Robert Dacešin: Banjalučanin koji je obišao 40 zemalja i naučio pet jezika

Piše: Redakcija

Putnik, poliglot, bloger, teniser, teniski sudija i magistar ekonomije, sve je to  Robert Dacešin. Ovaj mladi Banjalučanin samostalno je naučio pet stranih jezika i pri tome nije plaćao kurseve. Uz malo novca i mnogo znatiželje obišao je gotovo 40 zemalja svijeta. U svom stanu besplatno je ugostio desetke stranaca, a i sam je, na raznim stranama svijeta, umjesto u skupim hotelima boravio u domovima nepoznatih osoba. Sa svih putovanja nosi zanimljiva iskustva o kojima piše na svom blogu, a neka od njih podijelio je i s nama.

– Ljubav prema putovanjima rodila se 2004. godine, te godine sam s roditeljima otišao na prvo dalje putovanje u Tursku. Bilo mi je nevjerovatno da ću letjeti avionom, da ću ići na drugi kontinent, pričati engleski, ah, kad se sjetim!Bio sam oduševljen. Prava strast se rodila 2010., kada su nam konačno ukinuli vize i kad sam shvatio da mogu da putujem gdje god želim. Mislim da niko nije bio sretniji od mene tada.

Kada su Vaša putovanja postala kontinuirana? Kako su bližnji prihvatali činjenicu da dovodite nepoznate ljude u stan?

– Trebao sam ići na koncert Daddyja Yankeea u Genevu i vidio sam da je smještaj mnogo skup, te da ne mogu tražiti toliko od roditelja. Onda mi je jedan drug, koji je studirao vani,rekao za koncept Couchsurfinga (u osnovi, CS je internetska društvena mreža koja spaja putnike i lokalce koji im nude besplatan smještaj, op.a), za koji i danas potpisujem da je najbolji koncept ikad smišljen. Mada, kada ti mama na prvu čuje da trebaš da noćiš kod nepoznatih ljudi, ne bude baš presretna. Međutim, nakon što su deseci ljudi širom svijeta prodefilovali kroz naš stan, i ona je zavoljela ovo, te često provede sate pričajući s ljudima koji budu kod mene. Upravo sam kroz Couchsurfing shvatio da za putovanja ne moram imati novca, te da mogu da idem bilo gdje, samo ako to poželim. Ostalo su samo izgovori.

Vjerujem da ste mnogo naučili od ljudi koje ste putem tog sitea ugostili. Koliko su Vas njihove priče motivirale?

– Većina ljudi koja praktikuje Couchsurfing je otvorena, puna raznih priča i avantura, pa i sam razgovor s tom osobom je nešto neprocjenjivo. Taj osjećaj kad sjedite s nekom osobom u njegovoj kući i slušate kako izgleda život u tom mjestu iz prve ruke je nešto najbolje. Imao sam pored sebe u svom stanu obične ljude od krvi i mesa poput mene samog. Ljude koji su prošli čitav svijet i uradili toliko toga interesantnog i drugačijeg s vrlo malo novca. Nisu to bile priče koje bih vidio na televiziji ili pročitao u novinama. Ovi sasvim obični ljudi radili su tako sjajne stvari. Kroz njih sam vidio da je moguće putovati jeftino i da sve prepreke koje pronalazimo i koje nas onemogućavaju da putujemo, postoje jedino u našoj glavi. Couchsurfing je promijenio moj pogled na život. Kroz njega sam dobio prijatelje širom svijeta.

Koliko košta jedno Vaše prosječno putovanje?

– Otprilike 300-400 eura, a tu spadaju posjete Gruziji, Ukrajini, Maroku, Azerbejdžanu, Portugalu, Španiji, Baltiku… Jednostavno, nisam osoba koja traži luksuz i nije mi iskreno ni zanimljivo da budem po nekim skupim hotelima, jer si na taj način odvojen od lokalaca i nemaš priliku ništa da naučiš. Ne dobiješ realnu sliku tog mjesta, naroda, kulture. Kada smo išli u Istanbul, drug i ja smo šest dana bili u kući mog sad dobrog prijatelja Mehmeta i s njim proživljavali njegovu svakodnevicu za vrijeme protesta u Istanbulu. Iz prve ruke smo znali šta se dešava i kako Turci gledaju na to. Nikada to ne bismo dobili u nekom napucanom hotelu.

Jeste li se pribojavali kako će sve to izgledati, kakvi će biti ljudi i slično?

