Prije otprilike 90 godina, napravljen je jedan neobičan eksperiment. Naučnici su dvije i po godine različito hranili i posmatrali tri grupe štakora. Prva grupa hranjena je hranom koju prakticiraju stanovnici podnožja Himalaja, onoga što se tada zvalo sjever Britanske Indije, a danas to područje poznajemo kao Pakistan. Štakori hranjeni prema ovoj dijeti su „uživali“ u svježem voću i povrću, posebno mnoštvu marelica, te malo mesa i mliječnih proizvoda, konzumiranih vrlo rijetko, ne više od dva puta godišnje. Druga grupa štakora hranjena je na način sličan onome kako se hrane stanovnici Bengala, odnosno s mnogo riže i niskokaloričnog zelenja. Treća grupa jela je ono što su tada jeli ljudi iz engleske niže radničke klase: margarin, bijeli hljeb najniže kvalitete, krompir, kupus i zašećereni čaj, te jeftine industrijski prerađene namirnice, poputa džema.
Rezultati su bili, prije svega, intrigantni. Treća, grupa, ona koja je konzumirala margarin i bijeli hljeb bila je sklona nervoznom i agresivnom ponašanju. Patili su od bolesti svih mogućih organa: bubrega, jetre, očiju, zuba, želuca, pluća, te od nervoza i depresije. Šezdesetog dana eksperimenta, ovi štakori su počeli napadati i jesti jedni druge, ciljajući najslabije jedinke među sobom. Slični rezultati i slične bolesti ubijale su i štakore hranjene jelovnikom stanovnika Bengala, uz opadanje „kose“, čireve, karijes na zubima i nervozu. Slični simptomi primijećeni su i kod ljudi iz tog područja.
– Kako idete od sjeveroistoka Pandžaba, preko doline Gangesa, do obala Bengala, vidljiv je postepeni pad kada je riječ o stasu, tjelesnoj težini, izdržljivosti i efikasnosti ljudi. U skladu s padom kvalitete zdravlja i opće tjelesne kondicije, ne može se preći preko toga da na istom mjestu postoji osjetan pad u nutritivnoj vrijednosti onoga što ti ljudi jedu – pisalo je u jednoj britanskoj naučnoj studiji iz 1902. godine.
Štakori i tajna zdravog života
Bilo je i tada jasno da stanovnici Bengala žive kraće, pate od raznih bolesti unutrašnjih organa, slabog vida, kožnih bolesti i skloni su devijantnom ponašanju. Potpuno različito od ljudi s obronaka Himalaja, poput naroda Hunza, jedne od najintrigantnijih populacija današnjeg svijeta i to po više osnova, od njihovog porijekla, izgleda, ponašanja, jezika, te, prije svega, njihove neobične dugovječnosti. Zbog čega stanovnici jedne zabačene doline, tamo gdje zdravstvena zaštita i nije na najsavremenijem nivou, žive u prosjeku 120 godina, a neki Hunza ljudi doživjeli su, novodno, svoj 150. ili 165. rođendan? U čemu je tajna dobrog zdravlja i dugovječnosti ljudi s Himalaja? Voda, čist zrak ili možda hrana?
Nutricionizam, rođen ispod Himalaja
Čovjek koji je uspješno izveo eksperiment sa štakorima i dokazao da loša ishrana ne samo da vodi ka raznim bolestima, nego i nervozi, te kriminogenom, antidruštvenom ponašanju prema okolini, zvao se Sir Robert McCarrison (1878 –1960), bio je ugledni ljekar, istraživač, te nutricionist – pionir u oblasti nauke o zdravoj ishrani. Istražujući tadašnju Britansku Indiju, McCarrison je u novembru 1921. posjetio dolina Hunza, udaljeni region na granici s Tibetom. Osim zadivljujuće prirode, zelenila, visokih planina, glečera i bistrih potoka, McCarrisona su fascinirali ljudi koje je tamo zatekao. Fasciniralo ga je ne samo njihovo opće zdravlje, nego i skladni društveni odnosi, te relativna međusobna demokratija, ali i gostoljubivost, otvorenost za nove ideje i prijateljski stav prema strancima.
