Mina Manojlović Vodušek: Ljudi traže reality, agresiju i svađe

Piše: Redakcija

Srbijanska glumica Mina Manojlović Vodušek jedna je od najuspješnijih mladih glumica u Regionu. Zahvaljujući monodrami „Ana Frank“, čija je autorica i na kojoj je radila sedam godina, Mina je redovni gost sarajevskog Kamernog teatra 55. I prošlog petka je za njenu Anu Frank u Sarajevu tražena karta više. Osim u pozorištu, domaća publika Minu ima priliku gledati i u humorističnoj seriji „Dobrodošli u Orient Express“.

– Veoma sam sretna što sam dio ove fantastične serije. Igram ucviljenu udovicu koja zajedno s mrtvozornikom prevozi pokojnog muža iz Njemačke do Srbije, pa prave pauzu u Sarajevu. Ne mogu riječima opisati kakvo je zadovoljstvo raditi s tako eminentnom ekipom, te su i utisci sjajni. Kada je atmosfera pozitivna, onda je i rad mnogo lakši. Radujem se drugoj sezoni – kaže nam Mina.

 Kako doživljavate bh. humor?

– Često sam slušala priče roditelja o njihovim prijateljima iz Bosne, njihovom humoru i o Sarajevu koje je centar svega dobrog: muzike, kulture, druženja i hrane. Osim toga, odrasla sam uz „Top listu Nadrealista“ i kroz taj format naučila šta znači zdrav humor kroz sarkazam i ironiju. Moj otac ima mnogo prijatelja iz Sarajeva, moji najbolji prijatelji su iz Bosne i vjerujte da jedino bosansku šegu smatram kvalitetnim i inteligentnim humorom. Neki taj humor upoređuju s britanskim, ali je, prema mojim poimanjima, daleko raznovrsniji i dopadljiviji.

 Podijelite s nama barem jednu anegdotu sa snimanja ove serije?

– Snimanje ovakvog formata s ekipom koja je profesionalna i relaksirana, počev od vozača do reditelja, jeste jedna velika anegdota. Fenomenalan je osjećaj kada u humorističkom formatu snimaš scenu gdje plačeš i kukaš, a iz režijske sobe čuješ smijeh. Ne mogu da izdvojim jednu, jer je cijelo snimanje prožeto bezbrojnim anegdotama, koje cijeli proces stvaranja čine kvalitetnim i pozitivnim.

 Kroz ovu ulogu ste imali priliku sarađivati s nekim od najznačajnijih imena bh. glumačke scene, Emirom Hadžihafizbegovićem, Vanesom Glođo, Mirvadom Kurićem, Mirsadom Tukom. Šta inače volite učiti i usvajati iz saradnje sa starijim kolegama?

– Imala sam tu čast da snimam direktne scene s Mirvadom Kurićem i Mirsadom Tukom, a Emir Hadžihafizbegović je i direktor pozorišta u kojem gostujem s predstavom „Ana Frank“. Velika je prednost i čast za jednog glumca, koji je na početku karijere, da ima priliku glumiti s doajenima glumišta. Volim da posmatram i upijam glumu od velikih glumaca i učim o glumačkim finesama, rješenjima i odnosu između likova. Uvijek ima nešto da se nauči i čar glumačkog zanata je upravo u neprestanom izučavanju u pronalaženju idealnog rješenja.

 Na koji svoj dosadašnji angažman ste najviše ponosni i postoji li neki koji bi Vam bio poseban izazov?

– Iza sebe imam brojna ostvarenja i na svako od njih sam ponosna, ali kao najveći dosadašnji uspjeh izdvajam monodramu „Ana Frank“. Ona je moje scensko dijete i za sedam godina sam prošla kroz užasan proces realizovanja ove predstave. Svi će da pomognu, a kada treba, nigdje nikog nema. Posebna je zato što sam ja jedini autor svega što ide uz predstavu. Kada sam je premijerno prikazala u Beogradu, u aprilu 2017., odjednom su svi, koji nisu vjerovali u mene i moju zamisao, željeli da budu dio ovog projekta. Monodrama je najteži dramski oblik, a samim tim i „krupan zalogaj“. Što se izazova tiče, glumica sam koja mnogo voli da pleše i pjeva, a kažu da mi to i ide od ruke, te bih voljela da igram u mjuziklu. To bi bio pravi izazov i neizmjerna radost. Uz to priželjkujem da igram lik Ane Karenjine.

Nerijetko se može čuti kako u Regiji, da biste dobili posao, morate imati dobru političku podršku. Kako te stvari funkcioniraju u Vašem, glumačkom poslu?

– Situacija je ista i u glumi kada je riječ o zapošljavanju u pozorištima. Ne tako davno sam imala priliku da razgovarama s upravnikom jednog beogradskog pozorišta i na moje pitanje o zaposlenju je odgovorio: „To može samo u slučaju da ti je predsjednik blizak rođak“. Razočaravajuće, ponižavajuće i krajnje neprimjereno od predstavnika jedne kulturne institucije. Za drugo pozorište su mi otvoreno rekli da se učlanim u stranku. Možda i nije svugdje tako, ali za uloge se jako teško izboriti, jer je, uglavom, presudno poznanstvo. Ne generalizujem. Ima slučajeva gdje na osnovu truda i talenta dobiješ ulogu, ali, nažalost, rijetko. Ne pričam samo za Srbiju, već na osnovu iskustva iz čitavog Regiona.

Je li za glumački angažman presudan talent ili je ipak potrebno i malo sreće?

– U ovom poslu je neophodna sreća. No, za savjesnog umjetnika je bitan talent, te konstantan rad na retorici, dikciji i kondicionim treninzima. Sreća je jedan zbunjujući pojam, jer svi se mi negdje tješimo da „nismo imali sreće“, ili radujemo jer smo je imali, a ustvari je to jedno zavaravanje. Upornost, strpljenje i neprekidan rad na sebi svakog od nas čini sretnim, odnosno zadovoljnim. A kada te neko angažuje to je, ja smatram, nagrada za trud. Kada te ne angažuje, uzmi stvar u svoje ruke i napravi angažman. Neko će to već znati cijeniti.

 


 Zbog čega ste izabrali govoriti o Ani Frank?

– Ana Frank je simbol jednog strašnog perioda, ali ona nije samo predstavnik Drugog svjetskog rata, već je, nažalost, aktuelna i danas. Kada se neki površni ljudi ne bi i dan-danas bavili autentičnošću njenog dnevnika i time šta je ona, ustvari, pisala, shvatili bi da je ona žrtva rata koja je ostavila iza sebe pisani trag. Niko se ne zapita koliko je i danas Ana koje nemaju mogućnost pisanja. Voljela bih da se ljudi, koji nisu prošli kroz užasne ratne okolnosti, zapitaju kako je nekom u epicentru stradanja. Na kraju, svi smo mi ljudi od krvi i mesa, prožeti spektrom emotivnih receptora.

Šta je to što Vas, osim glume, čini sretnom?

– Obožavam glasnu muziku uz koju plešem, a volim i da zapjevam. Muzika i diže i spušta. Uz pjesmu volim i da se izigram i da se pošteno isplačem. Volim i da pišem o unutrašnjim stanjima kroz koja prolazim, ali i potencijalne projekte. Volim da stvaram.

 Ko je Mina privatno, u kojim stvarima posebno uživate?

– Mina je jedan veliki borac, radoholičar, emotivac, majka, supruga i optimist za druge, a pesimist za sebe. Zbog nekih gubitaka, što porodičnih, što životnih, ponekad veoma tužna. Ono u čemu najviše uživam su djeca, a zatim prijatelji bez kojih moj život ne bi bio tako ispunjen, jer oni sa mnom učestvuju u svim kategorijama života. Upotpunjujemo jedni druge kroz smijeh koji je moje uživanje i dokaz ispunjenog života uprkos poteškoćama.

 Ponekad mi se čini da u Sarajevu ne postoji problem koji se ne može riješiti

 Čest ste gost u Sarajevu. Kako doživljavate ovaj grad?

– Sarajevo je grad u koji se rado vraćam raspoložena i uvijek nasmijana. Vezuje me za meni mnogo drage ljude, dogodovštine i najkvalitetnije odgledane predstave. To je grad koji te osvoji svojom dušom, ljudima i atmosferom. Ponekad mi se čini da u Sarajevu ne postoji problem koji se ne može riješiti. Tako ga ja doživljavam i kada bih imala mogućnost, rado bih živjela u Sarajevu. To je grad koji živi, diše, oduševljava, rastužuje… Grad iznenađenja, emocija i ljubavi.

 Ljudi traže reality, agresiju i svađe

Sve se rjeđe neko pokreće iz svojih domova jer interesovanje za umjetnost sve više opada i u skladu s tim se srozava kvalitet i pozorišne i filmske umjetnosti. Ljudi traže reality, agresiju i svađe, a prema potražnji se prave proizvodi. Države ne pridaju značaj kulturi, a glumci odlaze u političare, pjevači u glumce, starlete u pjevače… Istinski predstavnici kulture čine sve da zadrže iole kulturnog dobra pisanjem fenomenalnih djela, imaju sjajne ideje, ali kada nema pravih ljudi koji bi u tome vidjeli značaj i finansijski podržali projekte, onda dolazi do toga da ideje propadaju, pozorišta se zatvaraju, a knjige ne čitaju.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti