Tužna sudbina zadesila je slavnog pjevača Tomu Zdravkovića. Boem, kafanski pjevač i običan čovjek kakvim je sebe smatrao, otišao je tiho sa ovog svijeta bez velike pompe, daleko od svih u bolničkoj postelji. Oko njega je bila samo njegova porodica i nekoliko prijatelja koji su se raspitivali za njegovo zdravlje. Jedan od posljednjih intervjua koji je zabilježen Toma je dao novinarima Yugopapira 1991. godine, samo tri mjeseca prije svoje smrti.
Toma je ležao na urologiji Vojnomedicinske akademije u Beogradu. Tek se polako oporavljao posle operacije kojom mu je izvađen i drugi bubreg. Pored njega supruga Gordana i brat Novica. Toma se obradovao kada je vidio novinarsku ekipu.
-Vi ste mi jedino došli- rekao je umornim glaso.
Ipak, društvo ga je razgalilo i Toma se vrlo brzo oraspoložio i počeo pričati. Iako ga niko od prijatelja muzičara nije pozvao ili obišao u bolničkoj sobi, Toma ih je opet pravdao, govoreći kako se muzičari plaše bolesti.
-Nisu oni krivi, pjevači se plaše bolesti, nemaju vremena za boljke. Ne pomišljaju da i njih nešto može da strefi. Uz pjesmu i muziku ne misli se o ružnim stvarima. Eto, prije neki dan ovim hodnikom je prolazio Miroslav Ilić, sreo je mog brata Novicu i kada je čuo da ja tu ležim, rekao je da mu je teško zbog toga i da nema snage da me vidi tako bolesnog. Potpuno ga razumijem- rekao je Toma.
Jedini koji se često brinu i zovu da pitaju za Tomino zdravlje su Zoran Kalezić i Lepa Lukić. On iako bolan u postelji, najviše se brine za svoju majku koja ga stalno zove, ali joj se Toma slabo odaziva kako ne bi brinula. Plaši ga da ne sazna iz novina da je u bolnici pa se tako s bratom Novicom dogovorio da je on informiše kako je Toma na turneji. Toma je zbog operacije bubrega kojih više nema trenutno na dijalizi koju teško podnosi, a neki prijatelji su mu predlagali da izvrši transplataciju, no to je u tom trenutko bilo jako komplikovano i skupu.
-Izvađena su mi odjednom tri organa, bubreg, bešika i prostata. Prije tri godine kada mi je izvađen bubreg, mislio sam da ću poput nekih ljudi bez problema živjeti sa jednim. Na žalost, ni drugi nije izdržao, stvorio se tumor, sve je bilo obuhvaćeno i operacija je bila neizbježna. Eto, deset godina doktor Manojlović me je “plašio” i govorio da svoje zdravlje treba ozbiljno da čuvam, a sada se desilo da sam ja njega uplašio, zato jer mi je i život bio u pitanju- šaljiv je Toma iako je situacija bila i više nego ozbiljna.
O sebi je najmanje brinuo. Znao je kažu, svoj honorar podjeliti sa ciganskim sviračima i ženom koja naplaćuje toalet, često ne ostavljajući ništa za sebe. Živio je burno, volio je piće, kafanu i pjesmu. Bio je veliki šaljivdžija, a kolege su govirle da nije bolestan, da samo “folira”, iako su znali kakvim životom živi. Kada je čuo da je bolestan, te kako bi ga ohrabrio, Goran Bregović mu je obećao napisati pjesmu i snimiti album čim se digne iz postelje.
-Poslije operacije, dijafragma me nije pritiskala i poželio sam kao nikad do sada da pjevam, pjevam… Ne, onako estradno, publici, već samo za sebe, da pjevam iz sve snage, da čujem svoj glas, da istjeram iz sebe svu muku i energiju koja me je ophrvala- govorio je Toma.
Par mjeseci kasnije, Toma nas je napustio. U tišini i bolu, daleko od javnosti, prijatelja, svoje majke. Živio je svoje pjesme, a dočekao je njihovu sudbinu. Bolnu i tužnu kakve su većinom i bile.