– U početku da. Uvijek postoji mali strah od nepoznatog. Sjećam se prvog odlaska u Beč i razmišljanja kako ću se snaći s metroom, a danas mi je to sasvim normalna stvar. Prvi put na Couchsurfingu kada sam otišao spavati, bojao sam se gdje ću se probuditi narednog dana.  U nekom kamionu za negdje…, ali to je naš mentalitet. Od malena nas uče, nemoj ovo, nemoj ono. Nemoj to dirati, pokvarit ćeš. Budi kao drugi, budi normalan… Nekako, svi misle da trebaš biti kao i svi ostali i ne izdvajati se.

Kažu da je čovjek bogat onoliko koliko je proputovao i koliko jezika govori. Vi ste u tom slučaju pravi bogataš! Do sada ste obišli gotovo 40 zemalja i naučili pet stranih jezika. Koje zemlje su Vaši favoriti?

– Portugal mi je omiljen i mislim da će ga samo Brazil „prešišati“ jednoga dana. Volim Gruziju, Ukrajinu, Maroko. Svaka je posebna na svoj način, ali Portugal mi je baš onako u srcu. Nigdje na svijetu nema tako dobar omjer toplih ljudi, dobre hrane, prijatne klime, nevjerovatne prirode i arhitekture od koje staje dah. Pet od pet je. Što se jezika tiče, pričam engleski, španski, italijanski i portugalski i služim se slovačkim. U planu mi je da naučim još neki jezik, vjerovatno ruski.

Postoji li kultura ili običaj neke države koji su Vas posebno fascinirali?

– Volim latino kulturu generalno. Što zbog jezika, što zbog plesova. Sve u vezi s latino narodima mi je „wow“. Da nisam rođen ovdje, bilo bi to negdje u Portoriku. Mnogo dobre i pozitivne energije dolazi iz tih krajeva i čini da se osjećam fino.

Vjerujem da pamtitte brojne dogodovštine s putovanja koje biste nam mogli prepričati…

– Ova mi prva pada na um; kao i svakog stranca koji zabasa ovdje i ovog sam želio da upoznam i s njim vježbam svoj španski. U tom periodu, startovao bih sve ljude koji bi pričali ovaj jezik. Muško, žensko, stariji, mlađi, par, grupa…, nije me zanimalo. Tako sam jedne prilike u klubu prišao momku iz Venezuele. Pričali smo malo te večeri i razmijenili brojeve. Narednog dana, poslao sam mu poruku da izađe s nama na Demofest. Napisao mi je: „Izvini, ali imam djevojku. Čujemo se drugi put.“. On hladno misli da sam ja gej. Da li da mu pišem nešto? Neka, bolje je ovako. I danas, kad mi je teško, otvorim ovu poruku koju čuvam u telefonu da me oraspoloži.

Razvili ste prvi interaktivni turstički vodič u bivšoj Jugoslaviji, Travel mapping, kao i najmoderniji tursitički vodič u obliku knjige u Banjoj Luci, a za sve to ste dobili nagradu za doprinos razvoju turizma i sporta u Banjoj Luci. Vjerujem da Vam to mnogo znači.

– Naravno, mnogo znači kada vidiš da neko prepoznaje tvoj rad, da te cijeni. Da to što radiš ima smisla, a i sam se osjećam bolje. Nekada ne mogu da se smirim koliko projekata imam u glavi i samo razmišljam o nekom novom i narednom. Šta ću, blizanac sam u horoskopu, strijelac u podznaku, samo negdje da je lutati i nešto raditi. Jadno onoj koja se uda za mene (smijeh).

Kako bi nekom ko želi posjetiti BiH opisao našu državu, šta bi mu preporučio da posjeti?

– Svakako Kravice i Štrbački buk, oduševila su me oba vodopada. Perućica obavezno, kao i neka od pećina koju imamo. Nevjerovatno je da imamo nešto tako u zemlji, a da je toliko loše ispromovisano. Naravno Sarajevo i Mostar, mislim da većina turista u BiH stane baš ovdje, a subjektivan sam kada je Banja Luka u pitanju i uvijek se trudim da je promovišem gdje god mogu. Super mi je i Jajce, mislim da je sjajan grad za turiste, a mnogo finih stvari čuo sam i za Trebinje. To bi bila neka moja ruta. Svega po malo da vidiš.

Vodite blog „RIO priče sa putovanja“. Šta je glavni cilj bloga?

