Asocijacije na morske pse obično nisu lijepe. O njima ne znamo mnogo, a i ono što znamo kod većine ulijeva strah. U tu većinu ne spada 26-godišnji Andrej Gajić, koji je na čelu tima iz BiH koji istražuju morske pse i na osnovu dobijenih rezultata predstavljaju mnogo ljepšu priču o ovim životinjama. Andrej je dobio i priliku, što je bio povod razgovora za naš magazin, da radi u istraživačkom timu čuvenog National Geographica.
– Priliku za ovaj posao gradio sam kroz zadnjih deset godina svoga rada. Najlakši dio je bila prijava na projektni konkurs i razgovor s institucijom o daljnjem radu i angažmanu. Ono što je velikim dijelom dovelo do mog angažmana u National Geographicu jeste više od 50 publiciranih radova i dvije knjige od kojih većina o morskim psima u Mediteranskog moru, zatim značajan broj lokalnih i međunarodnih projekata od brojnih fondacija, ali i vladinih tijela naše države i Evropske unije, koje sam provodio u posljednjih deset godina. Učestvovao sam u više od 25 konferencija širom Evrope na kojima sam prezentirao više od 30 saopćenja iz oblasti patologije, anatomije i ekologije. S obzirom na doprinos koji sam, do sada, dao iz oblasti marinske biologije dobio sam i bio nominiran za određena priznanja i nagrade, a rukovodio sam do sada snimanjem i nekoliko dokumentarnih emisija o diverzitetu morskih pasa u Jadranskom moru – kaže Gajić na početku razgovora.
Kako se jedan momak rođen u Jajcu, a odrastao u Bugojnu, znači daleko od mora, odlučio baviti ovim poslom?
– Kroz život sam mijenjao mnoge adrese, gradove, ali i države. Mislim da sam selio više od 15 puta, no bilo gdje da sam se našao težio sam upravo za ovim poslom kojim se danas profesionalno bavim. Vrlo značajnu ulogu u početku su odigrale konekcije koje sam ostvario putem interneta s različitim organizacijama i univerzitetima u svijetu, još kao srednjoškolac i koje su mi omogućile da se uključim u različit tip projekata kao volonter. Upravo ta poznanstva i mogućnosti koje su se otvorile omogućile su mi da se učvrstim u ovoj želji i da pobijedim buru problema i sumnji koja je stalno se javljala tokom prvih nekoliko godina angažmana. Danas, kao voditelj kompletnog istraživačkog tima Shark Tales za National Geographic mogu s pravom reći da se svaki dio te vjere, truda i zalaganja i više nego isplatio.
Kako su Vaši roditelji reagirali kada ste izrazili želju da „plivate s ajkulama“?
– Podrška roditelja sigurno je jedna od najbitnijih stvari koju možete imati u početku bilo kakvog rada, a posebno kada je riječ o ovako specifičnom pozivu. Moji roditelji su oduvijek ulagali maksimalno u mene i u razvoj moje profesije, omogućili su mi međunarodne ronilačke obuke, sa službenih putovanja donosili mi materijal za rad, trpjeli smrad koji se uvijek širio po kući i mnogo toga bez čega zasigurno ne bih bio na ovom mjestu gdje sam sada. Iako, naravno, uvijek u strahu, dakako opravdanom, trudili su se da razumiju posao koji radim i da u svakom trenutku daju maksimum da me podrže i pomognu mi.
Jeste li ikada požalili što niste rođeni u nekom primorskom gradu ili ste možda nekada razmišljali o preseljenju, kako biste bili bliže moru?
