Priča mi jaranica, onako pomalo razočarana svojim bračnim stanjem, o muškarcu kojeg, kako reče, treba klonirati.
– Njega treba deset puta klonirat’, kakav je to muškarac! Pa onda te klonove oženit’. Deset klonova za deset finih cura! – počela je svoju priču oduševljena muškarcem kojeg zna iz jedne privatne medicinske poliklinike.
– Taj nema kome nije pomogao. Kad ne možeš da platiš pregled, halali. Ako on ne može da ti pomogne, preporuči te kod drugog, s njim sve izdogovara da pacijentu olakša kol’ko može. Ma primjer čovjeka koji ne samo da zna, nego i primjenjuje Hipokritovu zakletvu.
Hajd’, rekoh, da i to čujem. Danas se dobru iznenadiš. Doduše, vazda je tako bilo. Nije džaba ona: Koga ti kruhom, on tebe kamenom.
A pošto obično najbliže častiš kruhom, i oni tebe časte kamenjem.
E tako je nešto doživio i ovaj dobričina a muškarčina, koga bi ova moja prijateljica da klonira.
On je – što ono kažu – upis. Ima 38 godina, pozavršav’o škole na vrijeme, sve po peesu – ono dr., mr., fr… samo ne drvosječa, nego doktor. Nakav je specijalist, ali vam ja to ne znam ni izgovorit’ a ni napisat’. Uz to, ni roditelji mu nisu beštije, i oni se lijepo skućili i uspjeli mu otvoriti prvo ordinaciju, a kasnije se on s jaranom udružio pa su otvorili i ovu polikliniku. I pošto para ide na paru, a uš na fukaru, i on se oženi jednom dobrostojećom curom čiji su opet nake guzonje iz iste medicinske fele.
I ona je što je trebala pozavršavala, ali joj se nije radilo pored dvije otvorene hazne, što će. Malo skijanje na Bjelašnici, malo sunčanje u Trpnju, malo šopingovanje u Dubaiju. Znači, malo lijevo – malo desno – malo cik, malo cak, samo nek’ se troši i igra, samo nek je korak lak.
I nije to njemu toliko u početku smetalo, ali kad je to postao standard življenja, shvatio je da uza se ima razmaženu ljepoticu koja ima samo jedan cilj u životu – da živi k’o hadžinica o njegovom trošku, ali što jest-jest i o svom mirazu.
Njemu je isprva imponirala njena ljepota, obrazovanje i bonton kad bi bili u društvu, ali mu ta rastrošnost, lijenost i narcisoidnost više nisu mogli pod kožu.
Pokušav’o joj je skrenuti pažnju da je rasipanje para bahatost a ne nivo, da se nivo pokazuje u radu, srčanoj komunikaciji s ljudima i činjenju dobra. Ali, mamina mezimica i tatino luče to nije frštuljila.
I on je ispuhiv’o. Svakoga dana u svakom pogledu sve ju je manje volio.
I kao pravi muškarac ju je upozorav’o.
– De malo ohani s tim rasipanjem. Ti ne znaš cipele kupit’ ispod pet stoja. I hajde de da su jedne, nego svaki drugi dan kupuješ nove. Imaš li ti šta drugo da radiš? Znaš li ti kako je zaradit’!?
Ona se umiljavala k’o mače pa je bjesnila k’o puma, pa je iz tobožnje ljubavi obećavala da će smanjit’ svoje prohtjeve. I dobili su dijete. Ovaj je pomislio da će se bar sad počet’ bavit’ suštinom, a ne formom, ali jok. Tek je tad poludjela za šopingom. Šoping – rekli bi – k’o šoping, svi mi potrošimo više nego što imamo. Ne. Kod ove je to bio luksuz u rangu Donalda Trampa i one njegove slovenske trebe.
Kolica su naka posebna, dizajnerska (rekli su mi marku, al’ ja bogme zaboravila), ondje zlatne niti – ovdje kristali, ma išlo se maksuz u London po naku zvečku koja šljašti od poludragih boba, ma čudo.
I dijete je napunilo pet godina, ali nju ne popušta ta groznica ludog šopinga. Jedan dan joj je dao četiristo maraka i kaz’o da joj je to za cijeli mjesec, da razgodi. Ova je preplakala hiljadu potopa. I naravno, propala mu ekonomija.
A onda nakon što im je urijedila priča, urijedio je i seks. Kako i neće, kad se sva pospe nekakvim zlatnim prahom pa dok izdeklamuje gdje je šta kupila i kol’ko košta i kako je uhvatila ovaj tilani korzet od nakog Jamamota ili Samamota od svega hiljadu i dvjesta markica, njega želja prođe.
I tako ga je fakat jedan dan prošla i želja, prošlo ga sve.
Poslije cjelodnevnog mukotrpnog rada i udovoljavanja raznim pacijentima, doš’o je kući da odmori. Al’, dočekala ga nova pacijentica. I počela mu se motuljat’ ispred očiju, sva u sado-mazo elementu, pripravna za seksi partiju s velikom uvertirom te gdje je šta kupila te koliko je potrošila. On je sjedio mirno i nešto čit’o. A ona je špartala tamo-vamo, izvodila kojekakve akrobacije, bečila se i izazivala:
– Je l’ me to, bebo, više ne voliš?
A on je kolut’o očima, ali nije diz’o pogled sa svog ćitaba.
I kako je uvidjela da se on ne kani pomaknut’, jer mu se takva zapravo zgadila, ona se počela dernjat’ k’o pivara: da nije nikakvo muško, da je lud jer ne vidi šta ima, i da ga je prevarila! Vjerovatno joj se omaklo u afektu… Toliko se drečila da se šestogodišnji sin probudio. I onda je otišla u sobu, spremila stvari i zovnula mamu da dođe po nju. I kad su u bijesu izašle, njemu je laknulo.
Odmah je zvao bravara, napravio novi ključ, da se ova ne bi slučajno predomislila i vratila. I stvarno se predomislila. Nakon samo tri sata došla je, k’o biva, još po neke stvari i ostala je ispred vrata.
Rastavili su se. I on je prodis’o. Kaže: “Rodio sam se. Imam, al’ nisam gladan. Ona ima, ali joj vazda malo”. Neki ljudi jednostavno nisu jedni za drugo.
Indira Kučuk-Sorguč