– Kroz „RIO priče sa putovanja“ želim da pokažem svima da putovanja nisu samo za privilegovane ljude i da ti, kao i ja, možemo putovati ako to čvrsto odlučimo. Tekstove koje pišem, pišem s ciljem da svakome pružim nešto korisno i drugačije. Nešto što ćeš realno moći upotrijebiti negdje. Redovno sam u potrazi za jeftinim aviokartama, te sve karte koje pronađem, odmah dijelim na stranici, kako bi ih mogao kupiti. Projekt je nastao iz čiste ljubavi i nikada mi nije bio cilj neka zarada od njega, već je to više neki moj ispušni ventil u svijet da neka svoja razmišljanja podijelim s ljudima koje to zanima.

Prije 20 godina počeli ste trenirati tenis. Radili ste i kao teniski sudija na nekim od najvećih svjetskih turnira. Jeste li još aktivni u bavljenju ovim sportom?

– I dalje igram tenis. Smatram da je jedna od najboljih stvari koju sam uradio činjenica da sam počeo da se bavim njime, jer je od bucmastog klinca koji je hodao kao patak izgradio zdravu osobu. Tenis volim i jer sam kroz njega upoznao hrpu prijatelja širom svijeta, a dao mi je i mogućnost da toliko proputujem.

Postoji li nešto osim putovanja i tenisa što Vam je velika strast?

– Volim sve od kokosa. Ako hoćeš da me usrećiš, kupi mi kokos u bilo kojem obliku. Obožavam ples, regeton i salsu. Sve što je latino. Uživam u učenju stranih jezika. Joga mi je super. Trudim se da vježbam što više mogu. A sama moja profesija digitalnog marketara je nešto što me mnogo ispunjava i u čemu se vidim.

Uvijek se neke loše stvari čuju o nama

Koji komentar nekog stranca o BiH posebno pamtite?

Nalazim se u Milanu u stanu kod Ane. Ana je psihijatar. Mnogo je dobra cura. Nevjerovatno je pametna, kao i otvorena. Mislim da bih u svakoj temi koju bih načeo s njom bio u inferiornom položaju. Svaki njen komentar i rečenica, nekako imaju smisao. Razbila mi je sve stereotipe o Italijanima koje sam imao. Ima i svoju privatnu ordinaciju, ali radi u drugom najvećem zatvoru u čitavoj Italiji. Pričamo o svemu, o životu u Italiji, putovanjima, filmovima, muzici… svim onim stvarima o kojima ljudi koji se skoro upoznaju mogu da pričaju. Osjećam da je posebna.  Priča mi neke svoje avanture kada je kao klinka stopala po Siciliji pa su je neki tipovi pokušali silovati, a ona ih prebila. Zaboravio sam spomenuti da se bavi karateom već 13 godina. Dok pričamo, uči me kako se pravi neko italijansko jelo. Degustiramo ga zajedno.

– Nisi loša kuharica – kažem joj.
– Znam ja još mnogo toga da radim dobro – odgovori mi kroz osmijeh.
Oboje se nasmijasmo. Pomažem joj da postavi sto. Dok postavljamo tanjire, upitam je šta misli o Bosni i Hercegovini i da li je čula za Banju Luku.
– Guglala sam tvoj grad kad sam ga vidjela na tvom profilu. Nisam prije čula za njega – priznaje mi.
– A znaš li nešto o Bosni i Hercegovini? – znatiželjan sam.
– Hmm, ne mnogo. Nisam nikada bila tamo. Jedino što znam je da je mnogo ljudi iz tvoje zemlje završlio u Haagu i da su ubili mnoge ljude – iskreno mi odgovora.
– Stvarno? Znači to je slika koju mediji ovdje stvaraju o nama?
– Ne znam šta bih ti rekla. To je bilo jako aktuelno ovdje do skoro. Čitala sam o tome mnogo u medijima.

U trenutku počinjem da se osjećam tako ružno. Pomalo sam i ljut. Ne na nju, već na činjenicu da uvijek neke loše stvari se čuju o nama. Želim da joj objasnim toliko stvari, ali shvatam da je to duga priča. Kako objasniti u nekoliko minuta ono što se dešavalo godinama i što mnogima i danas nije jasno. A to su sve tako teške teme, ne želim da je opterećujem time. A pasta se već lagano hladi. Razmijenismo još jedan osmijeh.

–  A koje su to još stvari koje radiš jako dobro?

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti