Nedavna dodjela “Oscara” za najbolje filmove iz prošle godine, možda neće ostati upamćena po dobrim celuloidnim ostvarenjima i upečatljivim rolama, kao po „najboljoj selfie” fotografiji svih vremena. Ali, brzopleto označena kao najbolji momenat u show-bizz industriji u posljednjih nekoliko decenija, slika na kojoj su Ellen Degeneres, Brad Pitt, Angelina Jolie i ostali slavni najvišeg ranga, nešto je sasvim drugo, nešto trivijalno. Ideja za „selfie” je, navodno, potekla od same Ellen Degeneres, a cijelo društvo je slikao Bradley Cooper, koji je sasvim slučajno slavnu fotografiju napravio svojim “Samsung” mobitelom.
Oni koji privatno poznaju Bradleya Coopera znaju da u svojim džepovima isključivo ima “iPhone”, “Samsung” ni slučajno. „Selfie” s Ellen, Bradom, Kevinom Spaceyem, Julijom Roberts, Angelinom, Merryl Strip, bio je sve samo ne spontani događaj – brižljivo organizirani marketinški potez “Samsunga”, koji je bio i jedan od glavnih sponzora 86. dodjele “Oscara”. Poznati južnokorejski proizvođač potrošačke elektronike na račun organizatora manifestacije uplatio je čak 20 miliona dolara. Kako su za ugledni “Wall Street Journal” potvrdili iz “Samsunga”, za čuveni „selfie” nisu platili, ali su zato izdvojili dodatna tri miliona dolara za dvije fondacija s kojima sarađuje Ellen Degeneres.
Sve je laž, osim para
To, naravno, nije bio kraj. Još jedan bizaran događaj obilježio je posljednju dodjelu “Oscara”. Već spomenuta Ellen Degeneres bila je, navodno, darežljiva te je sve prisutne u “Kodak Theatru” odlučila počastiti pizzom, a kamera je zumirala i Brada Pitta kako uživa u slasnim komadima ove nezdrave ali ukusne namirnice. Naravno, svako iole razuman zna da pizza koju jede Brad Pitt na dodjeli “Oscara” nije samo pizza. To može biti samo dobro plaćena reklama, što je u suštini i bilo. Pizza s dodjele “Oscara” bila je zapravo „donacija” dviju poznatih pizzerija iz Los Angelesa. Pažljivi posmatrači uočili su da je na kutijama pizza koje su dijeljene na dodjeli “Oscara” bio istaknut znak “Coca-Cole”, mada je osvježenja za filmske zvanice osigurao ljuti rival “Pepsi”. Ništa na tom događaju nije besplatno i ništa nije slučajno u svijetu kojim čvrsto vlada filozofija pragmatizma, ona koja se najbolje objašnjava fiktivnom situacijom u kojoj jedan američki dječak pita svoju američku mamu: „Mama, a šta to Mjesec reklamira”. I Mjesec kao nebesko tijelo mora imati neku svrhu i donositi neki profit.
Dva spomenuta, na prvu ruku trivijalna, ali u suštini školski isplanirana marketinška događaja s dodjele “Oscara” vruć su šamar onim rijetkim pojednicima koji još vjeruju da se nešto na ovom svijetu može desiti bez novca. Novac pokreće svijet u kojem živimo i ne samo da gradi zgrade i puteve i puni nam stomak. On pokreće mase i narode, okuplja razne društvene pokrete te, nažalost, igra sve važniju ulogu u biranju prijatelja ili bračnih partnera.
Danas, u 2014., boja kože i religija pojedinca i nisu tako važni, samo ako pojedinac ima novac. Ksenofobični Zapad i dalje ispod oka gleda na Ruse i Arape, ali njihov novac, prijeko potreban u ovim kriznim vremena, rado uzimaju, pa i vlasnike tog novca i njihove neobične životne navike nekako trpe u svojoj blizini.
Novac je, uistinu, čudesna pojava. Da nije bilo novca porodice Rothschild, nikada država Izrael ne bi nastala u pustinjskom pijesku Palestine. Oni su finansirali dolazak jevrejskih naseljenika, osiguravali im hranu, alat i usjeve, gradili im kuće i farme te, što je najvažnije, naoružali ih do zuba. Često se spominje podatak da je 1948. godine 600.000 jevrejskih naseljenika porazilo države od 40 miliona stanovnika, no zaboravlja se da su Jevreji u to vrijeme sakupili za svoje potrebe više novca nego Arapi. Na milion britanskih funti, koje bi sakupili Jevreji, Arapi bi sakupili tek bijednih 13.000 funti. Slovima: Trinaest hiljada britanskih funti.
