Mani Gotovac preminula je u utorak na svoj rođendan, u 80.godini života. Bila je prva žena u Hrvatskoj koja je vodila teatar. I rekla je nakon što su je izabrali za prvu intendanticu u historiji hrvatskog pozorišta, poučan stav, o čemu bi trebale promišljati naročito mlade žene koje tek trebaju da grade karijeru: „Bila sam ponosna na to što sam svojim radom došla do toga da mi ne mogu muškarci reći ‘ej, ja znam bolje od tebe’. Ne, ne znaš. Ja znam bolje od tebe“.
Iako je bila teško bolesna, Mani je sve do zadnjeg dana bila posvećena svojim knjigama, koje su joj donijele popularnost izvan rodne Hrvatske. Posljednja koju je objavila je „Ćutim te“. Motiv za pisanje romana pronašla je u crnoj hrvatskoj statistici o stopi samoubistava mladih. Na prvim stranicama svoje knjige ona opisuje samoubistvo tinejdžerke Đoi, koja svoj mladi život odluči privesti kraju pod kotačima automobila.
Kroz analizu zašto je došlo do tog čina, Mani, zapravo, analizira i sliku današnjeg hrvatskog društva i života u gradskoj sredini.
Prošle godine dala je veliki intervju za naš magazin. Ženu koja je radni vijek dala pozorištu, nije bilo lako predstaviti samo u jednom uvodu novinskog članka. Ona je radoholičarka, beskompromisna, glasna i mnogo puta borac, jer je svjesno za stvar u koju je vjerovala ulazila u konflikte. Kao dramaturga su je voljeli i mrzili. Daleko više je bilo prvih, dok su drugi bili samo dokaz da je Mani poput rijeke, koja zna zatalasati na predjelima gdje drugi i ne smiju.
Rođena je 1939. godine u Splitu, gdje je završila osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Diplomirala je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu Korporativnu književnost i teatrologiju. Trebala je postati advokatica i naslijediti očevu advokatsku kancelariju, ali ona je željela upisati glumu. Ali, kako je, navodi se u njenoj biografiji, kao tinejdžerica bila ludo zaljubljena u jednog momka, zbog njega je upisala književnost u Zagrebu. Nakon operacije kičme nije se mogla vratiti u svoj dom u centru Zagreba.
Zdravlje više nije dozvoljavalo da se penje na četvrti sprat, zbog čega je sa svojim uspomenama živjela u Domu za starije osobe. Prenosimo vam intervju u cjelosti:
U svoja tri autobiografska romana radnju često smještate u kućicu u Mokošici. U knjizi “Ma koji život, ma koji teatar” pišete o Dubrovačkim ljetnim igrama, dok je radnja romana “Snebivaš me” i “Tuga” najviše povezana s morem. U „Ćutim te“ kroz priču o tragičnoj sudbini jedne porodice tražite ogovor na pitanje: U kakvom to svijetu živimo? Do kojeg odgovora ste došli, kakvo je vrijeme u kojem živimo?
– Kada bih znala odgovoriti na vaše pitanje, posve sigurno ne bih više pisala. Ne bih imala tu neutaživu potrebu da u djelu istražujem vrijeme/prostor u kojem živimo. A ja to još uporno i neumorno radim.I ne znam odgovor, i znam da do njega neću doći.Ipak bih vam možda, u prvi mah, ne misleći,odgovorila kako živimo u najgorem od svih mogućih vremena, u najgorem od svih mogućih svjetova. Ali, već u slijedećem trenutku, porekla bih samu sebe. Kako sam u visokoj dobi života, tako me ponajviše zaokuplja život mladih ljudi. Ne mogu se pomiriti s nekim od tih dječaka i djevojčica koji izabiru laki i brzi uspjeh, prazninu,ravnodušnost, drogu ili samoubistvo. A statike ponajviše na njih ukazuju. Ali, s druge strane, poznajem, slušam i gledam mlade ljude kojima je živjeti zanimljivo, zato jer se posvećuju saznanjima, priči, zapletenosti ljudskog udesa. Kada ih susretnem, slušam ih kao da sam njihova učenica. Otkrivaju mi nove svjetove. Malobrojni su oni, istina je, ali zar nisu u svim razdobljima povijesti upravo takvi bili malobrojni? Važno je da su bili. I da ih i danas ima.
