Željko Pervan: Porodica je većinom diktatura u kojoj su na vlasti oni koji donose hljeb na sto

Piše: Redakcija

Hrvatski komičar, scenarist i glumac Željko Pervan nedavno je sa svojim stand-up showom „Na hladnom betonu” bio gost u Sarajevu i Tuzli gdje je publika imala priliku čuti detalje iz njegovog života. Pervan je karijeru počeo 1985. godine na zagrebačkom Radiju 101, a ostvario je angažmane na HRT-u i Novoj TV, te je tako njegovo lice postalo poznato u cijelom Regionu.

Čovjek se može hvaliti sam, no, publika je ta koja odlučuje koliko neki profesionalac vrijedi. Dugovječnost na sceni i projekti koje je Pervan od osamdesetih do danas realizirao od “Zločeste djece“, preko „Večernje škole“, “Obećane zemlje”, “Pervanovih dnevnika”, do „Na rubu Evrope“, a sada i „Na hladnom betonu“, najbolji su pokazatelj uspješnosti njegovog rada.

Šta je izuzev kvaliteta onoga što radite, ključ pa u vremenu u kojem ljudi brzo žive, brzo konzumiraju i još brže zaboravljaju, nikada niste postali „dosadno lice“ komedije i televizije, pitam ga na početku razgovora.

– Ma jesam već dosadio, kako nisam. Mora se biti grub prema sebi, tražiti kod sebe pukotine, ne voljeti eventualno biti prijatelj samom sebi, ali ne bezuslovno. Charles Lindbergh je uspio prvi preletjeti Atlantik, a kako bi ostao budan, štipao se do krvi. Ne smiješ zaspati. Ako zaspiš – padaš. Uspjeh, novac, zlatni ekrani, tapšanje prijatelja po ramenu, sve služi da uspava, da spriječi trud i mene, jer zašto bih se trudio kada sam postigao sve. Onda zaspiš i nema te više.

U Tuzli, a zatim u Sarajevu, bili ste sa stand-up showom „Na hladnom betonu”, kroz koji je publika imala priliku saznati mnoge detalje iz Vašeg života, od rođenja do danas. Kako ste se izborili da Vas, kako jedne prilike kažete, ne uređuju razni arhitekti Vašeg života, i da Vas, ma koliko da su dobronamjerni bili, nisu uspjeli svesti na vlastitu mjeru?

– Mislim da se nisam nastojao izboriti, barem ne svjesno. Nije bilo borbe, bar ne one koja bi se javno pokazala. Krio sam u sebi vlastite stavove, jer je porodica većinom diktatura u kojoj su na vlasti oni koji donose hljeb na sto. Moraš jedno vrijeme postajati potajno svoj, u ilegali djelovati. Naravno, opasno je sebi previše vjerovati, jer bi neki krivi stavovi mogli koštati i tako te pretvoriti u monstruma. Nažalost, ne postoji formula za ličnost koja neće biti u suprotnosti sa zdravim razumom. I najveći zločinci su imali ili imaju jaku ličnost. Razvijati se treba u skladu i na ugodu ljudima oko tebe, ali biti svoj. U mjeri u kojoj se poklapaš s drugima u toj mjeri i ne postojiš. Samo razlika dokazuje da te ima. Jer ko bi pogodio koji su moji bubrezi a koji Dodikovi, ili Čovićevi.

Govorite li drugima uvijek istinu u lice?

– Ne, nikako. Budući da smo svi nesavršeni i često pravimo krive stvari, insistirati na govorenju istine u lice često služi da ponizimo grešnika, a ne da mu pomognemo, savjetujemo ga.

Kompletan intervju s Željkom Pervanom čitajte u aktuelnom broju magazina AZRA (Broj: 1116).

Foto: KRASNODAR PERŠUN ZA HRT

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti