Intervju

Šejla Šehabović: Mnogo žena se rađa, a da im se roditelji ne obraduju

Početkom marta ove godine u sarajevskom Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH otvorena je izložba naziva „Bez sebe: Drama svakidašnjeg u govoru bosanskih žena“ autora Šejle Šehabović i Dejana Slavuljice. Kroz dvanaest fraza: „Mrak mi pao na oči“, „Nemam ti ja kad oka otvorit’“, „Noge ne znam da su moje“, „Trčim k’o muha bez glave“, „Bez sebe sam ostala“, „Hoće nešto da mi bude“, „Ja sam bila i prošla,“ „Nije mi do mog imena“, „Ne znam jesam li došla i l’ pošla“, „A ja ne znam ni kako se zovem“ „ Ne znam ni kud gonim više“ , „Ne znam kud udaram,“ ispričane su priče o pomalo sivoj svakodnevici bosanskih žena, rastrganih između još žilavog patrijarhalnog društva i zahtjeva modernog vremena koje ne dopušta previše kompromisa. Između jedne i druge društvene krajnosti, između „žene“ i „kraljice“, bosanska žena može biti direktorica banke i političarka i univerzitetska profesorica, no i dalje mora biti i majka i „stub kuće“, i u njenoj zoni odgovornosti su i pegla i šerpa i veš mašina. Sjajne karikature profesora Dejana Slavuljice, gdje je, recimo, stara bosanska kuća predstavljena kao zamka, odlično ilustriraju taj raskorak iz kojeg se javlja i posebna usmena kultura bosanskih žena. Kako tvrdi Šehabović, starije generacije bosanskih žena govore vrlo emotivno, snažno, pomalo frustrirano, kao da viču na nekoga. Imaju i razloga za to.

Šejla Šehabović rođena je 1977., u Tuzli. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek bosanski i hrvatski jezik i književnost. Profesorica je književnica i feministica. Na čelu Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH nalazi se od 2012. godine. Od zapuštene i zaboravljene institucije, koja je grcala u dugovima i problemima, Šejla i njen tim su napravili respektabilnu kulturnu instituciju čiji rad otvara brojna neodgovorena pitanja u našem društvu, naročito je riječ o bosanskohercegovačkim ženama i njihovom stvaralaštvu.

 Odakle ideja za izložbu i projekt naziva „Drama svakidašnjeg u govoru bosanskih žena“?

– O toj ideji sam duže razmišljala. Zapravo, počelo je od moje nevjerice da žene pričaju repetitivno i ritualno, jer ja cijelog života slušam žene starije od moje generacije koje jako lijepo pripovijedaju, ali uvijek bez ikakvoga zaključka, kao hrčak koji se vrti u onoj okrugloj konstrukciji. Oduvijek mi je to bilo zanimljivo, jer me je zanimao jezik i kao književnica se bavim jezikom i životom u jeziku. Svako od nas živi u vlastitom jeziku, mene zanima u kojem kontekstu vi počinjete da govorite vrlo angažirano i vrlo emocionalno, ali na način za koji se čini da je potpuno iracionalan i lišen logike.

Šta je to „emotivni govor“ i otkud taj fenomen „paničnog“ u govoru bosanskih žena starije generacije?

– Početna misao ovog projekta je bila da se malo smijemo, no otkrila sam generacijski jaz u usmenom govoru bosanskih žena. Taj generacijski jaz nastao je u periodu kada žene nisu imale dovoljno resursa. Panični, emotivni govor bosanskih žena nije nastao samo zbog ljubavi, nego zbog nedostatka izbora. On ne služi u komunikacijskom smislu tome da nekome nešto objasnite, on služi da prenesete emociju. Naučili smo se ritualnom govoru da ublažimo oštricu životne boli, tome služi ritualni govor. Zašto, dakle, bosanske žene panično govore? Zato što su njihove mogućnosti i njihovi izbori u životu do te mjere suženi da ne vide drugu mogućnost kako bi komunicirale, osim emocijom. Eto odakle je nastao izraz emotivni govor. Kada sam malo razmislila u kojem kontekstu sam to slušala, to uopće nije bilo smiješno. Staložen i racionalni govor je luksuz koji nema svako u našem društvu i problem razumijevanja ljudi koji nemaju taj luksuz, a to su obično žene, u tome je što već moja generacija ne razumije šta one govore.

