Od prvog spominjanja Maglaja 1408. godine pa do 2014. godine, ako izuzmemo ratne godine, ovaj grad nije zapamtio gore i teže dane u svojoj historiji, od onih kada ga je zadesila prirodna katastrofa. Štete zbog poplava koje su prije četiri godine nosile sve pred sobom mjesecima kasnije su se zbrajale. Mnogi ljudi su u trenu izgubili sve što su imali. U grupi onih koji su duboko suosjećali sa svim nedaćama s kojima se Maglaj suočavao, bio je i mladi Adi Softić. Na originalan i kreativan način odlučio je sačuvati uspomene na rodni grad. Adi je s prijateljima pokrenuo Udruženje mladih “Dictum Factum“. Ponukani pričama o izgubljenim fotografijama i predmetima koje je odnijela voda, osnovali su platformu Ex Files: „Maglaj kakvog smo voljeli“ s ciljem digitalizacije i čuvanja preživjele arhivsko-fotografske građe koja svjedoči o životu ove bh. čaršije i njenih ljudi. Platforma je jedan od najrespektabilnijih projekata iz oblasti kulture, ali i prva ovakvog tipa na Balkanu.
– Platforma Ex Files nastala je jednog majskog popodneva u dnevnoj sobi moje saradnice Enide. Njena nana nam je iznosila sačuvane svečane haljine, fotografsku arhivu preminulog supruga u vezi s Evropskim prvenstvom u košarci za žene koje se održalo u Maglaju. Tada smo došli na ideju da pokrenemo Facebook stranicu putem koje ćemo prikupljati informacije i fotografije, kako bismo ih sačuvali od novih katastrofa, a tako i od zaborava. Počeli smo raditi digitalizaciju fotografija koje smo dobili od naših sugrađana – kaže Softić na početku razgovora za “Azru”.
Shvativši koliku popularnost Facebook stranica dobiva, odlučili su, kaže, organizirati izložbu “Maglaj kakvog smo voljeli”. Do sada su uspješno realizirane čak tri.
-Ideja je bila oživljavanje i čišćenje zaboravljenih prostora koji su prije rata bili od vitalnog značaja za grad. Krenuli smo od socijalističkog skladišta hrane i pića, nekadašnjeg giganta „Mapexa“, gdje smo smjestili izložbu i njome rezimirali period od 1919., do 1991. godine. Druga izložba nosila je naziv „Priča o djeci pod olovnom kišom“, koju smo posvetili sretnim momentima odrastanja u ratnom Maglaju, predstavljena je uz prateći performans u zgradi „Natronkomerc“, koja je u ratu bila komanda. Ove godine izložba je nosila naziv „Nekad i sad: priča o posljednjoj Jugoslovenki“, gdje smo rekonstruisali portrete velikana lokalne kulture, sporta, novinarstva, svakodnevice i slavili odrastanje u Jugoslaviji. Fotografije su većinom iz privatnih arhiva i svjedoče o kulturnom, sportskom i svakodnevnom životu grada i njegovih ljudi. Ima tu mnogo i ličnih predmeta uz koje posjedujemo i priče, recimo igračke iz rata, gramofonske ploče, popularne Levisice. Bitno je da pored fotografija skupimo što više priča aktera tog vremena i sačuvamo ih od zaborava i novih katastrofa. Inicijalno smo bili ponukani onom roditeljskom rečenicom: “U moje doba je bilo…“. Željeli smo i želimo prikazati našim vršnjacima kako je život izgledao nekada, a one nešto starije generacije vratiti u neka, za njih, svjetlija vremena.
Foto: Adnana Šahman
Ko Vam pruža najveću podršku u realizaciji projekata?
– Najveća podrška su naši sugrađani koji nas srdačno primaju u svoje domove i s nama dijele komadiće svoje duše i intime, ustupajući nam svoje fotografske arhive, lične predmete i priče o jednom, ne nužno sretnijem, ali drugačijem vremenu. Svakako, komercijalni sponzori i ulagači su neizostavni kamen temeljac za naše aktivnosti. Iskreno govoreći, nije nimalo jeftino u današnje vrijeme baviti se u jednoj maloj sredini kulturom na način na koji se mi bavimo. Neopisivo je velika čast, ali i odgovornost, biti u položaju kada toliko ljudi vjeruje u vas i vaše ideje.
Zašto ste se odlučili za ovu izložbu, i kakva poruka se želi poslati javnosti?
– Odlučili smo ovom izložbom prvenstveno mladima pokazati da se moglo nekada, ali da se može i sada raditi ono što čovjek voli, biti Don Kihot i protiv svih pritisaka i nedaća modernog bh. društva djelovati proaktivno. Nije ovo samo izložba, ovo je višegodišnji poduhvat arhiviranja, oživljavanja uspomena, patriotizma i buđenje svijesti svih nas da moramo voljeti svoju domovinu i mjesta iz kojih dolazimo. Poruka je da svaka ulica može i jeste umjetničko djelo po ljudima koji žive u njoj i uspomenama koje kriju u svojim albumima i glavama.
Poznato je da je i Lepa Brena podržala vašu inicijativu. U kakvom sjećanju nosite ovu saradnju?
– Od prethodne izložbe odlučili smo imenovati počasne laureate za svaki izložbeni ciklus. Ove godine tema je bila odrastanje u Jugoslaviji, heroji nekada i sada, Brena se odmah nametnula kao ovogodišnji laureat zbog činjenica da je i tada i sada bila i ostala najveća ženska muzička zvijezda ovih prostora koja suvereno poručuje da nije važno da li se peva ili pjeva. Ovogodišnju izložbu otvorila je videolinkom iz Beograda, budući da je zbog priprema za svoj beogradski koncert bila spriječena da nam se i uživo pridruži. No, dala nam je mnogo veći poklon, a to je spremnost na daljnju saradnju i otvorena vrata kod njenog tima za pomoć i savjete za budućnost.
Iza sebe imate brojne uspješne projekte, nagrade, priznanja, a jedan od novijih je i scenarij za monodramu o Srebrenici i ratu ’90-ih. Možete li nam nešto više reći o ovom projektu?
– Scenarij monodrame „Kad je bio juli“ pišem još od 2015. godine, i želim napraviti jedinstven dramski performans koji će imati svoju regionalnu turneju. Naišao je na pozitivne kritike književnika i reditelja u Regiji i sretan sam što će na scenu biti postavljen u 2019. godini paralelno sa izložbom Ex Files 4, koja će, nadam se, oboriti Guinnessov rekord kao multimedijalna galerija s najvećim brojem fotografija prikupljenih iz privatnih arhiva. Srebrenica ne mora i ne smije da se spominje samo u julu svake godine, o ovoj temi potrebno je voditi dijalog. Iz patnje pronalaziti snagu za nove pobjede, zbog toga će to biti jedan sasvim neobičan dramski performans.
Na kojim projektima danas radite i na koji način uključujete omladinu u cijeli proces?
– Trenutno kroz UM „Dictum Factum“ radimo na pripremama za naredni Ex Files, koji će biti izložba na skoro 2.000 kvadratnih metara. Mladi ljudi su okosnica naše inicijative. Uključeni su u svim segmentnima, od planiranja, kolektivnog brainstrominga, prikupljanja fotografija, sponzora, medijske promocije do samog čišćenja i pripreme prostora i postavke izložbe.
Koji je projekt promijenio Vaš život?
– Projekt koji me je definitivno obilježio jeste „Živa zastava za domovinu“ koja je izuzetno dobro plasirana u okviru takmičenja Fondacije „Art For Freedom“ koju su pokrenuli Madonna i magazin „Vice“. Tada sam dao i svoj prvi intervju za „Azru“ i od tada pa sve do danas sam nastavio sredinom, uvijek sa istom željom, da bude bolje i više. Današnjem zaposlenju je doprinijelo, kako moj angažman u zajednici, tako i znanje koje sam stekao na Univerzitetu SSST i činjenica da sam jako komunikativan. Radim kao šef Odjela odnosa sa javnošću i marketinga u jednoj inozemnoj kompaniji i sve lekcije naučene tokom proteklih godina kroz umjetnost, aktivizam i studij nailaze svoju primjenu u poslovnoj praksi. Postoje sudbinski trenuci, duša traži neki svoj par u kosmosu i smatram se jako bogatim čovjekom, jer nisam ni dana proveo na birou za zapošljavanje. Od svoje desete godine uvijek sam nešto radio, makar za džeparac. Učilo me se da ne postoji besplatni ručak i sjedenje, svakog negdje čeka njegova nagrada. Tako se i postavljam u životu, bez prevelikih očekivanja, ali s mnogo znoja.
Šta zamjerate mladim generacijama, odnosno svojoj generaciji danas?
– Ne bih rekao da zamjeram, ali ne volim pesimizam. U najboljim smo godinama, snažni, obrazovani, elokventni i živimo u vremenu ogromnih informacijskih prednosti i brzine kakvu prethodne generacije nisu imale. Ne podnosim kuknjavu kojoj mladi ljudi često prionu zbunjeni ovim sistemom u kojem rastemo i pokušavamo živjeti svoje snove. Fali nam buntovništva, drčnosti i snage da dignemo svoj glas i kažemo šta mislimo, da mijenjamo sebe, kako bi se i svijet mijenjao, a ne obrnuto. Mnogo je stvari koje su itekako ostvarive i dokučive i u BiH. Treba imati petlju!
Foto: Namik Karabajić
Dolazak Ive Josipovića u Maglaj
– Bivšeg predsjednika Hrvatske Ivu Josipovića upoznao sam tokom rada na jednom međunarodnom simpoziju u Sarajevu. Dobio sam priliku biti domaćin u ime organizacionog tima i time priliku da razgovaram s njim. Izuzetno je to dobar, jednostavan i susretljiv čovjek. Raspravljali smo o muzici, politici, kulturi i pomirenju. Tada sam spomenuo da u Maglaju radimo drugu izložbu iz serijala Ex Files i kako je on idealan govornik da s mladima razgovara o temi pomirenja, odlaska iz Regiona i zašto je važno da neke škakljive teme mi, mladi ljudi ne stavljamo pod tepih. Gospodin Josipović je pristao, stigao u Maglaj i zaista oduševio sve građane i mlade ljude. I on je sam, kaže, ponio divne uspomene iz Maglaja. Njegova podrška našoj platformi je bila svojevrsna prekretnica. Tada smo shvatili da smo u stanju uraditi mnogo velike stvari.