Pročitate li biografiju Tihomira Stanića, glumca i donedavno producenta, lako ćete stvoriti utisak kao da čitate biografiju čovjeka koji iza sebe ima iskustvo tri proživljena života. S porodicom, suprugom Jelenom Mijović i njihove dvije kćerke, Milenom Hanom i Sofijom Nađom, godinama živi u Beogradu, te u rodno selo Šeškovci, u zapadnom dijelu BiH, danas uglavnom dolazi kako bi obišao grobove svojih najmilijih. No, o svom rodnom kraju, ocu, seoskom učitelju koji je zbog plemenite ideje da u svojoj lokalnoj zajednici mještanima podijeli 1.700 lažnih svjedočanstava, kako bi mogli da se zaposle, završio u zatvoru, 2013. godine, slikovito je govorio u filmu „Falsifikator“, koji je režirao kultni srbijanski reditelj Goran Marković. Film je izašao iz radionice njegove producentske kuće „Balkan Film“, koju je osnovao prije 11 godina. Međutim, nakon realiziranja niza filmova, kao što su: „Turneja“, „Neke druge priče“, „Neprijatelj“, te prema ocjenama mnogih kontroverznog „Top je bio vreo…“, Tihomir zapada u velike producentske dugove iz kojih se kaže, „čupa“ i danas. Firma je blokirana dok ne otplati dugove.
Kako u svakoj lošoj situaciji postoji i nešto dobro, tako se i Tihomir u potpunosti posvetio isključivo glumačkom poslu. Poslu koji, priznaje nam, najviše i voli da radi. U nizu historijskih likova koje je, nakon što je završio Akademiju umjetnosti u Novom Sadu, a potom postao i član beogradskog Ateljea 212, odigrao, čini nam se da mu je najdraži Ivo Andrić. Rado nam je prije početka intervjua citirao neke odlomke iz njegovog romana „Na Drini ćuprija“. Ne samo ove, već i mnoge druge, Tihomir zna napamet. I to je alat koji bi, smatra on, svaki glumac trebao imati u rukama, ukoliko želi da ima slobodu.
Tihomir je danas član Ateljea 212, i profesor glume na Akademiji umjetnosti u Beogradu. Vrlo je posvećen porodici, o kćerkama govori s tolikim žarom i uzbuđenjem, ponosan je na svaki njihov poduhvat. A upravo zbog njih i njihove majke, s kojom živi duže od dvije i po decenije, odrekao se prije 16 godina alkohola, svog velikog poroka bez kojeg gotovo pola života nije mogao.
Sreli smo se prije nekoliko dana u Sarajevu. Tihomir je u glumačkoj i medijskoj žiži, u seriji „Ubice moga oca“, koja je doživjela svoju drugu sezonu i veliku popularnost na prostoru cijele Regije, igra lik načelnika policije Predraga Marjanovća. Zna i šta je ključ uspjeha ovog formata.
– Prvo, u seriji postoji dramaturška vještina. Reditelj Predrag Antonijević, koji je zajedno s Natašom Drakulić pisao scenarij, primijenio je neprikosnovena pravila američkih kriminalističkih serija. Dramaturška pravila koja se moraju poštovati, ako želite gledaoca da zainteresujete da kontinuirano prati seriju. Izbjegli su autorski pristup, koji smo često imali priliku vidjeti na našim prostorima, da se film ili serija ograničava na lični doživljaj autora. I naravno, da u takvim situacijama postoje male šanse da to zainteresuje široki krug gledalaca.
Osim dramaturških zakonitosti, po kojima je američka produkcija respektabilna, također je i kontekst u kojem se događa kriminalistički zaplet serije bio preduslov za uspjeh.
Serija počinje ubistvom kćerke nekog tajkuna koji gradi tržne centre, sa spregom policije i kriminala…, i to je, zapravo, nešto što je prepoznatljivo u čitavom Regionu pa na kraju i u svijetu. Potpisali su treću i četvrtu sezonu, dvije su već emitovane.
Vi ste i televizijski i filmski i pozorišni glumac. Šta Vaše bogato radno iskustvo kaže; da li je u glumačkom poslu, zapravo, najvažnije dobiti priliku?