 Kakvim su životom živjele bosanske žene u ranijim periodima?

– Prije svega, željela sam da odam poštovanje jednoj generaciji žena, da se malo izmaknemo od tog ismijavanja i besmisla njihovih života, da razmislimo zašto su one živjele tim životom i zašto mnoge od njih i dan-danas takav život žive. To je bio život marginaliziranih, ali i žena u vrtlogu društvenih promjena. Nakon što su se žene dočepale prava glasa, prava na zaradu, prava na izbor bračnog partnera, prava na seksualnu slobodu, one su dospjele u situaciju u kojoj se kaže: „Ti možeš u životu sve“. Sljedeći korak je bio: „Ti moraš u životu sve“. Dakle, ti možeš da budeš u životu i žena i majka i da imaš karijeru i da imaš sve, ali isključena je mogućnost izbora. Nećeš biti dovoljno dobra ako ne budeš sve to uzela i to je, ustvari, ta pozicija „duplog tereta“. Već pedesetih godina 20. stoljeća žene u Bosni i Hercegovini, u Evropi i na Balkanu dospijevaju u poziciju osoba koje, da bi pokazale da nešto vrijede, moraju da budu neka vrsta nadljudi, moraju dokazivati da je moguće ono što nije moguće.

 Ženska sloboda i pravo na život po vlastitoj mjeri su relativno nova kategorija u našem društvu. Kako se žene adaptiraju na tu slobodu?

– Žene se mogu tako brzo adaptirati na tu slobodu. Svaki čovjek se vrlo lako adaptira na slobodu. To što vama neko kaže: „Vi možete sve to“, nijedno ljudsko biće to ne odbija. Kada vam kažu da morate da budete dobri, to je već teško. Kada je o adaptaciji riječ, u ovom trenutku mi prelazimo u jednu novu fazu u bosanskom društvu.Vi prvi put imate jednu generaciju žena koje zaista imaju izbora. Prvi put imate generaciju žena koja može da kaže: „Okej, mogu da budem žena, majka, kraljica, ali hoću da radim ono tačno što ja hoću. Zašto da kome dokazujem da znam da kuham, kome se moram pravdati što sam žensko? Zbog čega mi moramo biti nadljudi da bismo bili prosjek? Zbog čega ja moram da radim tri puta više da bi mi neko rekao da sam uspješna? Zašto i kome smo mi dužne pravdati to što smo žive?“. To je pravi izbor kada vam kažu: „Ti možeš sve“.

 Ima i onih koji tvrde da bh. žene imaju i previše slobode?

Ne mislim da je tako. Još nisam srela ženu koja kaže da ima previše slobode. Ima onih koji kažu: „Previše mi je obaveza i svega ostalog“. Žene jako dobro znaju cijeniti slobodu i ima mnogo dokaza za tu tvrdnju. Ne mislim da nijedna žena ima previše slobode. Da li ste ikada vidjeli ženu, bila ona konzervativna ili patrijarhalna, koja ide na posao i kaže: „Meni ne treba plaća, muž će se brinuti o meni?“ Jeste li ikad to čuli čak i od one žene koje tvrdi da je zadatak žena da budu majke i da je porodica njihov cilj? Nijedna nije odbila da država da trudničko bolovanje i zaradu za to vrijeme. Nijedna neće reći: „Neka, babo će se brinuti o meni“. To znači da njima nikada nije viška slobode jer mi često govorimo stvari koje ne mislimo, mnoge žene govore: „Ne treba meni ova emancipacija“. Da li biste joj rekli: „Super hajde, daj ti svoje mjesto na fakultetu nekom muškarcu“. Nema šanse, vjerujte, nikad se to ne bi desilo. Slušala sam žene koje u društvu drže i tri visoke pozicije i govore kako su žene danas na Zapadu previše emancipirane, a niti jedna od njih neće reći: „Mi smo previše emancipirane, odoh ja sada kući, neka se jedan muškarac zaposli na mom mjestu, neka drugi sjedne na moje mjesto u upravni odbor, neka treći dobije moju platu, a ja ću čekati i heklat ću kod kuće“. Nijedna to ne želi.

