Prema grčkoj legendi, vinovu lozu je na putovanju u Aziji pronašao Dioniz. Toliko mu se svidjela da ju je poželio ponijeti sa sobom. Da ne bi uvehla, zasadio je u ptičiju kost. Ona je s vremenom postala mala, pa ju je prebacio u lavlju, a potom u magareću kost. Tako je vinova loza ostala svježa do Grčke, gdje ju je posadio, skupa s kostima. Od ukusnih plodova, kojih je s godinama bivalo sve više, ljudi su naučili praviti opojni sok koji “razbija brige i čini veselijim”. Kada pije vino, kažu stari Grci, čovjek je veseo kao ptica. Popije li ga “malo” više, postaje goropadan kao lav, a ne prestane li ga i tada piti, postat će jogunast poput magarca.
Sličnu pouku izvukli su stari Hercegovci, koji su kazali da vino ne treba piti onaj koji ga pije kao vodu. To nam je potvrdio i Grgo Vasilj, najstariji potomak čuvene vinarske porodice iz Međugorja.
Budućnost Hercegovine
Srdačnu dobrodošlicu poželio nam je u omiljenom kutku porodičnog imanja – vinskom podrumu. Kada je vani “zvjezdan”, u podrumu je debeli hlad. Tako mora biti, dokle god tu odmaraju butelje i hrastove bačve pune dragocjene tekućine. Iako to nema smisla, ponekad mu je, kaže, žao vino prodavati.
– K’o da mi dijete ode iz kuće – tvrdi Grgo.
Vino su u njegovoj porodici pravili svi, dokle mu seže sjećanje: od pradjeda Stanka, djeda Grge, oca Andrije… Njihove fotografije su uredno uokvirene i poredane po zidovima degustacijske sale, odakle kao da posmatraju reakcije kušača.
U tom smislu Grgo ih nije iznevjerio. Osim crta lica, od predaka je naslijedio i one karakterne. Uz red, rad i disciplinu u njegovim vinogradima i podrumu nastaju vrhunska vina, baš kao i prije 200 godina. Dostojna su epiteta carski, koji stoji uz njihov naziv.
– Vino je moja ljubav, a ljubav nema definiciju. Ne možete je objasniti, ona se jednostavno desi. Nastavio sam porodičnu tradiciju i nikad se nisam pokajao zbog toga. Ali, ja sam već pomalo na izlasku iz svega toga. Tu je sada moj sin Andrija, koji je u punoj snazi. Da se on nije uključio u posao, i meni bi sve izgubilo smisao. Ovako, on je tu, i mnogo radi. Različiti smo tipovi, ali smo dobar spoj. Ja sam u podrumu dobar, a on više voli hodati, prodavati vino. Koliko god ja vina napravim, on ga uspije prodati. A kako? Znamo njegova supruga i ja. Mnogo putuje, porodica trpi, ali on to radi zbog njih. Završio je fakultet u Americi, ali je posao nastavio ovdje, s vinima. Nadam se da će to jednog dana zavoljeti i njegov sin David, koji sada ima šest godina.
Podrum porodice Vasilj oduvijek je, dodaje, bio otvoren za sve putnike, goste i turiste, bez obzira na vjeru i naciju.
– Selo je to nekad znalo zamjeriti, ali kakvi su to kuća i podrum ako nisu otvoreni. Nisu lijepi, u njima nema napretka – ističe Grgo.
Njegova porodica je dosad na 20 hektara zemljišta zasadila gotovo 60.000 loza žilavke i blatine s pratećim sortama. U ovom poslu Vasilj vidi budućnost Hercegovine.
Carsko piće
Njene potencijale prepoznali su i Austrougari, koji su prije sto godina, nakon krize u evropskom vinogradarstvu, počeli ulagati u ovdašnje vinograde.
– I “Hepok” je ovdje uradio dobrih stvari, ali je mnogo uništeno i zapušteno tokom rata. Treba to obnoviti. Mora se proizvoditi. Kroz razvoj vinarstva i vinogradarstva može se veoma jeftino doći do radnog mjesta. Sjećam se kao dijete, pa sve do osamdeset i neke godine, nijedan pedalj zemlje nije bio neobrađen. U našem podrumu je uvijek bilo veselo i prometno. Moj pokojni otac se volio družiti, baš kao moj sin sada. Prije sto godina smo proizvodili dva vagona vina, a danas šest do sedam. U bačvama se željeznicom slalo za Zapadnu Evropu. Negdje od ’50. godine počeli smo prodaju za Sarajevo. Iz firme “Bosnaplod” dolazili su nam ljudi s onim mađarskim autima, stanu ispred podruma i ručnim pumpama vade vino. Ono tada nije bilo slabije kvalitete nego danas. Možda je grožđe bilo bolje, ali je danas bolja tehnologija, tako da smo na istom nivou. I tada smo dobivali nagrade. Moj pradjed Stanko je još 1912. godine dobio nagradu za vino – priča Grgo.
A da biste pravili dobro vino, bitno je probati tuđa vina, posjetiti svjetske vinogradarske krajeve i učiti od njih.
– Znam mnogo vinara koji tvrde da je njihovo vino najbolje, a nisu se pomakli iz svog podruma. Moj pokojni potac je govorio, a slovio je kao najbolji vinar ovdje: “Ja pravim dobra vina, ali moje je znanje u inđineriji”. Ni ja danas ništa ne radim bez enologa. Možete vi praviti vino i bez njega, ali zašto ulagati silne novce i igrati se s vinom?! To je grijeh. Uvijek treba pitati, zatražiti pomoć, to nije sramota. Hruščov baš i nije bio pametan, ali je rekao jednu dobru: ma učimo, kaže, pa makar i od Amerike – ističe Vasilj.
Osim vinove loze, u njegovoj porodici uzgajao se duhan, ali i masline. Od toga se dobro živjelo, pravile su se kuće, a tokom rada u polju nastajale su i ovakve priče:
– Maslina je, kažu, kao mati, a loza kao žena. Ako na nekoliko godina zapustiš maslinu, pa joj se vratiš, možeš je obnoviti. Ona će opet rađati. A lozu ako jednom zapustiš, od nje više nemaš ništa. Ona ode svojim putem.
Udruga vinara i vinogradara
Naš sagovornik je i predsjednik Udruge vinogradara i vinara Hercegovine.
– U našoj zemlji, nažalost, postoje dva zakona o vinu: jedan u FBiH, a drugi u RS-u. Vino se po jednom zakonu uvozi u jedan entitet, a onda prodaje u oba. Tako ne može. Trebao bi postojati jedinstven zakon za cijelu BiH. Zakoni o vinu su svuda u svijetu u 80-90 posto slučajeva isti. Sadrže regule o radu, počev od samog materijala za sadnju vinove loze. Zna se tačno ko ima pravo proizvoditi sadni materijal, kakav on treba biti, u kakvu zemlju se saditi… Trebao bi postojati i vinogradarski katastar u kojem bi stajalo šta je tačno zasađeno u svakom vinogradu, koji su sortimenti, koliko je loza… Treba riješiti problem uvoza i izvoza. Kod nas se uvozi dosta grožđa, gdje ono ide? Po zakonu se ne može se proizvoditi vino od uvezenog grožđa. Sve to se mora riješiti na nekom višem nivou.