Anita Zulčić-Mulić, kojoj je dijabetes tip 2 dijagnosticiran u martu ove godine, živi u Sarajevu i uživa u šetnjama sa svojim maltezerom
Da imam dijabetes tipa 2, saznala sam u martu ove godine. Pojavile su mi se ranice po rukama i pila sam mnogo vode. Počela sam da gubim na težini i prekomjerno se znojila, što je bio alarm da posjetim doktora. Rečeno mi je da sam na visokom pragu da pređe na dijabetes tip 1, pa su mi preporučene dvije vrste tableta, koje koristim dva puta dnevno uz jelo.
Iako ljudi često obolijevaju, bila sam pomalo šokirana i iznenađena. No, dala sam sebi do znanja da imam dijabetes i da ne mogu drugačije. Ništa od toga nije bilo neshvatljivo, ali život se mijenja. Moram da pazim šta jedem, pijem i da li se dovoljno odmaram. Prije sam uživala u grickalicama, ali to je sada strogo zabranjeno. Kafu i čaj pijem bez šećera. Uz dijabetes sam postala pažljivija. Moji obroci su sada svi bez hljeba, visokih masnoća, pazim da unosim što manje ugljikohidrata. Na meniju su više salate, čorbice, odnosno lagana i zdravija hrana. Riba i ja smo bili neprijatelji, ali misleći na svoje zdravlje i to se promijenilo, sprijateljile smo se. Ipak, sebi nekada popustim, pa pojedem i nešto što ne bih smjela, kao što su sladoled ili čokolada. Ali svakako u dozvoljenim granicama.
Prije dijabetesa bila sam lijena. Nisam voljela da šetam i previše vremena provodim napolju. Sada, četiri mjeseca nakon postavljanja dijagnoze i to se promijenilo. Krećem se što više mogu, uživam u šetanjama sa svojim maltezerom – svojom malom curom. Zapravo i dalje imam normalan život, sa više fizičke aktivnosti.
Dijabetes kao nešto novo, utjecao je na mene psihički. U prihvatanju mi je bila bitna podrška najbližih, zaista je važno da neko bude uz vas. Na početku nisam znala da koristim ni aparat za mjerenje šećera, što mi je bilo šok, ali situaciji se potrebno prilagoditi. Razgovori s mužem, sestrama, roditeljima su mnogo pomogli u prevazilaženju početne situacije i doktorovih riječi: „Imate dijabetes“.
Dijabetes tipa 2 je najčešći oblik šećerne bolesti. Većina oboljelih od tipa 2 proizvodi promijenjene ili čak normalne količine inzulina, ali usljed poremećaja u ćelijama jetre i mišića dolazi do otpornosti na djelovanje inzulina. Obično se javlja nakon dobi od 40 godina. Starenje samo po sebi može povećati podložnost intoleranciji glukoze i dijabetesu. Tip 2 nastaje i kao posljednica kombinacije genetskih faktora. Mnogi oboljeli od ovog tipa imaju nekog člana porodice koji je obolio od šećerne bolesti, ali i nekih drugih poremećaja povezanim s dijabetesom, kao što su pretilost, povišene vrijednosti masnoća u krvi i povišen krvni pritisak. Liječenje uključuje iste principe kao i kod tipa 1 šećerne bolesti (počinje lijekom metforminom). Bez toga nije moguće postići dobru regulaciju bolesti uprkos primjeni lijekova.