Intervju

Zana Marjanović: Naša zemlja se gradi i nije uredu da ja budem samo glumica

Posljednji u nizu projekata, a istovremeno i još jedna glavna uloga poznate bh. glumice Zane Marjanović jeste film o životu svetice i zaštitnice Evrope,  Edith Stein. U ovom filmu, koji je sniman u Budimpešti, Zana je sarađivala s proslavljenim američkim rediteljem Joshuom Sinclairom. Film govori o Edithinoj borbi za narod, o povezivanju ljudi i empatiji, što je u skladu s kriterijima kojima se Zana vodi kada prihvata projekte na kojima će raditi.

– Prvo i osnovno pravilo kojim se vodim prije nego prihvatim ulogu jeste da projekt mora biti moralan i etičan. Ukoliko nije, smatram da je nepotrebno dalje uopšte razmišljati o bilo kakvom angažmanu. S druge strane, veličina uloge mi nikada nije bila presudna. Ono što me uvijek zanimalo i privlačilo određenom projektu jeste sama uloga, lik, karakter, šta lik prolazi i koja je njegova lična drama. Najčešće sam birala projekte koji su društveno angažovani, što je u skladu s mojom prirodom. To mi je važno i pronalazim takve projekte i takvi projekti pronalaze mene – kaže Zana na početku razgovora za „Azru“.

 Jedna ste od rijetkih domaćih glumica koja tokom cijele karijere radi i u okviru inozemne i domaće produkcije. Osim spomenutog filma, trenutno igrate i u domaćoj humorističnoj seriji „Dobrodošli u Orient Expres“, kao i britanskoj seriji „Igra“. Je li uspjeh i opstanak glumca moguć ukoliko se ne dobijaju i projekti van zemlje?

– Vrlo teško. Zato što je naš sistem zanemario da priroda glumačkog posla, ali i drugih umjetnika, nije tipična. To nije posao koji radite od devet do pet svaki dan, pet dana u sedmici. Naš sistem nije prilagođen, a ono na čemu trenutno radim jeste da više glumaca i drugih umjetnika dobije priliku da se zaposli. Nama je neophodan fleksibilniji radni odnos. Imamo pozorišta koja zapošljavaju, ali vrlo malo glumaca u odnosu na to koliko glumaca „proizvodimo“ u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i sad na privatnim fakultetima. To je zaista mnogo glumaca koji na kraju nemaju posla. Za razliku od Amerike, gdje je jako puno glumaca i gdje na velikom tržištu postoji i mnogo različitih poslova, kod nas se, uglavnom, svodi na poslove u pozorištu. To je vrlo teško za glumce koji nisu uspjeli ili nisu imali sreće da se zaposle, jer u tom periodu, naprimjer, pozorišta nisu primala, ili im nije trebala glumica nego glumac, ili nije trebalo to godište nego neko drugo… U tom smislu je situacija za glumce vrlo nezahvalna, a televizijske i filmske produkcije gotovo da i nema. U posljednje vrijeme je situacija zaista zabrinjavajuća i ako se nešto drastično ne promijeni, naši umjetnici će otići i mi nećemo imati mogućnost da proizvodimo bilo šta.

Zana s kolegom Goranom Kostićem i holivudskom zvijezdom Angelinom Jolie na Berlinaleu prilikom prikazivanja Angelininog filma “U zemlji krvi i meda”

 Za mlade je karakteristično da sanjaju o Hollywoodu i uspjehu izvan domaćih granica, je li inozemna karijera zaista toliko opijajuća i „holivudska“?

– Ono što mi zanemarujemo, kada govorimo o holivudskom snu, jeste činjenica da je broj ljudi koji se nalaze na holivudskoj „A“ listi vrlo mali. Tu listu čine glumci i glumice čija imena i prezimena svi znamo. S druge strane, tržište je toliko veliko i raznoliko da mnogo glumaca nalazi posao u serijama, crtanim filmovima, video igricama za koje daju glasove i karakter, te reklamama. Sve je to plaćeno u odnosu na status glumca, iskustvo i talent, ali je nešto od čega se može živjeti.

 Šta je najljepše što Vam je glumačka profesija donijela? 

– Uvijek sam željela da se bavim glumom i ne mogu reći da je to bio moj san, jer to nisam smatrala snom koji trebam ostvariti, nego odlukom da ću se time baviti u životu. Ono najljepše što se može desiti u životu jednog glumca je da glumi. Da radite ono što najviše volite i da ste plaćeni za to, odnosno da možete sebi obezbijediti egzistenciju. E sad, u našoj zemlji često čujemo: „Pa svakako radiš što voliš, ne moraš biti za to i plaćen“. To je, zapravo, jedan vid omalovažavanja ne samo umjetnosti, već kulture uopšte, što je trend protiv kojeg se moramo svi zajedno boriti. Sve dok ne shvatimo da je kultura ono što nas spaja, te da je ona ono po čemu smo mi kao Bosanci i Hercegovci specifični i da je to naše kulturno naslijeđe najvažniji kapital koji imamo, kako materijalni tako i nematerijalni, mislim da nećemo moći napredovati kao društvo.

 

Kompletan intervju čitajte u printanom izdanju magazina “Azra” koji je od danas na kioscima širom BiH (broj 1104)