Intervju

Mirela Dalibegović: Tuzlanka pravi revolucionarni lijek protiv dijabetesa

Mirela Dalibegović, porijeklom iz Tuzle, redovni je profesor na Aberdeen univerzitetu u Škotskoj, a svoj profesionalni angažman posvetila je istraživanju dijabetesa i gojaznosti. Iako je u slobodno vrijeme zauzeta brigom o dvoje djece, ona pronalazi vremena i da trči maratone. Mirela je u svijetu medicine heroina, zajedno sa svojim timom stvorila je lijek „Trodameskin“ koji se klinički ispituje, a namijenjen je za liječenje raka dojke, dijabetesa tip 2 i kardiovaskularnih bolesti. Na početku razgovora za „Azru“ Mirela govori o svom putu od Tuzle, preko Harvarda do današnjeg statusa.

– Taj put se trenutno čini logičan. Iz Tuzle sam otišla 1994., u augustu. Dobila sam stipendiju George Heriot’s škole u Edinburghu i tu sam za osam mjeseci uradila sve ispite za koje se druga djeca pripremaju godinama. Nakon toga sam dobila stipendiju na Univerzitetu u Edinburghu, gdje sam četiri godine studirala farmakologiju, a u završnoj godini sam odlučila da odem u London. Mislim da je to bila prekretnica koja je utjecala u kom pravcu će ići moja karijera. Poslije apsolventskog sam dobila ponudu da radim doktorat na Dundee univerzitetu, koji je najbolji centar za istraživanje dijabetesa, a onda je uslijedila ponudu za postdoktorski studij na Harvardu. Uvijek sam se vodila rečenicom: „Šta je najgore što se može desiti ako prihvatim? Može se desiti da ne ispadne dobro i ja propadnem, ali sam makar probala“. Jer, ako ne probate nikada nećete znati da li ste mogli uspjeti – kaže Mirela.

 Dio ste tima koji je napravio novi lijek „Trodameskin“, čija su klinička ispitivanja u toku. Recite nam nešto više o njemu?  

– Na proteinu, na koji Trodameskin djeluje, radim od 2003., tačnije od Harvarda. Taj lijek se klinički testira za dijabetes već godinama i prošao je kroz fazu jedan. Također su u toku i njegova klinička testiranja za rak dojke, a napisala sam i projekt gdje ćemo provjeriti da li bi mogao biti efikasan i kod kardiovaskularnih bolesti. Inače, taj lijek je izolovan iz jetre ajkula koje su ovdje milionima godina, a da se nisu promijenile. Ljudi me često pitaju gdje mogu kupiti lijek i da li ga ja imam? No, lijek se još ne može kupiti nigdje jer, još uvijek, nije odobren za upotrebu na ljudima. Svaki lijek mora da prođe striktne faze jedan, dva i tri da bi se odobrio za upotrebu na ljudima. Preostaje nam još koraka

Dijabetes je svugdje društveni problem. Treba da pazimo šta dajemo djeci za užinu. Najlakše je djetetu staviti kesicu čipsa, ali nije toliko teško ni izrezati jabuku na četiri dijela i spakovati. To su jako male stvari, ali su izuzetno bitne

 Kakav je osjećaj biti dio tima koji će svojim radom mnogima promijeniti zdravstveno stanje i život?

– Fantastičan. Lijepo je biti naučnik jer vam je život uvijek interesantan. Čak i kada mislite da znate kako nešto funkcioniše, ispostavi se da je skroz drugačije i odvede vas na drugi put. Nadam se da će jednog dana ovaj lijek biti dostupan na tržištu. No, uz njega mi radimo i na drugim projektima i lijekovima koji bi, možda, mogli biti isto efikasni.

 O kojim projektima je riječ?

– Radimo na projektu u okviru koga pravimo sintetičke kanabionide, što je aktivna supstanca kanabisa koja ima samo pozitivna svojstva. To testiramo za pacijente kojima zbog dijabetesa otkažu bubrezi, što je problem za koji trenutno nema lijeka. Uz to radimo i na projektu gdje zamjenom jedne aminokiseline postižemo da se stara životinja podmladi, a to znači da bolje pamti, da nema više dijabetesa, da izgubi težinu i slične stvari.

Fokus Vašeg rada je na istraživanju dijabetesa i gojaznosti. Koliko su ove bolesti danas zastupljene? 

– Gojaznost je najveći faktor rizika, ne samo za dijabetes, nego i za kardiovaskularnu i Alchajmerovu bolest, te različite vrste rakova. Jedno uvijek uzrokuje drugo. Problem dijabetesa je mnogo veći nego što mislimo i na svjetskom nivou od dijabetesa  boluje gotovo 300 miliona ljudi. Predviđanja su da će najmanje deset posto budžeta svake države ići na liječenje gojaznosti i dijabetesa, a da pritom ne govorimo o kardiovaskularnim bolestima, raku i slično.

 Šta je dovelo do naglog povećanja ovog problema?

– Promijenio se način života, ljudi većinom, ne hodaju do posla i idu svugdje autom, te stalno sjede. Zatim, stres na poslu. Stalno radimo i to više nije posao od sedam do tri. Posao je stalno, imamo e-mail i svi očekuju da smo dostupni i da odgovaramo. Naravno, doprinijelo je i to što imamo mnogo više fast food restorana i ljudi više ne kuhaju sami. Moj muž i ja radimo puno radno vrijeme, ali ja svako veče kuham za svoju djecu i sve napravim od početka do kraja. Nikada mi ne padne na pamet da odem i kupim nešto „nabrzinu“. Sve su to stvari koje uzrokuju bolest.

 

Na proteinu, na koji Trodameskin djeluje, radim od 2003., tačnije od Harvarda. Taj lijek se klinički testira za dijabetes već godinama i prošao je kroz fazu jedan. Također su u toku i njegova klinička testiranja za rak dojke, a napisala sam i projekt gdje ćemo provjeriti da li bi mogao biti efikasan i kod kardiovaskularnih bolesti

 

 U medijima često možemo pročitati da je sve više mladih ljudi koji obolijevaju od ovih bolesti. Je li to zaista tako?

– Tačno je da je sve više mladih ljudi koji obolijevaju od dijabetesa i mislim da je to direktno povezano s načinom na koji se hrane, a postoji i genetska predispozicija. Škole bi trebale da brinu o aktivnosti mladih. Recimo, u školama u Britaniji su od osnovne škole uveli da svako dijete mora da trči najmanje jednu milju, što je 1,6 kilometara tokom dana. Znači djeca trče tokom časova, a zatim se vrate u učionice na nastavu

 Znači li to da je dijabetes društveni problem?

– Dijabetes je svugdje društveni problem. Treba da pazimo šta dajemo djeci za užinu. Najlakše je djetetu staviti kesicu čipsa, ali nije toliko teško ni izrezati jabuku na četiri dijela i spakovati. To su jako male stvari, ali su izuzetno bitne. Naprimjer, mnogo je djece od 16 i 17 godina koja potječu iz azijskih porodica, a koja imaju dijabetes. Razlog je što u njihovoj tradicionalnoj hrani ima mnogo šećera i masnoća, a djeca nisu fizički aktivna.

 Koliko je fizička aktivnost bitna?

– Fizička aktivnost je neophodna i postoji mnogo studija koje dokazuju da čak i malo vježbanja, naprimjer da svaki dan hodate pola sata, doprinosi zaštiti srca. I ako ne izgubite težinu, fizička aktivnost vam umanjuje mogućnost dobijanja dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti. Ja sam, naprimjer, počela da igram tenis, što je u Škotskoj veoma jeftino. Recimo, sat vremena tenisa uz trčanje jednom ili dva puta sedmično je i više nego dovoljno. Trčim i maratone od kojih sredstva idu fondovima „Diabetes UK“.

Foto: Dario Matić