Zdravlje

Ajla Dobrača Emšo: Moja borba s inzulinskom rezistencijom

Ajla Dobrača Emšo (23) iz Sarajeva s prvim simptomima inzulinske rezistencije susrela se prošle godine, kada je otišla na pregled kod ginekologa

 

Uz pomoć prave terapije za nekoliko mjeseci smršala sam deset kilograma

 

Prvi put sam osjetila promjene na tijelu i zdravlju 2018. godine. Otišla sam kod doktorice porodične medicine i kazala da se ne osjećam dobro, naglo sam se počela debljati, a ona mi je samo kazala da „probušim kašiku“. Kako sam vidjela da od toga nema koristi, otišla sam kod ginekologa, jer nisam htjela odustati od toga da saznam šta mi se dešava. Ginekologinja me odmah poslala da izvadim nalaze, što sam i učinila. Čekajući nalaze znala sam da imam inzulinsku rezistenciju, što su nalazi i potvrdili.

Poslije toga morala sam uzimati terapiju. Za mene je to bila velika promjena, morala sam promijeniti način ishrane, povećati fizičku aktivnost i pri tome uzimati terapiju na vrijeme. Mjesec nakon prve terapije nalazi su bili isti, a onda mi je terapija povećana. Ovakva terapija mi odgovara i za nekoliko mjeseci smršala sam deset kilograma.

U svoju ishranu ubacila sam više povrća i mesa, ali moram paziti da ne jedem slatkiše, hljeb niti da pijem sokove. Iako mi je na samom početku bilo jako teško, sada sam se navikla, jer znam da mi od ovoga zavisi zdravlje.

Osim kratkoročnih učinaka, postoje i dugoročni učinci inzulinske rezistencije. Zbog anaboličkih svojstava inzulina, suvišak u proizvodnji, izlučivanju i djelovanju povećava sklonost debljanju, dovodi do poremećaja menstrualnog ciklusa, što kod žena može imati kao posljedicu smanjenu plodnost. Prema recentnim istraživanjima, inzulinska rezistencija je jedan od mogućih aktivatora autoimunih upalnih procesa koji dovode do autoimune bolesti štitnjače s posljedičnim Hashimotovim tireoiditisom. S druge strane, savremeni način života, prije svega nedovoljno kretanje i prekomjerni unos hrane s posljedičnom sveprisutnijom debljinom, samo po sebi potiče inzulinsku rezisteniju te stvara začaran krug u slučaju da se ovaj zdravstveni problem ne prepozna na vrijeme. Sve češće se u praksi susrećemo sa šećernom bolesti tipa 2 kod mlađih osoba, a sve manje nas iznenađuje pojava ove bolesti kod djece i adolescenata s prekomjernom tjelesnom težinom.

 

U svoju ishranu ubacila sam više povrća i mesa, ali moram paziti da ne jedem slatkiše, hljeb niti da pijem sokove

 

Inzulinska rezistencija podrazumijeva stanje organizma kod kojeg dolazi do slabljenja perifernog učinka inzulina. Njegova glavna zadaća je olakšavanje prelaska šećera, glavne energetske sirovine, iz krvi u ciljana tkiva (jetru, mišiće, masno tkivo). Posljedica nedovoljnog perifernog učinka inzulina se očituje u pojačanoj proizvodnji i izlučivanju inzulina iz beta stanica gušterače, radi očuvanja ravnoteže šećera u krvi, a takvo se stanje naziva hiperinzulinemijom. Kratkoročno povišena koncentracija inzulina u krvi dovodi do neugodnih simptoma poput relativno naglo nastale slabosti, drhtavice i subjektivnog osjećaja gladi, a koji se dodatno pogoršava nakon konzumacije obroka bogatih ugljikohidratima. Do navedenih smetnji dolazi zbog pada vrijednosti šećera u krvi, odnosno dolazi do hipoglikemije, što je samo po sebi razumljivo jer glavna zadaća inzulina je smanjenje šećera u krvi (glikemije). Hipoglikemija, najčešće manifestirana postprandijalno, jeste ujedno i najčešći fizikalni znak inzulinske rezistencije. U otklonu od stanja ravnoteže šećera u krvi, organizam mora angažirati dodatne odbrambene mehanizme, poput porasta nivoa hormona stresa u krvi (adrenalin, kortizol, prolaktin), čime organizam ipak sam korigira vlastiti poremećaj i vraća se u ravnotežno stanje, koje se naziva homeostaza.