Bezbrojni su drugi primjeri iz bliže ili dalje prošlosti kako je novac bio teg koji je prevagnuo ratnu ili političku sreću, a pobjeđivao je onaj koji je imao više novca, ne onaj ko je imao više topova ili vojnika. Već spomenuta porodica Rothschild imala je svoje finansijske prste u Francuskoj revoluciji, Američkom ratu za nezavisnost, Napoleonovim ratovima, Američkom građanskom ratu, te gotovo svim značajnijim sukobima do današnjih vremena. Tokom Prvog svjetskog rata porodica Rothschild finansirala je i engleskog kralja Georgea, ali i njegovog rođaka, njemačkog cara Wilhelma. Kada su Rothschildi odbili dalje kreditirati njemački rat, car Wilhelm je morao potpisati kapitulaciju, iako su njegovi vojnici čvrsto držali front u sjevernoj Francuskoj i Belgiji.
Novac dobiva ratove
Ni tragični događaji koji potresaju Balkan posljednje tri decenije nisu bili tek puki plod slučajnosti i nacional-romantičarskog zanosa. Veliki mitinzi krajem 80-ih godina na kojima je iz anonimnosti na površinu izašao Slobodan Milošević, bili su popunjeni plaćenim bukačima. Pripadnici paravojnih snaga iz Srbije privučeni su u rat pričom o bogatom plijenu koji ih čeka u Slavoniji i Bosni. Besmisleni i tragični sukob Bošnjaka i Hrvata u Srednjoj Bosni tokom 1993. nije bio ništa drugo nego pokušaj tadašnje vlasti Republike Hrvatske da se dokopa ogromnog izvora: gotovog novca, rudnika, hidro i termoelektrana, te industrijskih postrojenja. I „dobrovoljci iz arapskih zemalja, koji su se pojavili tada i koje niko nije zvao, nisu došli tek tako. Njihov dolazak, oprema i boravak, plaćen je nečijim novcem. Ni strani vojnici, poslani da čuvaju mir u BiH, nisu došli jer nas vole.
Naša zemlja možda krije veliko naftno bogatstvo, kao što Kosovo ima velike i bogate rudnike rijetkih minerala, ali i najkvalitetniji kameni ugalj u Evropi. Avioni NATO-a koji su 1999. bombardirali Miloševića, nisu letjeli zbog ljubavi prema Albancima, koliko zbog želje kapitalista da se domognu rudnog bogatska Kosova, a veliku finansijsku podršku pružala je i albanska dijaspora, jedna od najvećih, najbogatijih i najutjecajnijih u svijetu.
Ne ratuju, dakle, vojnici, rat vodi, zapravo, novac, a pobjeđuje onaj ko ima više novca.
Šoldi kao motor
Novac je, vjerovatno, najvažnija pojava u današnjem svijetu, možda važnija od čistog zraka bez kojeg ne možemo živjeti duže od nekoliko minuta i vode bez koje ne možemo izdržati duže od jednog dana. Prethodno smo naveli primjere koji pokazuju kako je kroz historiju novac bio ono zbog čega je upravo historija mijenjala svoj pravac. Zapadno rimsko carstvo nije palo pod naletima barbara, ono se srušilo samo od sebe, nakon što je iscrpljeno neravnomjernom trgovinom s Kinom. Križarski ratovi vođeni su zbog novca, Amerika je otkrivena zbog novca. Misije na Mjesec su obustavljene, jer takvo nešto nije nikome donijelo nikakvu korist.
Čovjek, vjerovatno, može stupiti nogom na tlo Marsa, no jasno je da bi to koštalo jako mnogo novca, a ne vidi se jasna dobit iz toga. Danas se radi isključivo ono što donosi novac. Sve što ne donosi „cash”, danas je osuđeno na propast i nije vrijedno spomena. Da je tako, vidljivo je iz činjenice da je u centru Sarajeva otvoren šljašteći trgovački centar, koji su otvorili domaći zvaničnici, predstavnici stranih kolonijalnih sila te predstavnici stranih ambasada. Niko od njih se nije ni osvrnuo na oronuli, zaboravljeni i ničiji Zemaljski muzej. Trgovine i restorani na Marijin-Dvoru će nekome donositi novac, Zemaljski muzej neće.
Da novac zaista vlada ljudima, posebno mlađim generacijama koje su odrasle u uslovima tržišnog kapitalizma, gdje se sve svodi na novac, vrlo lako se da uvjeriti. Zamolite nekoga od svojih rođaka adolescenata ili studenata dvadesetogodišnjaka da pomogne starijem bračnom paru iz ulice, da volontira ili radi nešto kreativno za opće dobro. Naravno, kao odgovor ćete dobiti ciničan osmijeh i otprilike:
– Zašto bih bilo šta uradio/uradila ako od toga nemam koristi i ako od toga ne mogu zaraditi novac?
