Lifestyle

Bogdan Boša Tanjević: Od čemera sam se razbolio, a nemoj misliti da je Pimpek od nečega drugog umro

Međunarodna košarkaška federacija – FIBA objavila je početkom sedmice spisak košarkaša i trenera koje će ove godine primiti u Kuću slavnih. Jedan od njih je i legendarni trener sarajevske Bosne Bogdan Tanjević, koji je sa “studentima” 1979. osvojio titulu evropskog prvaka. Iza Boše su historijski rezultati; bio je selektor čak četiri reprezentacije; jugoslovenske, italijanske, turske i crnogorske, a osim što je vodio Bosnu, trener je bio  i klubovima: Casertu, Stefanel Trst, Milano, Virtus Bolognu, Limoges, Asvel, Fenerbahče i Budućnost. U posljednjem intervju za magazin “Azra” evocirao je uspomene iz najvažnijih dekada svoje karijere, ali i govorio o voljenom Sarajevu, prijateljima, i nepoznatim detaljima iz privatnog života. Sjećamo se nije bilo lako doći do legendarnog trenera.  Nijedan od njegovih mobilnih telefona nije bio u funkciji; ni italijanski, ni crnogorski, niti novi bosanski. Ograničio je dolazne pozive. Ali, novinarska znatiželja nije dala mira. Mora postojati mjesto na kojem legendarni trener pije svoju jutarnju kafu kad dođe u Sarajevo. „Naći ćete ga kod Goge na Ciglanama”, dobijam glas. Susretljiva uposlenica Aida nas je najavila, no, Tanjević je umoran od intervjua. Pitaju i njega svašta, uvlače u politiku i slične teme… Cijelu stvar olakšat će Bošina supruga Jasna, koju smo dobili na kućni telefon. U braku su 51 godinu. S kakvim žarom Boša tek priča o njoj. U Jugoslaviji je ona već sa 15 bila zvijezda „A” reprezentacije.
Najzgodnija cura kaže i najbolja igračica, njegova velika ljubav i žena koja je uredila kako njegov, tako i život njihove djece.

– Za sat se vidimo kod Goge. Tamo ćemo razgovarati. Upravo se spremam da krenem – kaže Tanjević.

I za sat, Boša za stolom, okružen starom rajom. Vole Bošu svi u Sarajevu. Kako i ne, „Bosnu” je odveo na sami vrh Evrope. Nikada nijedna politika ovdje nije učinila nešto slično tome.

– O čemu ćemo, pita me.

– O Davorinu Popoviću, čovjeku koga ste mnogo poznavali i mnogo voljeli, kažem mu.

– Ima jedan fakat. Da je živ, Davorinu bi jučer bilo 70 godina – kaže sjetno. Ne razmišlja on o svom prijatelju samo na rođendan, već ga se, kaže, sjeti svakog dana.

– Davorin je bio primjer dobrote. Bio je sav sastavljen od dobrote. Od dvanaeste do osamnaeste godine, praktično smo svakog dana bili zajedno. Fis nam je bio odredište. Jedini me zvao Bogdane, i kasnije, naučivši od njega i Bodo je to činio. A inače me svi zovu Boša. Ja sam njega zvao Davor ili Pimpek, tad još nije bio Dačo. U zrelijim godinama je postao Dačo – prisjeća se Tanjević svoje rane mladosti u Sarajevu i početka prijateljstva.

Ovako su košarkaši “Bosne” s Bošom Tanjevićem proslavili historijsku titulu

Obojica su igrali košarku i rukomet, ali impresivne karijere kasnije su ostvarili na drugim poljima. Davorin kao pjevač kultnih „Indexa”, a Boša kao trener, jedan od rijetkih koji je vodio čak četiri košarkaške reprezentacije: Jugoslaviju, Italiju, Tursku i sada Crnu Goru. Kada govori o Davornu, govori kroz dvije priče, sportsku i muzičku. Svaka je vrijedna poštovanja.

– Njemu je košarka uvijek bila draža od rukometa. Stalno mi je govorio kako je rukomet seljački sport, ali to je govorio bez imalo zlobe. Već smo blizu prvog tima „Željezničara”, i dešava se da „Željezničar” ispada iz lige, zadnje četiri utakmice, ili pet, trener Ljubiša Lučić, odluči da će tri juniora staviti u ekipu. A nas četiri kandidata. Dačo, Janko Marendić, Vlado Stefanović i ja. Izvlačimo šibice i moj Dačo izvuče najkraću.