– Jeste, ali vjerujte mi, ona dođe ako se kvalitetno bavite poslom. Moja djeca kažu: „Ali, tata, ti si toliko odigrao boljih stvari od ovoga što sada igraš, a svi te po ovome znaju“, a ja im odgovorim: „Pa, šta“. Važno je da ljudi shvate da su popularnost i slava prolazna stvar, da brzo prođu, a da ono što je kvalitetno urađeno ostaje zauvijek. Ono bude prepoznato u svim generacijama. I ne postoji ta moda, ili neki trend koji će trajno zagušiti ili poništiti istinske vrijednosti. Ukus i prepoznavanje je isto u svim vremenima. Ono što nije dobro ne zadrži ničiju pažnju.
S rediteljem Goranom Markovićem ste sarađivali na filmovima „Turneja“ i „Falsifikator“, kao i na mnogim predstavama. Zašto volite raditi s njim?
– On ima nešto što se zove laka ruka, s njim čovjek ne osjeti rad kao napor već zadovoljstvo. Odrastao je u pozorištu i na filmu, njegovi roditelji su bili veliki umjetnici. On ne mistifikuje ništa.
Šta se desilo pa ste odlučili da se prestanete baviti produkcijom?
– Zato što sam propao. Moj motiv nije bio da zaradim novac, nego da se osposobim da snimim veliki film o spasavanju djece iz Jasenovca. Ne o zlu, nego o dobru. A, onda sam isto tako, naivno vjerovao ljudima i nekim političarima koji su obećavali podršku. Bio sam prevaren i ostavljen na cjedilu. Prošao sam jedan strašan period.
Jeste li izgubili mnogo novca?
– I to puno novaca koje tek treba da steknem. Ali, to su samo pare. Srećem ljude kojima sam ostao dužan, loše mi je zbog toga, ali me utješe time što se ne ljute na mene. Izgleda da shvataju da nisam uzeo sebi i da ih nisam prevario, nego da znaju o čemu se tu radilo. Ne ljutim se ni ja ako je meni neko ostao dužan. Danas kao glumac vraćam dugove od honorara i radim kao promoter Zepter proizvoda. Međutim, propast na jednom planu shvatio sam kao priliku da mnogo više uspijem i mnogo više radim na drugom planu i da tu nađem neki balans, ravnotežu i smisao života. Da ispravim sve gdje sam i ja pogriješio, s druge strane mislim da je mnogo bolje biti prevaren nego prevariti.
Kazali ste jedne prilike da je sloboda najplemenitiji i najuzvišeniji čin kojem svaki čovjek treba da teži. Da li je danas uopće moguće biti slobodan?
– To je jedini ideal, i moguće je. Pripadam povlaštenom sloju ljudi koji se bave profesijom koja im to omogućava. Znao sam biti nezadovoljan s onim što se događa s pozorištima u Srbiji, i tada sam radio monodrame; „Kockara“ od Dostojevskog i „Detinjarije“, pet mjeseci sam napamet učio odlomke iz romana „Na Drini ćuprija“ i tako sebi obezbijedio slobodu. I kad bi se neki reditelj ponašao nepristojno u tim pozorišnim institucijama, ja bih citirao Andrićev odlomak, a on bi značio; odoh da ovo govorim sam ljudima koji to žele da čuju, pa nek to bude 20 ljudi bilo gdje u Švedskoj, pa nek plate 10 eura ulaznicu, eto, mogu od toga da preživim. Za pozorište vam ne treba ni reflektor, dovoljno vam je dnevno svjetlo, jedan glumac i jedan gledalac. Možete igrati i ispred ulične lampe, možete čim svane zora… to je ono zbog čega sam izabrao ovaj posao koji je prostor jedne velike slobode. Ljudi se, međutim, teško suočavaju sa slobodom i ne znaju šta će s njom. Prevari ih marketing, nesrećni su ako ne mogu da kupe nešto što im zaista nikad u suštini i ne treba. Isto tako političari uspijevaju da ono što njih održava na vlasti i što im omogućava moć koruptivnu da to narodu nametnu kao njihovu prijeku potrebu. Kome je stvarno potrebna granica, kome je stvarno potrebno da se ograniči na sve manje i manje teritorije i banalno i bukvalno i duhovno da samo usitnjava sopstveni životni i duhovni prostor? Pa nikome! Ali, takvi prostori se lakše kontrolišu.
Vaš je otac važio za naprednog učitelja u selu, smatrao je da prolaznu ocjenu treba dobiti i onaj učenik koji se makar odluči da dođe na nastavu. Da li je tačno da je Vašu majku upoznao tako što je dao oglas u kome je tražio trgovkinju zbog braka?
– Jeste, jer bi tako u selu imao apsolutnu moć i vlast. On bi time držao obrazovanje, odnosno kulturni dio života, a ona ekonomsku bazu, ali isto je tako tačno da je kao šifru oglasa dao naslov romana francuske spisateljice Françoise Sagan „Dobar dan, tugo“. Sjećam se iz djetinjstva, kad god bi bila nesrećna ili se žalila na neke njegove postupke, da bi joj on rekao: „Koja je bila šifra oglasa? Dobar dan, tugo. Jesam li ja išta drugo obećao?“ (smijeh)
Iza sebe imate jedan brak, dok sa sadašnjom suprugom Jelenom, imate dvije kćerke. Kako ste se Jelena i Vi upoznali?
– Prva supruga i ja smo bili nerazdvojni, i ljudima smiješni zbog toga. Svugdje smo išli zajedno. Osim jednom. Radilo se o festivalu u Edinburghu. Tako sam tokom tog puta, na aerodromu upoznao sadašnju ženu s kojom imam dvoje djece. Ljudi koji su organizirali put, kamerom su snimili trenutak kad sam joj prišao, tako da nas dvoje imamo dokumentovano kad smo se prvi put vidjeli. Nakon 11 godina, na rođendan našeg djeteta došli smo po taj snimak. Moja prva supruga, koja je inače Belgijanka, mnogo godina nakon što smo se razišli, dobila je dijete, te mi je prošle godine kazala kako je kćerka pitala da je ja, iako joj nisam otac, izvedem na svadbi. Rasplakao sam se. Ona kaže sve je onako kako je moralo da bude. Ostali smo u dobrim odnosima, uskoro odlazim s mlađom kćerkom u Kanadu, gdje ona danas živi. Čekaju me neke predstave pa ćemo biti kod nje u gostima. Ona je, također, nedavno bila kod nas u Bosanskoj Dubici, mlađa kćerka i ja smo joj bili domaćini, pa smo obilazili moju rodbinu koju je ona prije 35 godina obilazila dok smo bili u braku. Osjećam ogromnu ljubav, poštovanje i povjerenje u odnosu prema bivšoj ženi, a moja sadašnja žena nema nikakvu negativnu reakciju prema toj činjenici, naprotiv.
Rijetki uspiju izgraditi takav odnos s bivšim i sadašnjim partnerima, barem je to neuobičajeno za Balkan?
– To je zato što robujemo predrasudama. Kod nas kao da mora biti da snaha mrzi svekrvu, svekrva snahu i slično.
Čime se bave Vaše kćerke?
– Mlađa tvrdi da će biti glumica i mislim da je niko neće zaustaviti u toj namjeri, a starija je završila filozofiju. Ima 25 godina i nedavno je počela da radi u jednoj Internacionalnoj organizaciji za migrante, inače ima izraženo osjećanje za socijalnu pravdu. Na prijedlog svojih prijatelja igrala je u jednoj internet seriji, kratkog formata, koja je čak u Americi osvojila i nagradu, kasnije je dobila ponude i za glavne uloge u nekoliko filmova, sve je odbila, jer je taj posao ne zanima. Otišla je da radi kao konobarica u kafani, jer je željela da se solidariše s radničkom klasom. To joj je bilo zanimljivije od bilo kakve karijere. Također, bila je jedan od lidera, iako ne smijem da kažem lidera, jer se buni, ali evo, jedan od učesnika studentskih pobuna, između ostalog i borbe za besplatno obazovanje. Ljevičar je, gotovo anarhist, i ja vjerujem da ona radi ispravno. Ponekad neke svoje postupke moram da joj opravdam. Mislim, u suštini, ako bi svako od nas sebi dao jedan mali domaći zadatak i rekao; hajde da ne radim ništa zbog čega ću se stidjeti pred svojom djecom, da bi mnogo toga bilo bolje na ovom svijetu. Da li su ovi ljudi koji su počinili razne zločine, ikad razmišljali o tome šta će njihova djeca o tome misliti? I kako će se s tim nositi kroz život? Pitam se kako ti ljudi svojoj djeci pravdaju svoje postupke.
Rođeni ste Bosanac, kakva Vam je Bosna kad danas prođete kroz njene gradove, sela?
– Možda bih to mogao objasniti i kroz stih: „Prođoh Bosnom kroz gradove al’ ne nađoh srcu mira“. Uhvati me neka tuga, kad vidim kako se neki ljudi, koje i lično poznajem, permanentno bogate na tuđoj nesreći. Eto, tuga me uhvati. Ali, inače, gdje god se krećem osjećam se kao kod svoje kuće.
Inserti iz filma “Ubice moga oca” u kojoj Stanić igra lik načelnika policije
Foto: Jelena Nišić