Novac je svakako ekonomska kategorija, sredstvo trgovine i razmjene i pojam univerzalne vrijednosti koja se u svakom trenutku može zamijeniti za bilo koju drugu robu ili uslugu. Ekonomija je temeljito istražila fenomen novca, način na koji se on generira, oplođuje, distribuira i kreće kroz zajednicu, no ekonomija može samo djelomično objasniti važnost novca u našim životima.
Psihologija i sociologija, te, vjerovatno, najvažnije discipline za objašnjavanje svijeta u kojem živimo nisu u proteklim decenijama posvetile mnogo pažnje fenomenologiji novca. Zbog čega su ti šareni komadi papira tako važni u našim životima. Zašto su ljudi zbog novca spremni pokretati ratove i činiti razne, često sporne ili opasne stvari. Odgovor bi mogao biti jednostavan.
Novac nudi sigurnost i dotiče najvažniju komponentu našeg postojanja, strah od nestanka, odnosno strah od smrti, prvi i najstariji instinkt živog svijeta. Novac nam daje zaštitu od opasnosti s kojima se susrećemo i uslovno nam produžava život u svijetu koji je sve samo ne prijateljski nastrojen. Što je više novca u našem posjedu i naš osjećaj sigurnosti raste, te smo uvjereniji da ćemo, eventualno, lakše prebroditi krizne i neizbježne situacije. No, novac nije u životu sve, on je tek jedan od faktora koji bi naš život trebali učiniti smislenim i potpunim.
Američki psiholog Abraham Maslow još 1943. predstavio je svoju hijerarhiju potreba putem jedne piramide. Kao osnovne potrebe u ljudskom postojanju postavio je, između ostalog, seks, hranu, vodu i spavanje. Novac je postavio u višu kategoriju, sigurnost.
– Kada je nivo „sigurnost” postignut, uposlenici će tražiti prelazak na sljedeći nivo u poretku potreba kao što su ljubav i pripadanje, povjerenje i samoispunjenje. Kompenzacija želja postoji samo na sigurnosnom nivou i kada je taj nivo dostignut, nema više potrebe da novac služi kao motivirajući faktor – tvrdio je Maslow prije 71 godinu.
Prevedeno, kada ljudi zarade dovoljno novca kako bi osigurali najosnovnije životne potrebe, nemaju više potrebe da jure za bogatstvom i mogu se posvetiti umjetnosti, filozofiji i činjenju dobrih djela. Na vrhu piramide potreba Abrahama Maslowa nalaze se moral, kreativnost, odbacivanje predrasuda, spontanost i razmišljanje zasnovano na činjenicama.
Mnogi danas osporavaju Maslowove teorije i smatraju ih neadekvatnim, posebno kada je riječ o ulozi novca. Moderno društvo ne teži moralnosti, kreativnosti ili razumnom sagledavanju stvari, ono nastoji sve svoje kapacitete staviti u službu njegovog veličanstva – novca. No, koliko će ta suluda utrka za imetkom trajati, pitanje je vremena. Novac će postojati i u budućnosti, ali ta budućnost, iako neizvjesna, morat će dati objašnjenje šta je to novac i zbog čega je tako važan. Čudno je da se bez novca ne može i da je sveprisutan, ali da ne znamo tačno kako on funkcionira. Novca je i dalje najintrigantnija i najmisterioznija pojava u ljudskoj civilizaciji.
Marcus Prinz Von Anhalt: Lažni princ
U svijetu gdje je novac sve, novcem se sve može kupiti, pa čak i plemićka titula. Primjer toga je i čovjek pravog imena Marcus Edward Eberhardt (44), u Njemačkoj poznat kao Marcus Prinz Von Anhalt. Ovaj nekadašnji mesar i vlasnik najvećeg lanca njemačkih bordela, kupio je 2006. za nepoznatu svotu novca plemiću titulu od Frédérica Prinza von Anhalta, muža čuvene Zse Zse Gabor, nakon što su se našli u finansijskim problemima. Frédéric Prinz von Anhalt je za novac usvojio ovog probisvijeta kojeg službena plemićka kuća Von Anhalt ne priznaje kao svog člana.
Bez novca ne ide
Kada su boljševici 1917. preuzeli vlast, ukinuli su i novac kao
sredstvo razmjene. No, pokazalo se da je to loše rješenje. Već 1921. Lenjin je ponovo uveo rublju kao platežno sredstvo.