Svako vrijeme iznjedri svoje ljude, jedni su poduzetni, drugi praktični, treći opet puni empatije za druge i drugačije. Ima i potpuno suprotnih primjera, ali o njima u nekim drugim redovima i nekim drugim povodima.
Lejla Vuković pripada prvoj grupi. Lijepa je, obrazovana i sposobna mlada žena. Primjer kako se i u BiH, neovisno o tome kakve su vam predispozicije bile, može uspjeti vrijednim radom i zalaganjem, ali da je neophodno imati viziju i znati šta se želi od života.
Ona svoj nije željela prepustiti u tuđe ruke. Naprotiv. Postavila je ciljeve i polako ih počela ostvarivati. Rođena je 9. maja 1985. godine u Višegradu. U ratu su ona i njena porodica u rodnom Višegradu izgubili sve, ali nisu očajavali, porodični dom su izgradili u Gradačcu. Kao i svakoj izbjeglici, i njima je bilo teško, ali podigli su se i krenuli dalje. Lejla se posvetila školovanju, sa željom da se jednog dana bavi pedagoškim radom. Osnovala je vlastitu porodicu, rodila dvoje djece i svoj fokus stavila na humanitarni rad.
Razumjeti one koji su u potrebi mogu samo oni koji su već u tim istim cipelama hodali. Dok nije postala svoj čovjek i diplomirala razrednu nastavu na Filozofskom fakultetu u Tuzli, i sama je radila nekoliko poslova, kako bi pomogla svojoj porodici da živi normalan život. Nedavno je postala zaštitno lice jedne domaće firme iz Gradačca.
Kao i u svakoj prethodnoj, Lejla uživa i u ovoj, modnoj ulozi. No, pitate li je koja joj je, ipak, najdraža, bez imalo razmišljanja će reći: “To što sam majka, moje dvoje djece moja su najvažnija titula”.
Zaštitno lice
– Pristala sam na ponudu firme iz Gradačca da budem njihovo zaštitno lice za business kolekciju iz njihovog asortimana. Tu firmu je osnovalo dvoje mladih ljudi koji nisu željeli živjeti u Njemačkoj, te su se vratili i bore se za svoje mjesto pod Suncem u našoj zemlji.
Oduvijek sam podržavala domaću proizvodnju i gdje god sam imala priliku isticala sam to da prvo mi potrošači i građani BiH moramo podržati domaću proizvodnju, ljude koji svu svoju snagu usmjeravaju na opstanak i razvoj naše zemlje. Najveći mi je apsurd kada na zvaničnim mitinzima, press konferencijama vidim flaširanu vodu iz uvoza umjesto naših domaćih brendova s najljepših izvora.
Od osnovne škole se bavim humanitarnim i volonterskim radom i uvijek me je u životu vodila misao da je “tvoje samo ono što daš”. Sebičnost je najgora karakteristika čovjeka, jer sebičnost dovodi do laži, prevare, mržnje, rata… – kaže Lejla i sjeća se kako je najvažnije lekcije o ljudima i njihovoj prirodi naučila od roditelja, naročito oca.
Biti učiteljica
– I mama i otac su i zbog same prirode njihovog posla uvijek imali osjećaj za druge.
Posebno otac rahmetli. Otkako znam za sebe, on je uvijek bio “naš Djed Mraz”. Nema to veze s vjerom ili nacionalnim opredjeljenjem, već je za njega to bio sinonim za dječiju radost. Znao je mjesecima unaprijed puštati bradu da se neko dijete ne bi slučajno rastužilo kada ga povuče i ona otpadne. Pripremao se, pažljivo je birao poklone za djecu iz cijele mahale, sa ljubavlju ih pakovao.
Najsretniji je bio kad obuče svoje odijelo Djeda Mraza i pokuca na vrata i tako izmami djeci osmijeh na lice. Nakon što su izgubili sve što su prije 1992. godine stekli, igra sudbine ih je prije 20 godina dovela u Gradačac. Otac je bio elektroinstalater, a mama je bila njegovateljica i trgovkinja. Ponosim se njima, jer su, uz sve životne nedaće, odgojili tri kćerke i izveli nas na pravi put.
Lejla sa sestrama Azrom i Belmom
Kao djevojčica sam uvijek željela samo jedno, a to je da im se odužim za sve što su učinili za nas. Nije mi bilo toliko važno da imam svoj džeparac koliko mi je važno bilo da roditeljima pomognem.
Kao dijete sam nakon škole pomagala mami u raznim poslovima, čuvala sam djecu, radila sezonske poslove u tri smjene…. Otac rahmetli je bio invalid i nije mogao sam da iznese sve ono što život od njega traži.
Od malih nogu su nas učili da budemo samostalne i da se ne oslanjamo na svakoga, jer ima svakakvih neljudi, ali su podvlačili da pomažemo drugima i budemo drugačiji. Dodali bi i to da su nam najbliži naši roditelji.
Iako u Višegradu više nema nikoga, i danas se sjeti slika iz djetinjstva koje je provela na Drini.
– Kada god mi neko spomene Višegrad, kroz moje tijelo prođu trnci. Kao mala sam morala napustiti svoj rodni grad, ali se jako dobro sjećam svakog pedlja svoje mahale i čaršije.
Sada u Višegradu nikog više nemam, nemam gdje ni otići. Samo tri puta sam tamo otišla nakon rata, a baba nam je ostavio amanet da ne idemo tamo, da se više nikada ne vratimo tamo da živimo. Da me pogrešno ne bi neko shvatio, razlozi su strah i briga, jer je previše tu bola i tuge. S druge strane, najljepša sjećanja me vežu za moj Višegrad, moja Pionirska, moj otac.
Moja Drina mi je u krvi, a ja s ponosom uvijek kažem da sam sa Drine i da sam Višegrađanka, iako tu ne živim duže od 25 godina – kaže Lejla i otkriva nam zašto je od svih zanimanja izabrala biti učiteljica.
– Nakon prvog školskog dana odlučila sam: Bit ću učiteljica! Rad s djecom me opušta i motivira. Djeca su neiskvarena bića i nekad mi se čini da više ja od njih naučim nego oni od mene. Jako se emotivno vežem za svoje učenike, što nekada može donijeti više štete nego koristi, ali ne mogu protiv sebe.
Žao mi je što naša djeca zbog neimaštine, lošeg sistema ili zbog lošeg menadžmenta nemaju šansu da se dokažu. Primjera radi, roditelji djece koja su jako talentovana i nadarena moraju iz vlastitog džepa da finansiraju odlazak na takmičenja i usavršavanja, a vrlo često se dešava da zbog tih stvari nemaju mogućnost napredovanja.
PROBAJ NE RUČATI U GRADAČCU
– Gradačac je nemoguće opisati, Gradačac se mora doživjeti. Morate doći u Gradačac i popiti kahvu na Kuli Zmaja od Bosne. U jednom trenutku čut ćete ezan sa džamije Husejnije, a u drugome zvono crkve i nikada to jedno drugome nije smetalo. Gradačačani su hrabri i prkosni; bili su uz svoj grad kada je bilo najpotrebnije i odbranili su ga srcem, dušom i krvlju.
Oduvijek su važili za dobre domaćine, tako je od davnina, a naprimjer ni dan-danas ne možete doći u posjetu nekoj kući, naročito u seoskim područjima, da dok pijete kahvu, domaćica ne spremi ručak od onog što ima pri ruci, a čik vam bilo pa ne ručajte.