U stoljetnoj radionici u tihoj tokijskoj četvrti, majstor Yuichi Hirose tankim kistom pažljivo nanosi boju po ručno izrađenim šablonama položenim na tkaninu. Koristi se tradicionalnom tehnikom kako bi kimono ukrasio savremenim motivima, piše Hina.
Potražnja za kimonom, zahtjevnom, ali elegantnom središnjom tačkom tradicijske japanske odjevne kulture u velikom je padu, ali šačica majstora, obrtnika i preduzetnika nastoji to promijeniti.
-Kimono se jako udaljio od naših svakodnevnih života – kaže Hirose, koji se porodičnom poslu pridružio nakon završenog fakulteta.
On se specijalizirao za “Edo Komon”, tradicionalnu tehniku ručnog bojenja uzoraka koja datira iz razdoblja Edo, dijela japanske povijesti od 17. do kraja 19. stoljeća.
-To je tradicionalan zanat koji traži veliku vještinu, ali istodobno moramo stvoriti nešto prihvatljivo modernom dobu-kaže Hirose.
Njegove inovacije uključuju nove ukrasne motive za kimona, poput sićušnih morskih pasa, pa čak i lobanja.
Nekad standard u japanskom oblačenju, kimono se danas najčešće nosi samo u posebnim prilikama, poput vjenčanja ili proslava mature. Može biti jako skup, većinom ga nose žene i pritom često unajmljuju stručnjake da im pomognu jer odijevanje kimona zahtijeva naizgled beskrajna uvlačenja, omatanja i zatezanja.
Skup, težak, osjetjiv
Moderna industrijska proizvodnja kimona vrhunac je dosegla 1975. s tržišnom veličinom od 1,8 biliona jena (27 milijardi KM), po podacima japanskog ministarstva privrede, piše Hina. Danas je to više nego šesterostruko manje i iznosi 278,5 milijardi jena (4,2 milijardi KM).
-Mnogo je prepreka kada je kimono u pitanju-kaže Takatoshi Yajima, proizvođač i potpredsjednik saveza za promoviranje kimona.
-Skup je. Težak za nositi. Preosjetljiv za kućno pranje-objašnjava.
-Moramo izrađivati kimona koja su financijski dostupna i nosiva. Ako to učinimo, vjerujem da će ih kupovati više mladih-rekao je.
On je gotovo udvostručio broj svojih kupaca u zadnjih 15 godina time što je počeo prodavati kimona ispod 100.000 jena (1.500 KM), što je mnogo jeftinije od uobičajene cijene.
-Industrija će se oporaviti ako proširimo tržište- kaže.
Odijevanje kimona počinje s podstavom, nagadžubanom, iznad kojeg se slaže kimono i učvršćuje pojasom, obijem.
Tradicionalna nošnja završava tabijem, bijelim čarapama do zgloba koje razdvajaju palac od ostalih prstiju kako bi se mogle obuti zori, natikače debelih potplata (tzv. japanke).
Johanna Ortiz kimono
Modni kreator Jotaro Saito poštuje tradicijski okvir, ali kaže da mora biti mjesta i za eksperimentiranje. Pogrešno je da se kimono ne mijenja čak i kada se sve ostalo mijenja. Kimono nije nešto prastaro. Nositi ga treba biti ‘cool’ i zabavno”.
Na tokijskoj sedmici mode u martu Saito je predstavio kimona za žene i muškarce kombinirajući tradiciju s nekonvencionalnim motivima i bojama.
Turisti ih iznajmljuju
I dok potražnja za kimonima među Japancima pada, cvjetaju firme koje se bave iznajmljivanjem te odjeće strancima.
Očekuje se da će takva vrsta biznisa još rasti jer sve više turista dolazi u Japan i žele iskusiti japansku kulturu.
Kahori Ochi u svojoj ‘rent-a-kimono’ poslovnici u pomodnoj tokijskoj četvrti ima oko 500 stranih klijenata godišnje.
Oni plaćaju 9.000 jena (135 KM) kako bi obukli kimono vrijedan 300.000 jena (4.500 KM).
-Kimono je dio japanske kulture. Stvarno sam željela to iskusiti-rekla je holandska turistkinja Ruby Francisco, koja je iznajmila blijedo zeleni kimono.
-Bilo je posebno. Kao da je čast nositi ga- dodala je, rekavši da će svoje fotografije u kimonu podijeliti na društvenim mrežama.
Kahori Ochi, koja je posao preuzela od svoje majke koja je kimona izrađivala, nada se još boljem poslovanju kako će se približavati Olimpijske igre u Tokiju 2020.
-Ali moj cilj nije veća zarada. Nadam se većem broju ljudi koji će htjeti razumjeti japansku kulturu-kaže on, piše Hina.