Željko Samardžić: Iz Mostara sam otišao kad tamo više nije stanovala ljubav

Piše: Redakcija

Mostarac Željko Samardžić prošle sedmice je u glavnom gradu BiH promovirao novi album „Mila“, na kojem se nalazi 15 izvrsnih pjesama. Na druženju u „Coloseum Clubu“, na sebi svojstven način Samardžić je divnim izvedbama, ugodnom komunikacijom s publikom, ali i novim izgledom šarmirao sve prisutne. Njegovu posjetu Sarajevu iskoristili smo za razgovor, a tom prilikom Željko nam je otkrio detalje u vezi s napuštanjem rodnog Mostara, s ponosom je govorio o supruzi i kćerkama, te svom zdravstvenom stanju. Ne krije koliko je ponosan na novi album, na kojem je predano radio mjesecima.

– Sve je počelo od želje da napravim pomak, prije svega, u produkcijskom smislu, te da po svojoj mjeri napravim nešto bolje i drugačije od prethodnih albuma. Moj studio je prilično kvalitetno opremljen i taj luksuz me oslobađa od bilo koje vrste ograničenja. Okupio sam brojne muzičare s ovih prostora, kao i iz Amerike. Miroslav Stolica je radio aranžmane i sve to snimao u Beogradu, a Fab Grossi miksao u Los Angelesu. Peter Doell je na kraju uradio „make up“ ili mastering i tako sam dobio „Milu”, do sada moj najbolji album, na koji sam neskriveno ponosan i očekujem da će i moja publika uživati u njemu.

  Koju biste pjesmu izdvojili kao favorita?

– Stilski se razlikuju i u ovoj fazi su se očekivano izdvojile neke komercijalnije, kao naprimjer: “Baš šteta”, “Uzmi prvi let”, “Što si tako luda za mnom”, ali i “Oči tvoje”, koja je malo “tvrđa” i moram priznati da nisam očekivao ovako dobru reakciju na prvu loptu. „Mila“ je opet posebna i baš zato je i krenula kao prva. Ona nosi jaku emociju i kombinacija je sevdaha i popa. Bila mi je jako inspirativna za interpretaciju. Inače kompoziciju i tekst je pisao Bobe, talentovani Sarajlija, a aranžman Miroslav Stolica, moj Hercegovac iz Stoca, pa nije ni čudno što se osjeti utjecaj sevdaha. Dakle, teško mi je izdvojiti favorita, jer su sve kao moja djeca, a publika će se već odlučiti. Mislim da će u albumu  uživati svi oni koji su se u trenutnim muzičkim trendovima poželjeli dobre pop muzikei lijepih ljubavnih pjesama.

 Sudeći po Vašem YouTube kanalu, publika je sve pjesme izvrsno prihvatila. No, o Vašem novom izgledu mnogo se diskutira. Obično žene mijenjaju frizuru kada žele neku promjenu u svom životu, Vi ste odlučili pustiti bradu.

– Povremena promjena vizualnog identiteta, obično tempirana s novim izdanjem, u ovom poslu je  poželjna. Dobra je stvar zaintrigirati pored novih pjesama i stajlingom. Ljudi su navikli na moj izgled koji godinama nisam mijenjao, i ovo im je prilično iznenađenje. Moram priznati da sam se s nekim starim poznanicima morao ponovo upoznavati, budući da me nisu prepoznali (smijeh). Primam pohvale, ali znam i da se mnogima ovo ne dopada i često čujem komentare da sam od sebe napravio starca, da ličim na Djed Mraza, Mokranjca, Weiferta…,  i sve mi je to simpatično. Znate kako to ide s ukusima. Važno je da se ja dobro osjećam u “skrojenom odijelu”, a ja sam, vjerujte mi, zadovoljan onim što vidim u ogledalu.

  Da li se Vaša supruga navikla na „novog“ Željka?

– Možda joj je trebalo nekoliko dana da se navikne, ali svim mojim ukućanima se svidjela ova promjena.

Rođeni ste Hercegovac, a jedan period života ste živjeli i u Sarajevu. Šta za Vas predstavlja svaki dolazak u BiH?