Njihova dugovječnost i plodnost, u slučaju jednog od njih bila je stvar od takve „važnosti“ da se njihov poglavica čudio mojoj pretjeranoj želji za produženjem života nekog od članova ove zajednice. Operaciju seniane katarakte, koju sam mu predložio, on je vidio kao gubljenje ekonomskih resursa, te mi je predstavio neku vrstu „komore smrti“, dizajnirane i osmišljene kako bi se uklonili oni koji zbog svoje starosti i nemoći nisu od koristi zajednici – pisao je prije 90 godina britanski naučnik McCarrison.
On je proveo 20 mjeseci u ovoj izoliranoj zajednici, te mu kao iskusnom ljekaru nije promaklo to da na licima i tijelima pripadnika Hunza nema tragova anksioznosti, da oni ne boluju od gripe, hroničnog umora, a da su nadutost, čirevi na želucu i dvanaestopalačnom crijevu, kolitis, upala slijepog crijeva i, što je najvažnije, kancerogena oboljenja – potpuno nepoznati ovom narodu.
– Kada sam se vratio na Zapad, znao sam da je kristalno zdravlje njihoviih abdomena bilo u takvom kontrastu s „jadikovkama“ naših visokociviliziranih zajednica – govorio je 1927. ovaj naučnik u svom čuvenom govoru u Pitsburgu, ključnom događaju kada je riječ o nastanku nutricionizma.
McCarrison je tada zaključio da ne može samo hrana biti uzrok dobrog zdravlja ove neobične populacije, nego to mora biti i kombinacija više faktora, kao što su:
– Dojenčad se podižu onako kako je Majka priroda odredila da se podižu – dojenjem. I ako ovaj izvor hrane zakaže, dojenčad umire. Ako ništa, pošteđeni su budućih gastro-patnji čiji je korijen često u prvoj bočici.
– Narod živi na hrani koju daje priroda: mlijeko, jaja, žitarice, voće i povrće. Ja ne vjerujem da je niti jedan od hiljadu među njima ikada vidio sušenu pastrmku, čokoladu i gotovu hranu za djecu. U cijelu njihovu zemlju uveze se godišnje šećera koliko se potroši u skromnom hotelu u jednom danu.
– Njihova religija zabranuje alkohol i, iako ne vode striktan život prema pravilima religije, alkohol u njihovim životima ne postoji.
– Njihov način života zahtijeva snažne tjelesne vježbe.
McCarrisonu nije bilo teško vidjeti čime se muškarci naroda Hunza bave u dosadnim zimskim mjesecima. Kada bi snijeg i led okovali svaki kamen, svaku kuću i svaku vlat trave u ovoj dolini, ovi ljudi bi razbili led na zaleđenim rijekama i kupali se u ledenoj vodi, bez ikakvog straha od prehlade. I u doba McCarrisona, u dolini Hunza bilo je mnogo vode, no ovaj naučnik je možda previdio njen učinak ili ga nije smatrao važnim. Ova čudesna dolina, smještena na južnim obroncima Himalaja, ispod nekih vrhova viših od 7000 metara, okružena je glečerima. Glečeri se djelimično tope tokom proljeća, hraneći vodom polja, rijeku, stoku i ljude. Ta voda nije obična voda, ona je prepuna vrijednih, jedinstvenih minerala koji alkaliziraju ljudski organizam i smanjuju njegovu kiselost. Taj proces dokazano pojačava imunitet, smanjuje rizik od bolesti kao što su rak organa za varenje i drži nas vitalnim u poznim godinama.
Možda je tajna dugovječnosti naroda Hunza u ovoj vodi? Možda je tajna u svježem planinskom zraku ili njihovom jelovniku s mnogo voća, povrća i malo mesa? Možda je tajna u marelicama kao glavnoj kulturi koja se uzgaja na terasama ovih čudnih brda. Sve je do pretpostavki. Putovanje Roberta McCarrisona u Indiju i dolinu s najdugovječnijim narodom na svijetu stvorilo je nutricionistiku, nauku o zdravoj ishrani. Ta nauka nas pokušava naučiti kako da živimo što bolje i što duže, hraneći se zdravo i na pravi način. Narod Hunza, koji je bio inspiracija za nastanak ove discipline, te tajne dugovječnosti, lijepog izgleda, dobrog zdravlja, jako dobro poznaje i ljubomorno čuva za sebe. Ovi neobično sretni, skromni i radišni muškarci i žene, najbolje znaju šta je dobro za njih.
Potomci Aleksandra Makedonskog?
Tajna dugovječnosti i dobrog zdravlja naroda Hunza će se možda jednog dana i otkriti, no tajna njihovog porijekla vjerovatno neće biti otkrivena nikada. Hunze imaju svjetliju kožu nego stanovnici okolnih područja, posebno regija u Pakistanu i Indiji. Mnogi od njih imaju zelene i plave oči. Njihov jezik ne pripada niti jednoj porodici svjetskih jezika niti ima sličnosti s bilo kojim drugim jezikom među ljudskom rasom. Ili možda ima.
U proljeće 2008. na aerodrom u Skoplju sletjela je vrlo neobična delegacija. Za makedonske nacionaliste to je bio susret s davno izgubljenim rođacima. Za većinu ostalih, tvrdnja da su Hunzi potomci vojnika Aleksandra Makedonskog, samo je pseudonauka i loš PR za vlastite potrebe.
– Princ Gazanfar Ali Kan i njegova supruga Rani Atika sebe smatraju potomcima vojnika Aleksandra Velikog, koji su ostali na prostoru sjevernog Pakistana prije 23 vijeka. Bijele puti i plavih očiju, pripadnici Hunza plemena, koji prema sopstvenim izvorima vode porijeklo od Aleksandrovih vojnika, poznati su po dugovječnosti i visokoj stopi pismenosti. Sedamdesetogodišnjeg princa, koji je 11. jula sletio na aerodrom Aleksandar Veliki u Skoplju, dočekao je crveni tepih. Primio ga je premijer Nikola Gruevski i blagosiljao poglavar Makedonske pravoslavne crkve, a tokom svoje posete obišao je kulturne i historijske znamenitosti zemlje – pisao je tada „Financial Times“.
I sami Hunzi, u nedostatku jasnih dokaza ko su, šta su i odakle su, brojnim turistima rado pričaju ono što turisti žele čuti, a to je da su potomci najvećeg vojskovođe kojeg je svijet ikada vidiio. Istina, antropolozi vide da Hunza narod pomalo liči na Balkance, kako crtama lica, tako i narodnom nošnjom, muzikom i folklorom. No, DNA analize su pokazale da Makedonci, odnosno Grci i Hunzi nisu rodbinski povezani, mada u ovom dijelu svijeta ima mali broj potomaka starih Helena, samo oko dva posto.
Živjeti kao Hunza znači
– Postiti, Hunze poste nekoliko dana svakog proljeća
– Jesti svježu hranu: svježe povrće kuhano na laganoj pari, samo cijele žitarice
– Kretati se: Hunze svakog dana pređu i do deset kilometara
– Opustiti se i odbaciti nepotrebne brige: Hunza narod prakticira jogu i meditaciju. Zanima ih sadašnjost, ne opterećuju se prošlošću
Neobično za ovaj dio svijeta, Hunza narod u svojoj kulturi mnogo polaže na pismenost. Gotovo svi su pismeni, uključujući i žene, a svi mladi idu u srednje škole. Mnogi ljudi iz ovog naroda studiraju na prestižnim zapadnim univerzitetima.
Hunzakuts ili Hunza su dio nešto veće društvene grupe koja se naziva Burusho ili Brusho narod. Hunza ima otprilike 30.000. Uglavnom su muslimani i žive u sjevernom Pakistanu.
Marelica: Tajna dugovječnosti ili obmana?
Kada se govori o tajnama dobrog zdravlja naroda Hunza, na prvom mjestu se spominje marelica i njena, navodno, čudotvorna sjemenka. Ipak, nema saglasnosti kada je u pitanju djelotvornost ovog voća. Službena nauka i čuvena američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) tvrde da sjemenke marelice ne samo da nisu efikasne, nego i da sadrže cijanid. Oni koji se pozivaju na dobro zdravlje Hunza tvrde da nekoliko sjemenki marelice ne može biti štetno i da one ubijaju ćelije raka u organizmu, pozivajući se na postojanje vitamina B 17. Službena medicina tvrdi da B 17, zapravo, i nije vitamin, nego da je priča o marelicama obmana.