– Niti sekunde, ma kako pojedini dijelovi mog života bili objektivno vrlo teški, ni u kom slučaju ih ne bih promijenio, jer je zbir svih tih faktora doveo me na poziciju na kojoj sam danas. Na moru provedem veliki dio godine, primarno na istočnoj obali Jadranskog mora, zatim Mediteranskom i Crvenom moru u Sjevernoj Africi. Ono na čemu naša institucija Sharklab ADRIA trenutno radi jeste da otvorimo dva vlastita istraživačka centra u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kako bismo omogućili studentima, naučnicima, ali i širim javnim masama adekvatnu logističku podršku i edukaciju u oblastima marinske i slatkovodne biologije. Kada nisam na moru, uvijek poželim ujutro da se probudim negdje u blizini obale. No, posao koji trenutno obavljamo na Katedri za patologiju Veterinarskog fakulteta je nešto što me još drži u kontinentalnom dijelu, a jednako je važan baš kao i rad direktno na moru. To su trenutno dvije povezane i nerazdjeljive cjeline.
Kakav je osjećaj biti pod vodom u trenutku kada vam u susret ide morski pas?
– Na sam boravak pod vodom uvijek gledamo kao na iznimnu opasnost po život svakog istraživača, jer to i jeste. Suštinski, ne smijemo dozvoliti niti jedan trenutak da se opustimo i zaboravimo gdje se nalazimo i u kakvih uslovima, jer je nekad i najmanja greška dovoljna da se dogodi veliki problem. S druge strane, susret s većim i potencijalno opasnim životinjama uvijek gledamo kao opasnost ne samo za nas, već i za same životinje koje sigurno dožive daleko veći stres tokom samog susreta. Uprkos strahu, koji je uvijek prirodan, potrebno je biti vrlo jake psihičke kondicije i vrlo pažljivo čitati govor tijela same životinje, kako bismo znali na koji način i do koje mjere joj se možemo približiti. Kada se kompletnim aktivnostima pod vodom pristupi s dobrom opremom, maksimalnom pažnjom i kvalitetnim znanjem, onda se može i kvalitetno uživati u svemu tome.
Znate li s koliko vrsta morskih pasa ste se sreli do sada, brojite li još?
– Davno sam prestao brojati vrste s kojima sam radio, bilo da je riječ o interakcijama pod vodom, do vrsta s kojima se susrećem u našim laboratorijima širom Evrope. Danas je opisano blizu 500 vrsta ajkula, od kojih je svega 20-ak potencijalno opasno za čovjeka. Mislim da sam do sada vidio i radio s približno 50 vrsta, od vrlo malih koje rastu svega 20 centimetara, do tigar ajkula, bik ajkula, čekićara i zmijozubih psina dužih od tri metra; od onih koji žive na samoj površini, pa sve do vrsta koje obitavaju na više od 1.000 metara dubine.
Postoji li neka vrsta koja Vas je posebno fascinirala?
– Svaka vrsta koju sam do sada vidio fascinirala me na poseban način, a mogu izdvojiti morske mačke s kojima sam i počeo karijeru i na kojima sam ostvario najviše rezultata, kao i morskog prasca koji živi na iznimno dubokim staništima, te o čijoj biologiji gotovo da i nema podatka na svjetskom nivou. Uopšteno, fasciniraju me dubokomorske vrste i njihovi mehanizmi adaptacija na surove uslove staništa u kojima se nerijetko nalaze.
Na ajkule većinom gledamo kao na životinje kojima je primarna uloga da ugrožavaju plivačima život i ribama koje im se nađu u blizini. No, kako Vi objašnjavate njihovu ulogu i značaj? Koje osobine ajkula bi iznenadile sve koji strahuju od njih?
– Većina ajkula apeksni su predatori, što znači da u velikoj mjeri kontroliraju kompletnu mrežu ishrane u marinskim ekosistemima. Budući da se 70 posto čovječanstva hrani ribom i plodovima mora, odražavanje ravnoteže u tim ekosistemima je od velike važnosti. Baš kao i svako drugo stvorenje, ajkule imaju unikatan značaj u kompleksnosti prirode. Činjenica da je većina vrsta iznimno znatiželjna i inteligenta (s omjerom mozga i tijela baš kao što ima i domaći pas), te da nerijetko vole da se igraju s roniocima pod vodom, sigurno iznenadi svakog pojedinca. Prilikom rada na oboljenjima u zatočeništvu dešavalo mi se da se manje ajkule oko dva metra dužine doslovno igraju sa mnom, zatim da njuškom udaraju u dlan, kako bih ih nahranio ili pak počešao po glavi poput pitomog kućnog ljubimca. Tokom snimanja pojedinih kadrova, znalo se desiti da zagrlimo ajkulu koja odmara na dnu, koja se potom približi nama u potpunosti i doslovno izgleda kao da se smije.
Ipak, ne treba zaboraviti da se čovjek nalazi u sasvim neprirodnim uslovima, te da nikad ne može u potpunosti predvidjeti ponašanje bilo kakve životinje, čak ni vlastitog kućnog ljubimca. Baš zbog toga, nikad ne ohrabrujemo ovakav niti bilo koji drugi vid aktivnosti. Najpametnije jeste da se čovjek pažljivo udalji kada se susretne s divljom životinjom, kako bi stres za oboje ostao na minimalnom nivou, a samim tim i neželjene posljedice.
Osim ajkula, šta je još velika misterija podvodnog svijeta u kojem provodite mnogo vremena? Šta Vas fascinira?
– Fascinira me raznolikost života koji susrećemo pod vodom, kao i njegove adaptacije koje se ogledaju u oblicima, boji i drugim karakteristikama, poput svijetlećih organa, specifičnih čula i slično.
Deset godina se bavite ovim poslom, šta je najzanimljivije što ste doživjeli ili saznali kroz sve ove godine rada?
– Najzanimljiviji su svakako svi susreti s morskim psima i ražama koje sam imao primarno u Neumskom zalivu, Hrvatskoj, Italiji, Crnoj Gori, Turskoj, Španiji, Malti, Engleskoj i Egiptu. Najzanimljivije spoznaje ogledaju se na oboljenja koja je naš tim na Veterinarskog fakultetu otkrio, a do sada nisu bila opisana u postojećoj literaturi. S obzirom na to da trenutno imamo nekoliko radova u fazi publiciranja, ne mogu mnogo govoriti o tome, no u skorije vrijeme naše spoznaje bit će dostupne svim zainteresiranim pojedincima.
Time što ste dio tima National Geographica dokazali ste uspjeh u ovom poslu, no šta bi Vam dalje predstavljalo izazov? U kom pravcu biste voljeli da nastavite svoje podvodne avanture?
– Karijeru sam počeo kao komparativni i forenzički odontolog, radeći više od pet godina na razumijevanju dentalnih adaptacija na različit tip plijena, kao i oboljenja viličnog sistema morskih pasa. Zadnje dvije godine usmjerio sam se na patologiju i razumijevanje utjecaja zagađenja na razvoj oboljenja, ali i prevenciju oboljenja i zaštitu ciljanih vrsta koje se nalaze na rubu opstanka. Svoju karijeru planiram nastaviti u oblastima patologije, primarno na histopatološkoj detekciji i deskripciji oboljenja na istočnom Jadranskom moru, ali i daleko šire.
DRUGAČIJI SVIJET
Šta Vam je najveći užitak u ovom poslu?
– Uživam u svakom dijelu posla koji radim. Svaki dan donosi nešto novo, ali i nove izazove koje treba rješavati. Moj posao se sastoji od tri povezane i nerazdjeljive cjeline i to: administracije, terenskog i laboratorijskog rada. Kada bih trebao izdvojiti ono što je definitivno najveći užitak – onda su to bliske interakcije i hranjenje životinja na terenskim ekspedicijama. Koliko god bio rad na patologiji iznimno zanimljiv, daleko veći užitak jeste posmatrati te životinje u njihovom prirodnom staništu i pokušati barem na kratko biti dio tog mirnog i sasvim drugačijeg svijeta.