Intervju

Feđa Isović: Ako ne želite završiti u seriji, bolje pazite šta govorite u mom društvu

Rad bh. scenariste Feđe Isovića regionalno je prepoznatljiv zbog popularnog serijala „Lud, zbunjen, normalan“, a svaki naredni projekt bio je samo potvrda Feđinog kvaliteta. Nakon serije koju su obilježili likovi Izeta, Faruka i Damira, Isović je realizirao niz uspješnih serijskih i filmskih projekata. Posljednji je serija „Konak kod Hilmije“ čije su dvije epizode premijerno predstavljene krajem prošlog mjeseca. Feđa je kroz ovu seriju, a uz pomoć glumačke ekipe koju, između ostalih, čine: Emir Hadžihafizbegović, Tarik Filipović i Almir Kurt, te drugih saradnika još jednom pokazao da nismo zemlja koja samo uvozi već i izvozi, u ovom slučaju kvalitetne projekte. Zanimljivo je da je Feđa priču za ovu seriju u glavi imao punih deset godina.

Zbog čega je baš sada bio trenutak da se ova priča realizira i ispriča?

– U ovom poslu je nekada sreća što projekti ne mogu brzo da se realiziraju. Potrebne su godine da se nađu finansijeri, emiteri i poslože sve kockice. Tako je bilo i sa „Konakom kod Hilmije“. U tom periodu otvorio mi se prostor da dramaturgiju, a naročito karaktere, razradim do tančina. Da smo ušli u snimanje „preko noći“, siguran sam da scenaristički predložak ne bi bio ni u pola dobar.

 „Konak kod Hilmije“ mnogi već sada upoređuju s kultnom serijom „Alo, alo“. Sličnost je slučajna ili namjerna?

– Nemoguće je napraviti seriju koja će biti komedija i dešavati se u Drugom svjetskom ratu, a da gledaoce ne podsjeća na „Alo, alo“. Uzaludno je bježati od te konekcije. Međutim, seriju sam pisao kao parodiju na partizanske filmove. Partizanski film je autentičan jugoslavenski žanr koji se, kao takav, izučava na filmskim akademijama širom svijeta. U okviru tog žanra je teško, ili gotovo nemoguće, naći podžanrovsku komediju. Upravo tu sam prepoznao prostor u kojem bi se mogao napraviti dramaturški okvir koji će biti interesantan.

 Proteklih godina dnevnici nas „ubiše“ teškim temama, filmovi su mahom o našoj ratnoj prošlosti, o kojoj je važno govoriti, ali rijetko ko se usudi snimiti nešto izvan perioda devedesetih. Vi ste izabrali humor i sitcome, a radite to i više nego uspješno. Imponira li Vam činjenica da pravite sadržaj koji je najbolji izvozni proizvod BiH?

– Ugodno je potvrditi se u poslu koji radiš i voliš. Meni je, iskreno, svejedno da li pišem scenarij za igrani film s temom iz devedestih ili neki recentni sitcom. Jednako volim raditi i jedno i drugo, a okolnost da me neko plaća za posao u kojem uživam ima posebnu vrijednost u mom životu. Da nisam ateist, tačno bih se Bogu zahvalio.

 Sigurno je da su Vaši projekti omogućili mnogim glumcima da postanu prepoznatljivi i na regionalnom tržištu i da poprave i poboljšaju i svoju ekonomsku situaciju. U čemu Vi, kad je riječ o uspjehu bh. produkcije, osjećate najveću satisfakciju?

– Ne bih se saglasio da postoji neki „uspjeh bh. produkcije“. Činjenica je da se kod nas ništa ne snima, privatne produkcije umiru, jedva sastavljaju kraj s krajem, a javne televizije pokazuju impresivan nivo nezainteresovanosti da kreiraju bilo kakav igrani program. Pojedinačni slučaj produkcije FIST se ne može uzimati kao pravilo. Kada pričamo o produkciji FIST, tada govorimo o najvitalnijoj i, vjerovatno, najboljoj produkciji u čitavom Regionu. Da nije tako, ja bih odavno prešao da radim s nekim drugim.

Vjerni ste saradnji s Elmirom Jukićem i FIST produkcijom. Šta Vam je bitno kada birate ekipu s kojom ćete sarađivati?

– Saradnike, kao što i sami kažete, davno sam izabrao i držim se one narodne: „Konj koji dobija trku se ne mijenja“. Davor Pušić i Elmir Jukić nisu samo saradnici, oni su, prije svega, moji dobri drugovi.

 Kroz seriju „Lud, zbunjen, normalan“ znali ste kroz određene teme rušiti mit, neke tradicijske okvire, „uzbuditi“ čaršiju, navući bijes konzervativnijeg dijela, no, koliko često morate praviti kompromis, povući ručnu, ublažiti scenu, poruku koju šaljete i slično…?

– Autocenzura mi nije baš jača strana. No, scenarij prije snimanja čita više profesionalaca i ako njih četvero-petero složno reaguju na određenu scenu ili repliku, onda sam spreman da je promijenim ili potpuno izbacim. Bit će interesantno vidjeti kako će kontroverzni dio zajednice reagovati na određene situacije iz serije „Konak kod Hilmije“. Iskreno smo se trudili da nikoga ne uvrijedimo, ali moguće je da tema serije, u kojoj je nacinalni prefiks svakog karaktera precizno definisan, neke ljude neće ostaviti ravnodušnima. No, vidjet ćemo, a i navikli smo na razne nesuvisle napade.

 U jednom od intervjua ste rekli: „Držim se provjerene dramaturške stvari, a to je napraviti smiješnu situaciju. Kada dovedeš glumca u situaciju u kojoj je on smiješan, onda gotovo da mu i ne moraš pisati replike šta će reći, jer će u tom momentu i sam odreagirati“. Jeste li se ovim pravilom vodili i kod posljednje serije?

– Trudim se da u svakoj epizodi imam bar jednu takvu situaciju, da zapletem priču i da se karakter nađe u okolnostima koje su same po sebi smiješne. U „Konaku kod Hilmije“ svaka epizoda ima više takvih sekvenci i nadam se da će se to publici dopasti.

 Koju poziciju na ljestvici vaših prioriteta zauzima bend „Karne“?

– Neko ide četvrkom na termin fudbala, neko igra basket, a mi se nađemo i sviramo uz pokoje pivo. Ne mogu zamisliti bolji način za druženje. Volio bih da češće imamo svirke, trenutno sviramo svega nekoliko koncerata godišnje.

Živite na relaciji Sarajevo – Trebinje. U kom gradu više osjećate kao da ste kod kuće?

– I sarajevski i trebinjski identitet je kod mene precizno izražen i prepoznatljiv. Prvu polovinu dosadašnjeg života sam proveo u Trebinju, drugu u Sarajevu. Tenutno sam godišnje šest mjeseci u jednom, a šest u drugom gradu. Oba ta identiteta su mi jednako važna i oba jednako njegujem.

 Kroz svoje serije nasmijavate druge, no, ko nasmijava Vas? U čijem društvu se osjećate kao da Vas je pogodio val sjajnog humora?

– Imam sreću da život provodim u okruženju izuzetno duhovitih ljudi. Ono što od njih čujem za kafanskim stolom veoma često pretvorim u replike koje izgovaraju karakteri koje pišem. Ako ne želite da neka vaša dosjetka završi u mojoj seriji, onda bolje pazite šta govorite u mom društvu.

 Deficit scenarista

 Koliko su scenaristi u sjeni glumaca koji tumače njihov lik i prija li takva pozicija?

– Pozicija pisca je ležerna. Mene, recimo, neće prepoznati mnogo ljudi, ali je bitno da svi iz struke znaju ko sam i šta radim. Ne mislim da su scenaristi u sjeni glumaca, glumac je na prvoj liniji fronta ovoga čime se mi bavimo. Međutim, mislim da je scenaristički posao u Evropi potcijenjen i loše plaćen. Zato i imamo mnogo režisera, a potpuni deficit scenarista. Kao da se zaboravilo da je početak svakog dobrog filma ili serije u dobrom scenarističkom predlošku. Moguće je da režiser upropasti neki dobar scenarij, ali nije moguće da od lošeg scenarija napravi dobar film. Međutim, u Evropi se mogu na prste nabrojati festivali na kojima postoji nagrada za scenariste. Moj film „Halimin put“ je dobio 38 međunarodnih nagrada, a od toga je samo jedna za scenarij. Scenaristi su uopšte, vrlo rijetko gosti filmskih festivala. Sve je podređeno režiserima, glumcima i producentima. Jedan od takvih festivala je i naš SFF.

Foto: Predrag Mucović