Zdravlje

Iskustva roditelja djece oboljele od dijabetesa:  Djeca godišnje pretrpe 5.400 uboda

Šta je dijabetes?

Dijabetes melitus je najčešći, hronično endokrinološko- metabolički sindrom, kojeg karakteriše visoka vrijednost šećera u krvi, a uzrokovan je ili nedostatkom inzulina ili inzulinskom rezistencijom na nivou tkiva. Ova bolest može da se javi u najranijem periodu života i traje doživotno. Dijeli se na tip 1 i tip 2, s tim da se tip 1 ćešće javlja kod djece, a tip 2 kod osoba starijih od 40 godina.

Tip 1 šećerne bolesti pojavljuje se kod djece i osoba mlađe životne dobi (do 35 godina), a karakteriše ga nizak nivo ili potpuni nedostatak inzulina u organizmu. Ćelije u gušterači koje proizvode inzulin budu uništene (niko ne zna zbog čega se to počne događati), i kad se njihov broj smanji ispod 90 posto, javljaju se simptomi šećerne bolesti. Iz tog razloga za liječenje ovih pacijenata potrebna je odmah primjena inzulina putem inzulinskih penova ili inzulinskih pumpi. Tip 2 pojavljuje se nakon 40. godine  života, i nastaje zato što je smanjena količina inzulina kojeg luči gušterača ili su tkiva otporna na inzulin.

 

Amira i Ajna

Najveća snaga „Inicijative za život sa manje boli Dijabetes Libre BiH“ je i ta što su je pokrenuli roditelji iz cijele BiH čija su se djeca susrela sa ovom bolešću. Razgovarali smo s dvije porodice koje su nam pojasnile kako izgleda život djeteta s dijabetesom.

Šestogodišnjoj djevojčici Ajni Bajrić iz Breze prije dvije godine ustanovljen je dijabetes tip 1. S četiri godine postala je dijabetičar i zaboravila na normalan život. Njena majka Amira ističe da se njihov život od tog trenutka u potpunosti promijenio. Do tada vesela i razigrana Ajna, odjednom je postala veoma razdražljiva i plačljiva te je izgubila volju za igrom. Ubodi i redovno kontoliranje postali su svakodnevica. Upravo zbog toga i Amira se pridružila online peticiji „Inicijativa za život sa manje boli“, jer njenim provođenjem bi djeci koja boluju od dijabetesa bilo omogućeno mjerenje šećera bez klasičnih igala.

– Na evropskom tržišu postoji „freestyle Libre“, odnosno kontinuirani mjerač šećera u krvi koji se sastoji od senzora koji se zalijepi na kožu i čitača koji očitava vrijednost šećera. Čitač se približi senzoru koji je na ruci i istog trenutka dobijemo vrijednost. Samim tim nema bockanja u prstiće – objašnjava Amira.

Cijena uređaja je približno 120 maraka, a želja roditelja je da djeca pravo na njega ostvare putem zavoda zdravstvenog osiguranja.

– Postoje kantoni u kojima mališani dobijaju 20 pumpi godišnje, a u nekima niti jednu. Zavodi snose troškove tek četiri trakice dnevno, što je za dijabetes tipa 1 nedovoljno za jedan dan, jer osobe koje boluju od ovog tipa moraju mjeriti svoj nivo šećera u krvi osam do deset puta dnevno, odnosno prije svakog obroka te dva sata nakon obroka. Upravo to je bitno zbog održavanja šećera u krvi u granicama normale i za što duži život bez komplikacija, jer loša regulacija dovodi i do amputacije nogu, sljepila, dijalize bubrega – kaže ona i dodaje da su trakice zastarjela tehnologija te da s Libre mjeračem nema uboda.

– S Libre nema deset bockanja dnevno nego je to jedan ubod dnevno, odnosno apliciranje senzora, a zatim senzor mjeri šećer 14 dana. Dovoljno je samo da očitamo čitačem preko senzora i dobijemo vrijednost šećera u krvi. Prednosti „Libre“ je i ta da strelicama pokazuje i kada je šećer u padu ili porastu. Tako uvijek možemo odreagirati na vrijeme, odnosno spriječiti hipoglikemiju (pad šećera) ili dati inzulin prije nego nastupi hiperglikemija (visok šećer u krvi) – govori Amira.

Ajna je učenica prvog razreda, pa bi joj Libra omogućila i redovnije praćenje nastave. Na mjerenje sa trakicama, djevojčica mora odvojiti i do deset minuta na času.

– To podrazumijeva izlazak s časa i onda dok se ponovo uključi u nastavu treba joj vremena. S „Libre“ ona može i sama da očita vrijednost šećera u krvi i to u sekundi – navodi Amira.

Cijena mjerača je velika, mjesečno su potrebna dva senzora, a njihova cijena je 240 maraka.

– To je za jednu bosansku porodicu velik iznos. A s druge strane nam je tužno i bolno svaki put kada moramo ubosti te prstiće. Zatim nas boli i to što znamo da naša država to može omogućiti našoj djeci – kaže Amira te dodaje da je najveća želja svakog roditelja da njegovo dijete izraste u koliko-toliko zdrave ljude, koji neće imati komplikacije uzrokovane dijabetesom, te da im djetinjstvo učine ljepšim.

Amira govori da djeca oboljela od dijabetesa tip 1 od malena nailaze na prepreke, ali i da su izložena predrasudama.

– Djecu s dijabetesom ne primaju u vrtiće, a majke s takvom djecom ne mogu biti u radnom odnosu, jer moraju pratiti nivo šećera u krvi svojoj djeci te im davati inzulin, jer oni to ne mogu sami – ističe Amira.

 Ublažiti stres

Adnan s kćerkom Džejlom

Adnan Beganović iz Sarajeva naglašava da je dijabetes tipa 1 bolest koja, osim što potresa oboljele, strahovito potresa i porodice. Njegova petogodišnja kćerka Džejla boluje od dijabetesa već dvije godine, a upravo kontinuirani mjerači spasili su je teških hipoglikemija opasnih po život.

– Život se mijenja za 180 stepeni. A ono što, zapravo, roditelji male djece rade 24 sata u danu svake sedmice, mjeseca, godine jeste da vode brigu o visini glukoze. Možete li zamisliti kako je jednoj majci ili ocu kada dnevno pet puta daju inzulin svom djetetu i uz to ga bocka da bi se izmjerio nivo glukoze  – kaže Adnan, dodajući, da bi se ublažio stres i olakšala kontrola bolesti, od krucijalne važnosti su kontinuirani mjerači.

Adnan naglašava da je ova inicijativa veoma bitna za cijeli teritorij BiH, jer postoje slučajevi da su djeca oboljela od dijabetesa tipa 1 u pojedinim kantonima diskriminirana te da to znači da mališani iz drugih kantona nisu vrijedni kao njihovi vršnjaci.

– Realno teško je izračunati troškove, no uporedivno su veći nego kada naša djevojčica nije bila bolesna – kaže Adnan i napominje kako se sistem mora pozabaviti ovim malim herojima.

On napominje i kako društvo u BiH veoma malo zna o dijabetesu, te da u nekim vrtićima i školama vlada mišljenje da je riječ o zaraznoj bolesti.

– Okolina često misli da je dijete dobilo dijabetes tip 1 jer je jelo mnogo slatkiša. A zapravo je riječ o autoimunoj bolesti o čijem nastanku nauka nema tačan odgovor. U školama se djeca susreću s ogromnim problemima, čak ima roditelja koji na početku školovanja budu konstantno na časovima. Često su i nastavnici neodgovorni, ne shvataju da ta djeca moraju jesti na času ako im je pao šećer, da moraju u toalet ako je visok, a sve zbog needukacije – govori Adnan.

 Kako se hraniti

– Ishrana osoba sa šećernom bolesti ne zahtijeva poseban oblik ishrane niti uzimanje posebnih namirnica. Bitno se ne razlikuje od ishrane zdravih osoba, zbog toga jer su potrebe za hranom u osnovi iste. Ishrana se razlikuje samo po količini i načinu pripremanja obroka. Potrebno je imati tri glavna obroka, dvije užine i obrok pred spavanje. Obroci se moraju uzimati u tačno određeno vrijeme, interval između njih ne smije biti kraći od četiri sata, a duži od šest sati. Za planiranje obroka koriste se posebne ADA tabelice, a osnovni princip je da se nauče brojati ugljikohidratne jedinice i prilagoditi doze inzulina prema količini ugljikohidrata u obroku. Pratiti i korigovati visinu glukoze u krvi kako bi nivo šećera bio u zadovoljavajućim vrijednostima – savjetuje  Mujanović-Glamočanin.