 Postoje određeni problemi kada su ženski odnosi u pitanju, naročito kada je riječ o kancelariji i međuljudskom odnosima na radnom mjestu. Teško je napraviti ženski tim. Zbog čega?

– Historijski, patrijarhalno društvo je obeshrabrivalo saradnju među ženama. Porodica je bila koncentrirana na pater-familiasa, svi su sarađivali s njim, misleći da je njegov uspjeh i njihov uspjeh, dok se obeshrabrilo savezništvo među ženama, jer urušava autoritet oca, to je historijska činjenica. Druga je činjenica to što žene nisu imale historijski mnogo prilike za saradnju sve do ulaska u radnu snagu i na tržište rada. Nije bilo potrebe za međusobnom saradnjom osim u rodbinskom odnosu, koji vam je neophodan i tu i ne treba neka posebna komunikacija i saradnja. Sve marginalizirane skupine na svijetu, pa tako i žene, prvo se pokolju između sebe. Zašto? Zato što su navikli da uvijek svoju žalbu upućuju nekom drugom autoritetu. Uvijek se dešava da se mnoge žene, da bi bile dovoljno značajne i prihvaćene, odreknu drugih žena. To sam kod nas primijetila. U srži svakog ljudskog bića je, a to je psihološki i nije ovisno o rodu, da želiš da se pridružiš i približiš onome ko je na višoj poziciji. A to je obično muškarac.

I Vi ste kao direktorica Muzeja doživljavali i diskriminaciju i omalovažavanje. I to kao osoba na povlaštenom položaju u društvu.

– Jako bih voljela da kažem da sam jedna od žena koja može reći da nikada nije diskriminirana po prirodnoj i po rodnoj osnovi. Debela laž bi bila da to kažem. Sve što sam učila kroz te silne knjige iz feminističkih teorija, na poziciji direktorice muzeja sam vidjela na djelu, sve načine marginalizacije i prijezira, neuvažavanja, dovođenja vaših sposobnosti u pitanju samo zato što ste žensko, jer ste mlađi od nekoga… Zaista mislim da sam doživjela strašnu diskriminaciju od kolektiva i svega što je bilo uključeno, ne samo kolektiv nego kompletna zajednica. Ali, uvijek ponavljam, to sam doživjela iz pozicije povlaštene žene, pripadam malom postotku žena u našem društvu koje imaju i društvene i finansijske i obrazovne resurse da mogu s tim da se bore. S tim se suočavam iz pozicije povlaštene žene, a možete misliti kako je ženama koje nemaju tu poziciju.

Veliki se postotak žena u našem društvu rađa, a da im se roditelji ne obraduju

 Imaju li žene u našem društvu jednake startne pozicije?

– Meni se čini da se veliki postotak žena u našem društvu rađa, a da im se roditelji ne obraduju. Često budem šokirana iskazima žena s kojima kontaktiram. To se dešava genercijama. Zamislite da iz minus pozicije počinjete život. To je usporedivo s tim da se rodite i da vam neko navali kredit od 100 hiljada i da ga morate čitav život vraćati i to s velikim kamatama.
Onda se mi pitamo zašto su te žene frustrirane i onda je i sama sramota biti frustriran. Ima još nešto gore. Ima žena koje čitav svoj život govore: „Meni je lijepo, ja sam zadovoljna, meni je dobro, ja ne znam kako one ne mogu s tim da izađu na kraj, ja to sve mogu“. A onda ispriča sve svoje životne muke u jednoj rečenici. Vidiš da se pretvara, da ne bi pokazala svoju slabost. U našem društvu slabost je strašna stvar.

 Neću je jedna vrlo dobra riječ

Kako više govorimo „neću“, mi sve manje panično govorimo. Onaj ko zna da odbije i ko zna da može reći „neću“ ima duševni mir koji ne možeš imati ako misliš da nešto moraš i da moraš pristati. „Neću“ je jedna vrlo dobra riječ.