Kao što je i sad izvukao. Njega nema više, a mi još hodamo po ovom dunjaluku. Nakon te utakmice trener mi kaže: “Sad odluči, ili rukomet ili košarka”, izlazim iz rukometa i nastavljam se baviti košarkom. Davor, naravno, nastavlja košarku sa mnom, on u rukometu nikad nije ušao u seniorsku, niti je htio. Godine 1964. mi smo već prvaci Jugoslavije u juniorskoj konkurenciji, što je bio neočekivan rezultat, jer mi smo u to vrijeme bili objektivno košarkaška provincija. Dakle, ovo sve govorim o Dači kao o košarkašu.

A, kad je riječ o muzici, Fis je centar svega osim fudbala, i on je miljenik, svi se s njim šale i svi ga maze, svi asovi razni. Koliko je dao od sebe poslije ljubavi drugima, toliko je se i nakupio u čitavom svom životu. Jer Davora smo voljeli svi. Pošto je imao sjajan sluh, nagovore ga ovi iz Sarajevskog plesnog orkestra, da se prijavi za takmičenje pjevača amatera. Nikola Bilić mu donese snimak iz San Rema na kojem je te godine pobijedio Celentano sa „24 hiljade poljubaca”, on je to četiri, pet puta preslušao i skinuo odmah. Igranka se održava naveče na gornjem spratu u Fisu, Davor nastupa, a ja ne mogu da uđem na igranku.

Zejnil je na vratima, a kad je Zejnil na vratima, nema te sile da uđeš ako nemaš kartu. Odakle mi karta?! Plakao sam te noći kao malo dijete. Čujem Davora pjeva, muzika trešti, a ja ne mogu da prođem. On i nakon toga nastavlja da igra košarku, međutim, dolaze „Pauci”, prvi sastav u kojem je, mislim, pjevao, i onda „Indexi”. Tada počinje velika karijera, velika storija. „Indexi” su naši „Beatlesi” – govori nam Tanjević.

Boša i Davorin su se samo jednom posvađali, kad su imali 13 ili 14 godina. Nikada nisu ružnu riječ razmijenili.

– Dva velika kavalira, dvije velike dobrice, altruisti po rođenju su bili Mirza i on. Mislim da Davor nikome ništa nije odbio, ništa za sebe nije uzeo, ništa. On se razd’o drugima u svemu: srcem, dušom i ostalim. To je bosanski izraz. Nigdje ga drugdje nećete čuti. Zadnji put sam ga vidio u bolnici, na dan kad su mu uradili biopsiju glave. Čak smo se i tada šalili, govoreći: „Koliku smo ti burgiju uvalili u glavu”, nadali smo se dobrim nalazima, a on i u tom momentu, u takvom stanju, zove nekoga na telefon, u nekoj opštini, ne znam kojoj, i govori: „Slušaj šta ti pjevač kaže…”. On dakle, iz bolnice traži da se nekom njegovom prijatelju, povratniku vrati stan. Duša moja. Njegov sin Dario je isti on. Ista ljepota, isti izraz lica, malo je viši od njega… Završio je škole, njemu je i dalje Hajro Bašić vozač, kao što je bio Pimpeku. Nije on bio plaćeni vozač, već ga je obožavao. Hajru sam preko Pimpeka zavolio strašno, i onda njega zovem i pitam kako je Dario. I danas, dakle, postoji briga, ta prijateljska, zbog enormne ljubavi koju smo svi imali za Dadana.

Od Hajre je Boša saznao i da je Davorin zauvijek napustio ovaj svijet.

– U Trstu sam bio i spremao se ponovo da dođem u Sarajevo. Noć prije smrti, Hajro referiše: Bogdane, dobro je, sve je uredu, pojeo je, kaže mi, pô kile graha i kilu sladoleda. E, to je zadnje što je jeo. I sutradan me zove i kaže mi tužnu vijest.

– Prije šest godina i on je sam rastužio mnoge, kad se medijima proširila vijest da mu zdravlje nije najbolje. Tokom posljednje godine rada u Turskoj, usred priprema za Evropsko prvenstvo 2010., Boša je saznao da je bolestan, a odmah zatim je otišao na operaciju. Na kraju, u duhu vrhunskog sportiste, reprezentaciju Turske je vodio pod hemoterapijom. Tanjević je danas dobro. Osluškuje svoj organizam, i s optimizmom provodi šestomjesečne kontrole. Kad ga pitaju kako se zove njegova bolest, on kaže: „Moja bolest se zove tuga”.

Ma teško je kazat’ sretan, sretan sam naravno što još hodam, ovo je već dug život, 70 godina, to je prva stvar, drugo, kad čovjek ima familiju koju voli, i koja ga voli, kad ima ljubav vječnu. Sve mi se desilo kako sam želio. Prema tome, moraš kazat’ da si sretan, iako je to pretjerano, ali sam zadovoljan više od svega. Osim toga, ne znam kako bi mi bolje život i mogao proći, u nečemu što sam volio, s onim koje sam najviše volio, nisam sretan što nemam sreće da sam i dalje s onima koji su otišli. To kvari sve…

– Jeste, od čemera sam je dobio. Nemoj misliti da je Pimpek od nečega drugog umro. To je ono što Sidran najbolje u svojoj zbirci „Morija” formuliše kad kaže kako u Sarajevu danas umiru ljudi koji misle da su preživjeli rat. Sve te kancerogene ćelije u nama postoje, svi ih nose sa sobom, pitanje je kad će se razbuditi. To je, ja mislim, čista posljedica te patnje, nagomilane, četiri godine, ali razočarenje je najveće, izdaja, svi smo izdali jedni druge, sve ono u šta smo se kleli: u ljubav, bratstvo…, sve je odjednom izašlo u drugom svjetlu. I ne mogu svi to da podnesu, za to treba biti dovoljno dobro čvrst, da se podnese tolika tuga, čemer, razočarenje, i tolika izdaja – otvoreno govori Tanjević.

Nostalgiju za Sarajevom u Trstu, gdje živi posljednjih 30 godina, liječi, priča nam, okružen porodicom, suprugom, djecom i troje unučadi. Imao je četiri godine kad se s roditeljima iz rodnih Pljevalja preselio u Sarajevo. Došli su kamionom, 1951. godine. S posebnim emocijama priča o Sarajevu. Ovdje je njegova kuća. Ne kaže to ni za Trst ni za Pljevlja. Sarajevom je bila „otrovana” i njegova starija kćerka, jer se 96. godine, kad se rat tek utišao, iz sređenog Trsta odlučila vratiti u Sarajevo. I živjela je ovdje s prekidima 15 godina.

Sagleda li se Bošina karijera, s Jugoslavijom je osvojio srebro, Italijom zlato,Turskom srebro, status koji uživa gdje god da dođe, može se reći da mu je život dao mnogo, no, je li sretan čovjek, pitam ga na kraju razgovora. Ne vodi me onaj Merlinov stih, kako nije sreća para puna vreća, već me usitinu zanima, kako o sreći promišljaju oni koji imaju sve.

– Ma teško je kazat’ sretan, sretan sam naravno što još hodam, ovo je već dug život, 70 godina, to je prva stvar, drugo, kad čovjek ima familiju koju voli, i koja ga voli, kad ima ljubav vječnu. Sve mi se desilo kako sam želio. Prema tome, moraš kazat’ da si sretan, iako je to pretjerano, ali sam zadovoljan više od svega. Osim toga, ne znam kako bi mi bolje život i mogao proći, u nečemu što sam volio, s onim koje sam najviše volio, nisam sretan što nemam sreće da sam i dalje s onima koji su otišli. To kvari sve… – poručuje legendarni trener.

 I DALJE PUŠIM

– I dalje pušim, nisam prestao ni kad sam zviznuo na operaciju. Kad me vidio onaj moj onkolog, kaže: „Vi pušite?”, Odgovorim: „Pušim”. Šta ću, nije od cigarete, znam od čega mi je.

ŠTA JE NANA NANINA

Tanjevića nećete vidjeti kako sjedi na klupi i promatra mirno igru svojih momaka. Ne, on će biti na nogama i mnogi će pomisliti kako će od silnog temperamenta dobiti infarkt.
Poseban duh, rekli bismo, pravi bosanski je unio i u redove Crnogorske reprezentacije.

– Ma ja se ispraznim. Opsujem nanu naninu. Opasni su oni što drže u sebi. Sve što imam izbacim iz sebe, i onda sam čist. Ispričat ću vam jedan detalj. Spremamo sada konferenciju za štampu, imam Amerikanca u Crnoj Gori, i da malo dramatizujem prije početka konferencije, na kojoj su se sakupili svi crnogorski mediji, pitam ga: „Derek, šta je nana nanina”, a on kaže: „grandmother of grandmother” (smijeh). Ima toga još…