Ako ste u profesiji koju ste izabrali, a cijeli život ste dali umjetnosti, pisanoj riječi i teatru, pomijerali granice, bili prvi, drugačiji, ako ste se izlagali riziku…, razmišljate li ikada o tome, kakvi biste bili da ste kojim slučajem ipak studirali pravo i naslijedili advokatski ured svoga oca u Splitu?
– Da sam naslijedila očevu kancelariju, možda bih danas bila mirna,pomirena, sređena i bogata. A ja ništa od svega toga nisam. A možda bih i kao odvjetnica tražila mogućnost nekog drugačijeg svijeta. Bojim se da, zapravo, ni u kojem slučaju ne bih ni mogla, niti znala pobjeći od same sebe. To, međutim, baš i nije ono što me brine. Mene brine što se ni danas za mene malo mijenja. Moja kosa je sijeda, i to je dobro i prirodno. Ali, ništa se ne mijenja u meni, u mojim znatiželjama, traganjima, žudnjama i čežnjama, sve je isto. Tu baš nikako ne mogu posijediti. Pa sam zbog toga često smiješna samoj sebi. Možete misliti kako tek drugima.
Bili ste prva žena u Hrvatskoj koja je vodila teatar. Šta Vam izaziva naročiti ponos sada, kada pogledate unazad i vidite sve što ste realizirali u teatru?
– Moj ponos su jedna ili dvije žene koje danas nastavljaju taj mukotrpan i divan, taj istraživački, uvijek rizičan, taj toliko jasan i toliko tajnovit životni i pozorišni put. Tako mi se čini da klica koju sam zasadila nije uvenula. Nastavlja se. Štaviše, raste.
Treba li žena zaista znati duplo više, truditi se duplo više od svojih muških kolega, da bi dobila ono što bi joj prirodno trebalo pripadati?
– Da, nažalost da. Još moramo dokazivati da i mi žene možemo nešto naučiti, znati, raditi. Tako je to danas i ovdje. Lako bi bilo kada bi se to pitanje moglo riješiti ratifikacijom jedne konvencije, ovim ili onim zakonom, pravilnikom i slično. Sve je to, naravno, dobro i sve nam je to nasušno potrebno. Sve to pokazuje da, ipak, nismo u srednjem vijeku, kada su pametne žene spaljivali na lomači. Nakon što bi ih proglasili vješticama. Od tada, prošla su stoljeća, mnogo se toga promijenilo, mnogo smo izborile, moramo priznati. Ali, nemojmo se zavaravati. Još mnogo toga stoji pred ženama. U njihovoj, u našoj borbi da budemo posve samostalna, slobodna i osviještena ljudska bića. Najteže se, znamo, mijenja stanje svijesti. Osobito teško u prostorima Balkana.
Ako Sjevernjaci u ženi, kako ste kazali jedne prilike, vide moto života, razlog života, tajnu života, šta u ženi vide u ovom dijelu Evrope, našim balkanskim prostorima?
– Naši su prostori toliko zamamni i toliko mračni. Pozicija žene u njima, međutim, nije nimalo zamamna. Mračna je do bola. Još uvijek. I bojim se, dugo će tako biti. To je, naprosto, drugačiji sklop mišljenja, tradicije, života. Drugačije, nego, naprimjer, u Švedskoj, Danskoj, Nizozemskoj… Uvijek sam voljela putovati prema Sjeveru, boraviti tamo, čitati Ibsena, gledati Bergmana.
Nekoliko puta ste učestvovali u kreiranju predstave o Glembajevima. I uvijek je bilo određene uzbune, ali najveću ste izazvali kada ste Severini u riječkom teatru dali ulogu barunice Castelli. Možete li se sjetiti tog perioda i zbog čega ste Severinu regrutirali u teatar?
– Reći ću vam izravno, bez uvijanja: ukrala sam jednu tuđu kazališnu ideju. Bilo je to ovako: u to vrijeme po odluci evropskih kritičara, rediteljem stoljeća proglašen je litvanac Eiumentas Nekroscius. I to nakon njegove režije „Hamleta“. A on je, Neekoscius, ulogu samog Hamleta dodijelio najpoznatijem pjevaču rocka u svojoj zemlji, u Litvi. Ta mi se ideja učinila briljantnom. Zašto izbjegavati mogućnost povezivanja visokog arta i izvrsne estrade? Zašto ne pokušati poremetiti poneku od tih granica? Pomislila sam da ću slično napraviti i sama. Kasnije su istim putem krenula brojna druga, poznata kazališta u Evropi. Kada sam se kao intendantica dogovorila s rediteljem da ćemo dramu o Glembajevima prikazati kao svojevrstan mjuzikl, prvo moje pitanje bilo je u vezi s Barunicom. Castellica je za mene jedan od najvažnijih likova hrvatske književnosti. Severina je bila tada prva pjevačica na svim top listama. Osim toga, gledala sam je, razgovarala sam s njom, vidjela sam da posjeduje glumačku darovitost. I odlučila. Seve će u mjuziklu „Glembajevi“ biti Barunica Castelli. Neću govoriti o uspjehu, bilo je davno, može se provjeriti. Reći ću samo kako i danas mislim da se nisam prevarila.
Uvijek ste isticali da Vas naročito ne intresira šta drugi misle o Vama, opraštate li danas onima koji su Vas kritizirali ili manje razumjeli? Šta Vaše bogato životno iskustvo kaže: je li oprostiti uvijek i zdravo?
– Ne, ne bi bilo tačno reći kako sam opraštala napade na moj rad i na mene. Nisam opraštala. Pozdravljala sam ih. I pozdravljam. Kada su suvisli. Držim da je kritika najveći poklon koji od nekoga možemo dobiti. Ako je to uistinu ozbiljna kritika, a ne neki obračun zbog osobnih interesa, kojih se na Balkanu uvijek moramo bojati. Posve je drugo pitanje opraštanje. To je složeno pitanje. Ne bih mogla reći kako mogu sve oprostiti, ali pokušavam mnogo toga razumijeti. Cijeli život pokušavam razumjeti i opravdati postupke koje sama nikada ne bih mogla učiniti, koji su mi posve strani, možda i neprihvatljivi. Pokušavam uvažiti tuđe, različito mišljenje. Kako bih inače mogla očekivati da će biti uvaženo moje? Naravno, ljudski rod je autor i izroda, onih uvijek iznova zapanjujućih zločina. Tu nema opraštanja.
Trenutno se nalazite u Domu za starije osobe. Koliko Vam je bilo teško oprostiti se od Medulićeve ulice, u kojoj ste proveli najljepše godine života?
– Ponijela sam sa sobom u Dom sva svoja sjećanja. Toliko, da i ne znam kamo ću s njima. Obožavam i danas taj mansardni stan u Medulićevoj, kojeg smo kutak po kutak, prozor po prozor, izgrađivali moj suprug i ja. Ali, on je na trećem katu bez lifta. A ja se više ne smijem penjati stepenicama. Više ne. Zato sam morala u Dom. Svejedno, svaki je detalj i sada, i ovdje, nekako uz mene. Vrijeme nas, kao što znate, ništa ne pita, ono ide, prolazi, trči. Život je, samo kratki izlet, “ treptaj svijeće“ – kaže Shakespeare. Sada sam u kasnoj jeseni, u toj sam dobi života. Ali i u jeseni ima ljepote, vjerujte. Valja samo pogledati boje lišća oko sebe. One se vide i iz Doma u kojem živim. Ljubavnih priča ima i ovdje. Razgovora, posjeta i naravno nevolja svake vrste. Sve je to ljepše zato što uspijevam Medulićevu, kao i mnogo toga, svoju prošlost nositi sa sobom. Ona mi daje hrabrosti da još budem, da radim.
Važno je da onaj ko ima čini nešto za druge ljude. Vi ste imali dar i taj dar ste dali teatru, umjetnosti. Kada vratite vrijeme, šta je teatar najdragocjenije dao Vama?
– Umjetnost, koja pokazuje i govori o onome o čemu se mora šutjeti, koja otkriva rane što se inače duboko skrivaju pod tepih, umjetnost koja boli i donosi radost poput samog rađanja, takva umjetnost je sama po sebi životodajna. Baš kao i sam porod. Tu nema dajem-daješ, tu nema ja tebi-ti meni. Tu je u pitanju sam život. Nadam se da nisam staromodna i patetična, kada to kažem. Ali, ako jesam, onda sam takva, ne umijem drugačije, ne znam.
Na koji način volite da ispunite svoju svakodnevicu, i da li su u ladicama skrivene stranice romana koji tek treba da završite i objavite?
– Nisu skrivene u ladicama. Na novom romanu upravo radim. Tu na laptopu. Moja svakodnevica je slična svakodnevicama iz ranijih vremena. Pišem,dakle, radim, zatim gledam predstave, filmove, čitam knjige, sudjelujem u kritičkim razgovorima, ponekad pišem i kritike. I, nikada, ali nikada nemam dovoljno vremena.
Kakva sjećanja imate na Sarajevo, BiH, prijatelje u našoj zemlji?
– Moja je majka bila priličan broj godina glumica Narodnog pozorišta u Sarajevu. I danas se živo sjećam njezine Lady Macbeth u režiji Bore Draškovića na toj sceni. Često sam dolazila k njoj. Zatim MESS, koji je svake godine bio okupljalište brojnih kazalištaraca iz bivše zemlje i inozemstva. Pola mjeseca u proljeću provela bih u Sarajevu. Potom su me kolege, kasnije kao intendanticu, pozivali na premijere. Prije dvije godine predstavila sam u Sarajevu svoje knjige. Primam i danas dojmove čitatelja putem društvenih mreža. Odlazim i sama u Sarajevo, kada god to mogu. Za mene je, naime, neobično zadovoljstvo boraviti u vašem gradu, u posebnom ozračju onih kutaka Baščaršije, koji su uspjeli sačuvati „dušu“, u pomalo melankoličnim šetnjama uz rijeku Miljacku, u neobično toploj atmosferi Kamerne scene… Znam, istina je, ja u te prostore danas uvlačim i sva svoja sjećanja, znam da i ona igraju bitnu ulogu. Ali, kako bilo da bilo, Sarajevo ima za mene uvijek tu neposrednost,različitost i jednostavnost koju je teško osjetiti u nekom drugom gradu. A ne smijem se žaliti. Putujem i danas na poneki festival u Evropi i drugdje. Kao što sam vam rekla, kao što sam se već požalila, kosa je sijeda, ali znatiželja nije.
Zašto ne govorimo o muškim sponzorušama?
Iza Vas su dva braka; s kompozitorom Perom Gotovcem te slikarom i rediteljem Željkom Senečićem, ali nigdje nisam pročitala da ste ikada rekli da zbog te činjenice ne vjerujete u ljubav, baš naprotiv. Mnogi danas imaju običaj reći kako se današnje djevojke ne zaljubljuju, već gledaju kako osigurati budućnost. Kako definirate ljubav?
– Kao stanje za kojim uvijek težim i koje mi uvijek nedostaje. Fali, rekla bih. U tom sam stanju provela pojedina razdoblja svog života. Sa Željkom Senečićem, kojeg smo Stančić i ja zvali Seneka, provela sam više od četvrt stoljeća. Bio je to, danas mogu reći, kreativan i uzbudljiv život, sa svim svojim mukama i radostima, usponima i padovima. Ne vjerujem da se današnje djevojke ne zaljubljuju. U to nikakao ne vjerujem. Njima se to zasigurno događa i onda kada to ne bi željele. Ali jednako tako vjerujem, da ima žena koje nazivamo sponzorušama, ima ih danas, kao što ih je bilo uvijek. Tome bih dodala još samo nešto: zašto pri tome uvijek zaboravljamo govoriti o muškim sponzorušama? Zašto zaboravljamo na muškarce koji se žene samo s imućnim ženama, samo iz interesa. Zašto se takve pojave zaobilaze? Pokušala sam pokazati upravo takav lik u svom romanu: „Snebivaš me“.
S Alessandrom Barricom u Dubrovniku
Foto: Maria Bratoš