Intervju

Ismar Volić, sin bh. glumice Jasne Diklić: Supruga voli reći da joj je svekrva poznata

Ismar Volić, sin poznate bh. glumice Jasne Diklić, ugledni je profesor matematike na Wellesley koledžu u Bostonu i jedan od članova upravnog odbora Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauke, čiji će se dani obilježiti krajem ovog mjeseca na Jahorini. Iako je u Ameriku otišao prije 27 godina, ovaj uspješni 45-godišnjak nikada nije zaboravio svoje bosanske korijene, te koristi svaku priliku da s porodicom dođe i jedan dio godine provede u rodnoj zemlji. Njegov boravak smo iskoristili za kafu i razgovor, Ismar nam je otvoreno govorio o počecima u dalekoj zemlji, i šta u praksi zaista znači ostvariti američki san.

 

– Teško je bilo to što sam se sam izdržavao. Više sam boravio u jednom francuskom restoranu nego u kući ili na fakultetu. Ujutru sam išao na predavanja, a onda sjednem na metro i idem na posao gdje sam bio šest ili sedam sati dnevno. Vratim se kući oko ponoći i učim. Tada nisam razmišljao da je teško, ali kad sad pogledam, bilo je. No, tada nije bilo druge opcije. Htio sam da studiram i morao sam se izdržavati, pa nisam ni imao izbora – kaže Ismar na početku našeg razgovora.

Često možemo čuti da je Amerika zemlja iz snova. Je li to zaista tako?

– Nije kliše da je ona zemlja mogućnosti. Za nekoga ko je ambiciozan, ko ima cilj i ko želi da  radi, uvijek postoji mjesto i to je ono što je, još uvijek, fantastično u Americi bez obzira na trenutnu politiku. Ona je zemlja u kojoj sam u svakom koraku svoje karijere naišao na podršku i u kojoj se nikad nisam osjećao kao stranac.

Iako ste otišli prije 27 godina, svoje veze s Bosnom nikada niste prekinuli. Tako ste i za mjesto svog istraživačkog rada izabrali Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu. Šta je ono što Vam iz Bosne, u periodu koji provodite u Americi, najviše nedostaje?

– U Bosni sam bar dva puta godišnje i ovdje imam jake lične i profesionalne veze. Svi moji prijatelji, s kojima sam odrastao na Marindvoru su ovdje i družimo se, kao i naša djeca. Jako mi je bitno da, ne samo ja, nego i moja djeca, održavamo taj kontakt i kontinuitet. Moj identitet je i u Americi i ovdje, a našao sam način da ta dva dijela koegzistiraju i da se nadopunjuju. U Americi mi najviše fale ta neka opuštenost, ležernost i spontanost. Tamo je sve isprogramirano i već danas se u kalendar zabilježi da ćemo ići na kafu za tri sedmice. Ovdje je drugi ekstrem, ali mi ta spontanost fali.

Vaša majka Jasna je poznata bh. glumica.  Je li u Vašem slučaju gluma, barem kao nastavak tradicije, ikada  bila opcija?

 

– Prije neki dan mi se desila divna stvar. Nazvala me moja nastavnica matematike iz osnovne škole i kaže: „Čula sam da si tu i samo sam htjela da se javim“. Njoj je sigurno 80 i nešto godina i moja raja i mama je redovno viđaju, ali ja nisam imao kontakt s njom od osnovne. Sjećam se koliko mi se, još u četvrtom razredu, svidjela matematika koju nam je pokazivala. Sjećam se koliko mi je ta neka apstraktnost bila interesantna. Mislim da sam već tada i radi te žene znao da bih volio da se u životu bavim matematikom. Lijep mi se krug zatvorio kada me je nazvala i rekla: „Nadam se da bar malo mogu uzeti kredit za to što si profesor matematike“. Ali ne može malo, nego mnogo, jer da je neka druga nastavnica bila, možda bih matematiku i zamrzio. Pozorište i umjetnost sam uvijek volio i bez toga ne mogu da živim, ali nikada nisam htio da se profesionalno bavim tim.

Jana Diklić s unucima i snahom

 



Zbog majčine borbe kroz život, poluagresivni sam feminist

Zbog čega se svojom majkom najviše ponosite?

– Moja sestra je 12 godina mlađa od mene i prvih godina života smo bili samo mama i ja, a onda se ona ponovo udala. Tih godina je gluma, kao i danas, bila jako okrutna, a mama se uspjela izboriti za svoje mjesto i za to da mene usmjeri na pravi put. Sve je to uradila sama i u 70-im godinama je bila žena koja je sama s djetetom, a pritom i glumica. Tada je to bila profesija za koju se smatralo da u nju idu bludne žene. Sjećam se trenutaka kada je bila očajna jer nije imala para i kada nije znala gdje će sa mnom. Nevjerovatno mi je da se sama izborila i zbog svega sam gotovo poluagresivni feminist.



Kompletan intervju s uglenim profesorom iz Bostona čitajte u aktuelnom broju magazina AZRA (broj 1112).