Intervju

Rade Šerbedžija: Ljubav se voli i kada te muči i kada zbog nje patiš

Kao što danas na katedrama izučavamo velike pjesnike, pisce, tako će neke mlade i buduće generacije o glumi učiti i kroz prikaz svega onoga što je Rade Šerbedžija odigrao u karijeri, koja aktivno traje i danas, u njegovoj 71. godini života. On nije jedina glumačka zvijezda koja je na ovim prostorima napravila veliku karijeru, ali jeste jedina glumačka zvijezda koja je s ovih prostora napravila najveću inozemnu karijeru.

Posljednjih godina mnogo je posvećen svom pozorištu Ulysses na Brijunima, 17 godina igra „Kralja Leara“, ali se i dalje jednako dobro na sceni slaže s holivudskim zvijezdama, te uči riječke studente glumačkom zanatu. Kao kruna karijere, stigao mu je poziv da bude član Američke filmske akademije koja, između ostalog, odlučuje i o Oscarima.

– To je veliko priznanje, ne samo za mene nego za sve moje filmske radnike s kojima sam radio filmove od Triglava pa do Đevđelije… To je prepoznavanje naše kulture i našeg mentaliteta, ali to znači da ću sada morati gledati mnogo filmova koji su u utrci za Oscara,  a gledanje filmova do sada nije baš bila moja navika  – kaže Šerbedžija na početku razgovora.

 Napunili ste 71 godinu, a i dalje Vaš mladalački duh živi. Neki Vaši filmovi i predstave su fizički jako zahtjevne. Odakle crpite energiju za nove muzičke i glumačke projekte?

– Nemam pojma, a zahvaljujem majci prirodi i svojim roditeljima na nekoj genetskoj žilavosti.

 U svojoj filmskoj karijeri ostvarili ste više od 150 uloga u domaćim i stranim filmovima. Vaš rediteljski prvjenac “Oslobođenje Skoplja”, u kojem imate i glavnu ulogu, prikazan je na više od deset prestižnih festivala Evrope i SAD-a… Postoji li nešto što ostvarenom čovjeku poput Vas može predstavljati glumački izazov?

– Svaka nova uloga, nova pjesma ili svaki novi  dan proveden s mojim mladim studentima za mene je novi izazov i novo iskušenje, zato mi se ne prestaje živjeti na taj način. Još sam samo radoznali i zasanjani dječak pred silinom umjetnosti i života.

Svakog jutra odlazim na tržnicu. Tamo kupujem ribu, povrće, voće. Kuham ručak mojoj Lenki. Kad me leđa suviše ne bole i kada u Rijeci ne padaju kiše, igram tenis. Pišem uvijek nešto, obično u omiljenim barovima pored mora, u kojima pijem bijelo ili crno vino. Navečer sjedim pred televizorom i gledam samo sportske programe, a onda kada prođe ponoć, idem na spavanje

Već sedamnaestu godinu igrate „Kralja Leara“. Kako nakon svih godina igranja doživljavate ovu ulogu, da li ste ikada osjetili zasićenje?

– Tih sedamnaest godina živeći svoga „Kralja Leara“ jeste moja suština umjetničkog bića koje živi u meni. Pronašao sam toliko nijansi i značenja toga savršenog dramskoga lika i uživam u svakoj predstavi koju sa svojim kolegama igram na našoj prekrasnoj Brijunskoj tvrđavi.

 Milena Dravić, supruga pokojnog Dragana Nikolića, poklonila je Draganovu barku Vama i „Kazalištu Ulysses“. Svakom njenom plovidbom mladi glumci će se prisjetiti pokojnog filmskog velikana. Bili ste dugogodišnji prijatelj s Draganom. Nedostaje li Vam?

– Dragan Nikolić je jedan od filmskih velikana našeg južnoslavenskog naroda. Bio je veliki glumac i veliki čovjek prije svega. Pričam svojim mladim studentima o njegovom filmskom junaštvu i kao slijepi guslar pjevam njemu u slavu. Sretan sam čovjek što sam mu bio prijatelj.

Rade sa suprugom Lenkom

Često ste na turnejama s dvojicom umjetnika svjetskog glasa, Miroslavom Tadićem i Vlatkom Stefanovskim. Kako izgleda druženje „velike trojke“ mimo nastupa?

– Obojica su tako dragi i jednostavni. To je neko duboko drugarstvo i bratstvo koje se čuva i osjeća. Blagost je nešto što njegujemo i nadam se isijavamo s naših pozornica prema našoj publici.

 S obzirom na to da radite sa studentima i da imaju priliku učiti od čovjeka velikog profesionalnog i životnog iskustva, čemu ih, osim glumačkog zanata, još učite?

– Otkrivam s njima sve ono što imaju u svojim dušama. Svaki je čovjek jedinstven i poseban. Treba samo zaroniti u dubinu svoga bića i pokazati svijetu svoje pravo lice. Iskrenost, blagost i dobrota su nešto što treba gajiti u srcima mladih umjetnika. Dobar čovjek ne može ne biti dobar umjetnik. Svačija umjetnost čita se s njegovog lica.

 Kako Rade Šerbedžija provodi jedan običan dan, bez poslovnih obaveza?

– Svakog jutra odlazim na tržnicu. Tamo kupujem ribu, povrće, voće. Kuham ručak mojoj Lenki. Kad me leđa suviše ne bole i kada u Rijeci ne padaju kiše, igram tenis. Pišem uvijek nešto, obično u omiljenim barovima pored mora, u kojima pijem bijelo ili crno vino. Navečer sjedim pred televizorom i gledam samo sportske programe, a onda kada prođe ponoć idem na spavanje.

Rade s Brankom Đurićem

 Uživate i u ribolovu. S kim idete na pecanje?

– S mojim drugom Adijem iz Pule. Isplovljujemo s našom barkom, čak i kada je more nemirno, pa prkosimo vjetrovima i valovima. Trebao bih sljedećeg ljeta raditi jedan film o velikom Hrvatskom piscu Petru Hektoroviću, koji je bio i strastveni ribolovac. Bit će to nešto kao Hemingvejev  „Starac i more“ (smijeh).

 Mnogo putujete, a supruga Lenka pratila Vas je, koliko je stizala, svuda po svijetu. Vaša ljubav traje duže od 25 godina. Iz te ljubavi rodile su se tri kćeri, Nina, Vanja i Milica Alma. Šta je, ustvari, iz Vaše perspektive ljubav?

– Ljubav je vještina našeg bića i stanje naše duše. Ljubav je osjećaj koji nas čini razdraganima i srećnima. Ljubav je blago koje nam pripadne i sreća koja nam se daruje. Ljubav se voli i kada te muči i kada zbog nje patiš. Ljubav je ono dobro u tebi koje svakog čovjeka čini bogatijim.

 Vaš otac Danilo na samim počecima nije previše mario za Vaše glumačke i pjevačke talente, želio je da mu sin postane doktor ili arhitekt, no vi ste sami birali svoj put. Kakav odnos Vi imate sa svojim kćerkama?

– Pokušavam da im pomognem da postanu svoji ljudi. Ni jednom od svoje djece nisam određivao čime bi se bavili u životu. Odgajam ih onako kao što su moj otac i moja majka odgajali mene. Želim da budu blagi i dobri ljudi, a sve ostalo doći će u njihov život samo od sebe.

Ni jednom od svoje djece nisam određivao čime bi se bavili u životu. Odgajam ih onako kao što su moj otac i moja majka odgajali mene. Želim da budu blagi i dobri ljudi, a sve ostalo doći će u njihov život samo od sebe

 Velika karijera uzima mnogo od privatnog vremena i života, žalite li i za jednom propuštenom prilikom ili događajem koji je vezan za vaš porodični život?

– Nikada ni za ničim ne žalim. Primam ono što mi život pruža i zahvalan sam na darovima koje sam do sada od života primio. I ono što je u životu boljelo dio je naše sudbine.

Šerbedžija Rade-portret pjevaè i glumac 06.05.2012

Na Našim prostorima ste jedna od najcjenjenijih javih osoba. Ljudi vole Vaša djela, ali jednako tako i Vašu osobenost. Po čemu biste voljeli da Vas publika pamti?

– Uistinu ne razmišljam o tome. Istina o meni kao o umjetniku i čovjeku živjet će dok moja publika živi, a kada nestane i posljednje sjećanje, jer je naša pozorišna umjetnost prolazna, ostat će pokoji dobar film, koji će, valjda, nadživjeti vrijeme i možda pokoji stih ili rečenica koje sam u knjigama zapisivao.

 Živjeli ste i radili u inozemstvu, u Americi je godinama bila vaša adresa, ali bez ovih krajeva niste mogli. Šta Vas, osim činjenice da ste rođeni ovdje, još vuče ovim domaćim, balkanskim prostorima?

– Svaki čovjek na ovome planetu vezan je za kraj u kome je rođen, gdje je odrastao i živio. I kada napusti svoj zavičaj i zemlju u kojoj je živio, te ode, kako se kaže, u bijeli svijet, uvijek će ostati u njemu  znaci njegovog rodnog kraja. Čak i da odeš na kraj svijeta, tvoji gradovi, tvoje rijeke i planine putuju s tobom. Putuju i neki ljudi koje zauvijek nosiš u sebi. Moj život koji sam na svome Balkanu živio, nikada neće izblijediti ma gdje bio. Dok god živim, uvijek ću se njemu vraćati.