– Iskreno, moja osjećanja možda i ne prate granice koje su danas realnost. Teško mi je objasniti, ali to sunce, vazduh, nebo koje me dočeka kad se spuštam s Ivan planine, ispune me na poseban način koji valjda ima veza s onim što udahnemo tamo gdje se rodimo ili proživimo te periode života koji ostaju zapisani negdje u nama.

 Kažu da čovjek može otići iz svog kraja, ali da taj kraj nikada ne izlazi iz njega. Šta je ono mostarsko, što, bilo gdje da odete, nosite u sebi?

– Iz Mostara sam otišao kad tamo više nije stanovala ljubav. Međutim, Mostar nikada nije otišao iz mene. Nosio sam ga i nosim svih ovih godina po cijelom svijetu kao što, vjerovatno, većina ljudi nosi svoje rodno mjesto. Beograd je bio moja prva i ispostavilo se posljednja stanica u potrazi za šansom koju sam tražio sa suprugom i tri kćerke. Tu su mi se tada otvorila vrata jednog novog, obećavajućeg života i karijere kakvu sam samo sanjati mogao, pogotovo u tim nesretnim okolnostima.

 Ima li nešto što Vas i danas posebno veže za Mostar? Vodite li svoje unuke u rodni grad?

– Tamo živi moja sestra s familijom, kumovi kao i mnogi prijatelji. Oni su jedan od razloga zašto često svraćam, a povedemo i unuke kad obaveze dozvoljavaju. Ima tu još mnogih stvari koje nas rođene u Mostaru vežu na neki poseban način za taj grad. Plavetnilo neba i sunce. Svjetlost o kojoj je pisao i Ivo Andrić, a koja te tamo budi prije zvuka i bez koje smokve “petrovače” i šipci ne bi imali takvu slast, a ni trešnje, koje u Mostaru porane već u aprilu. Moj prijatelj Armin Šaković bi rekao “umostario sam dušu”.

 Nakon što ste izdali dvadesetak kompaktnih diskova, prodanih u gotovo tri miliona primjeraka, prvi CD Vam je izašao tek 1995. godine, nakon što ste prešli četrdesetu. Možete li se prisjetiti perioda kada ste tražili način da snimite CD, i kada ste otišli do Marine Tucaković kako biste to izveli zajedničkim snagama?

– To ne mogu zaboraviti, jer tada nisam imao nikakvu ušteđevinu. Pjevao sam u nekim lokalima i tako “krpio kraj s krajem” i teško izdržavao porodicu. Pomogli su mi neki dobri ljudi koji su voljeli da me slušaju i cijenili da to vrijedi. Mario Suban, gospodin i prije svega dobar čovjek, pozvao me i pitao kako može da pomogne. Marina i Futa su bili hit mejkeri, ali i najskuplji autori u to vrijeme. Zahvaljujući Mariju, ja sam došao do njih. Nakon toga Marina mi je postala prijateljica i nezaobilazan tekstopisac na svim mojim albumima. Ona je najzaslužnija za mnogo divnih pjesama,  počevši od one koju zovem svojom ličnom kartom “Sipajte mi još jedan viski”, pa sve do novih: “Javi se”, “Što si tako luda za mnom”, “Uzmi prvi let”…

Ona danas bije bitku za zdravlje, pretpostavljam da ste u kontaktu.

– Skoro svakog dana se čujem s njom i drago mi je da je sada bolje, a da prije svega ima jaku volju da se bori s tom opakom bolešću. Želim joj da što prije vrati osmijeh, šarm i „lati“ se svog posla u kojem je zaista dugo godina neprevaziđena.

 Velika podrška sve ove godine Vam je supruga, ali i kćerke. Cijelog života ste okruženi ženama, a žene su i Vaša najvjernija publika. Kako danas gledate na poziciju žene u porodici, kolika je njena važnost?

– Volio bih kad bismo bili napredniji u tom smislu. Novine su prepune naslova o nasilju nad ženama, pa čak i djecom. Ne znam kako, ali svi bismo morali nešto poduzeti da se takve stvari ne događaju i da se ti nasilnici kažnjavaju već u pokušaju, da se stave na stub srama gdje i treba da budu svi ti koji su u stanju da dignu ruku na ženu ili dijete. Ja sam otac triju kćerki i posebno sam emotivan prema tom problemu.

 Stekli ste ogromnu popularnost, vole Vas sve generacije. Uz Vaše pjesme se mnogi zaljube i prebole stare ljubavi… Je li se Vaša supruga, tokom svih ovih godina, nosila lagano s Vašom popularnošću?

– Neskriveno sam ponosan na činjenicu da sam vlasnik tako divnih pjesama koje su svojevrsno ljubavno štivo. Čak sam jednu posvetio i Maji. Kada je Marina napisala refren pjesme “Pokaži mi šta znaš”, rekla mi je: “Ovo je za tvoju Maju i bilo bi divno da je tako i najavljuješ na koncertima”. Često tako i uradim, ali posvetim je ujedno i svim ženama koje ulaze u ozbiljnije godine i prkose im svojom ljepotom i stavom.

Svi smo se već navikli na te okolnosti mog zanimanja i popularnost koja me prati. Nekako smo zajedno  ušli u ovo što se zove moja karijera i mnogo mi znači podrška i ljubav koja dolazi iz porodičnog doma. To je moje bogatstvo i vjetar u leđa. Postoji mudra izreka koja kaže da si bogat tek kad imaš nešto što ne bi nikada mogao kupiti novcem, a to je prije svega porodica.

 Svaki roditelj želi svom djetetu biti vjetar u leđa. Na koji način ste vi postavljali granicu da u toj podršci ipak ne pretjerate, kako bi Vaše kćerke i same naučile izboriti se za neke stvari u životu?

– Mislim da je moja žena najzaslužnija što one nisu izrasle u razmažene djevojke. Zaista sam ponosan otac i mislim da imam skromnu i dobru djecu, a moja podrška nikada nije imala ograničenja. Uvijek sam spreman da uradim sve za njih. Možda iz tog razloga moju vitrinu s nagradama krasi i ona “najbolji tata”, kojom su me odlikovale moje tri princeze.

 Dvije kćerke su Vam rodile i unuke; kakav odnos imate s njima, jeste li popustljiv djed?

– Jesam. I zbog toga sam meta čestih kritika njihovih roditelja. Šta ću kad da sam slab na njih.

  Ljeta volite provoditi u ribolovu. Koliko su tokom godine porodična putovanja uključena u Vaš životni ritam?

– Moja ljeta i odmori su po pravilu vezani za more i Kotor. Tamo imamo jednu kućicu i uživamo u svim čarima Bokokotorskog zaliva. Moje je, prije svega, vezano za ribarenje. To me ispunjava i odmara na najbolji mogući način.

  Ušli ste u sedmu deceniju života, no fizički izgled Vas nikada ne bi odao. Kakav odnos imate prema godinama?

– Ne shvatam ih ozbiljno, ali me zato s vremena na vrijeme podsjete da se ne mogu tako ponašati. Još imam energiju i želju da svaki dan napravim svojim najboljim. To je ono što je u mojim rukama, a starost je neupitna. Mislim da je taj životni optimizam važan, a da vjerovatno ima odraz i na moj fizički izgled, kako rekoste.

Ponosan sam jako na svoju karijeru, publiku koja me podržava, kao i mnoge divne pjesme koje sam otpjevao i koje su ljudi zavoljeli. Znam da vrijeme ide u jednom pravcu i trudim se da idem u korak s njim i ne ostavljam mnogo razloga za kajanja i poglede unazad.

 Moja muka je slatkohranost, a za to je krivac supruga

 Na koji način brinete o svom zdravlju?

– Možda sam malo usporio, jer sam shvatio da više nemam 30 i neku. Nekada sam bio vozač, pjevač i svašta nešto, multipraktik jednom riječju. Sada više vodim računa o tome da nakon napornih gostovanja priuštim sebi i malo odmora. Zabrinuo bih se kada me u ovim mojim godinama ništa ne bi boljelo. Mogu reći da sam još dobro prošao. Male probleme sa štitnom žlijezdom rješavam svakodnevnim konzumiranjem jedne tablete od 120 mg i to je za sada sve. Moja muka je slatkohranost, a za to je glavni krivac moja supruga, koja je vrsna kuharica, pa njenim sarmama, pitama, hurmašicama… jednostavno ne mogu odoljeti.

Foto: Filip Shobot

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti