Čast da igra glavnu ulogu u predstavi „Kralj Lear“ u režiji slovenskog reditelja Diega de Brea, pripala je prvaku bh. drame i profesoru glume Izudinu Bajroviću. Nakon 63 godine u Narodnom pozorištu, te 401 godinu od autorove smrti, ovaj Shakespeareov klasik uobličen je u repertoarsku predstavu. Nakon Kralja Leara, “uloge svih uloga”, koja predstavlja svojevrsni vrhunac u glumačkoj karijeri, Izudin je prije nekoliko dana imao priliku da prvi put profesionalno sarađuje sa svojim sinom Dinom.
– U Sarajevu se snima francusko-kanadski film „Sympathy for the Devil“. Dino i ja smo imali priliku da u jednoj sceni igramo skupa. Moj sin inače studira na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i treća je godina. Bilo je to divno snimanje, igrali smo oca i sina. Malo sam bio zbunjen ja, malo je bio zbunjen i on, ali smo to profesionalno završili. Vrlo sam ponosan što sam imao priliku prvi put profesionalno sarađivati sa sinom – kaže Bajrović na početku razgovora.
Na koji način svoje glumačko iskustvo prenosite na sina?
– Trudim se da ga ne zbunjujem. On radi sa svojim profesorima u koje imam apsolutno povjerenja. Oni mu prenose znanje, a ako ja počnem da se petljam onda mogu da ga zbunim, a to ne želim. Volim da za sebe rezervišem ulogu oca, neka nama odnosa otac-sin, a taj profesor-student ostavljam školi. Ponekad mi izleti, pa nešto kažem i poslije razmišljam da li sam to trebao reći ili ne, naravno u profesionalnom smislu. Mladi ljudi su osjetljivi, težak je taj proces učenja na ASU, mnogi to ne shvataju. To je rad na otkrivanju sebe, a to je najteže. To je borba protiv sebe. Morate otvoriti iz sebe ono što ne želite da iko vidi. Krijete se stalno, nosite maske, a cilj glumca je da skine te sve maske. Tu se ljudi gube, pucaju po šavovima… Jedna nesmotrena riječ može da ga povrijedi, a ja želim izbjeći te situacije. Zato kažem, kada je riječ o sinu, za njega ostavljam samo ulogu oca.
Krajem prošle godine odigrana je premijera predstave „Kralj Lear“, a Vaša interpretacija glavne uloge jedan je od vrhunaca poslijeratnog bh. glumišta. Šta igranje Kralja Leara predstavlja za Vas kao glumca, a šta Vam znači kao ljudskom biću?
– Kralj Lear je već vjekovima izazov za svakog glumca koji ima velike glumačke ambicije, u smislu glumačkog sazrijevanja. Kralj Lear je jedan kompleksan lik koji se ne može sagledati na jedno čitanje, već vam konstantno otkriva nove dimenzije. Zbog toga se on i igra već 500 godina, a i dalje je neiscrpan, baš kao što je priroda neiscrpna. Shakespeare je autor koji, ne znam kako, savršeno poznaje ljudsku prirodu. Kada jedan majstor poput njega počne da se bavi ljudskom prirodom, onda otkrijemo da u Learu postoji sve što jedan čovjek nosi u sebi, ono što je iskonsko i nepromjenjivo. Priroda čovjeka je ista danas kao i onoga dana kad je postao na Zemlji. Upravo zbog tih stvari meni je rad na ulozi Leara bio jako zanimljiv kao glumcu, ali i kao čovjeku, jer otkrivajući šta je ljudska priroda, otkrio sam i šta sve ja u sebi nosim.
Može li se reći da je ova uloga vrhunac Vaše pozorišne glumačke karijere?
– Ne postoji mnogo ovako velikih uloga, rijetke su i uglavnom su namijenjene za glumce u zreloj i vrlo zreloj životnoj dobi. Ova uloga jeste vrhunac onoga što sam do sada ostvario, bio bih neskroman kada bih rekao da nije.
Dio ste glumačke ekipe filma „Muškarci ne plaču“, koji govori o različitim ratnim traumama. Ovaj film je prepoznat kao kvalitetan, za šta su dokaz i nagrade na brojnim festivalima.
– Moja uloga u ovom filmu je malo specifična, nisam dio ekipe ratnih veterana koji liječe svoje traume suočavanjem s prošlošću. Jedini sam, nazovimo tako, negativan lik u filmu. Radnik u hotelu, domaćin koji je ugostio tu ekipu i koji sve posmatra sa strane, onako kako bi to i većina nas posmatrala; cinično, pristrasno, s negodovanjem, s neodobravanjem. Kao čovjek bih radije izabrao lika s nekim drugim karakternim osobinama, ali to je naš posao. Ponekad igramo uloge s čijim razmišljanjem se intimno ne slažemo, ali sam vrlo sretan da sam dio glumačke ekipe u tako uspješnom filmu. Radi se o jednom za svjetske, pa i evropske prilike malom, jeftinom i filmu s vrlo niskim budžetom. Ali, očito se bavi pitanjem koje je aktuelno, koje zadire u srž ljudskih problema, pa se to prepoznaje. Na gotovo svim festivalima na kojima je učestvovao, film je i nagrađen.
Dugo radite u pozorištu, a trenutno vršite i funkciju v. d.-a umjetničkog direktora Drame u Narodnom pozorištu Sarajevo. Kakav je danas “pozorišni život” u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini?
– Rekao bih neočekivano kvalitetan. Nije bogat, ni brojan po premijernim izvođenjima, po broju pozorišta, po broju glumaca, autora…, on je čak među najmanjim na ovim prostorima po tim brojkama, ali bih bio slobodan reći da je Sarajevo u kvalitetnom smislu pri samom vrhu. Imamo jako dobru, kvalitetnu produkciju, autore i glumce, a što je najvažnije publiku koja je sve to prepoznala i koja doslovno puni sva izvođenja naših predstava. Vrlo sam sretan što u ovom trenutku mogu da djelujem u pozorištu.
Kada nekome u Zagrebu kažem da Narodno pozorište u Sarajevu ima ansambl od 16 glumaca, oni ne mogu vjerovati, jer kod njih mnogo manja pozorišta imaju bar 40 zaposlenih glumaca. Broj od 16 glumaca nas vrlo limitira u repertoarskom smislu, ali je to dokaz da kvalitet u pozorištu apsolutno nije ogledalo finansijskog i kadrovskog stanja.
Kažete da je pozorišni život bogat. To je suprotno od onog što nam svakodnevno plasiraju; da je kultura na niskom nivou, da su pozorišta prazna i slično…
– To nije istina, svako ko to kaže trebao bi doći i vidjeti ispunjenu salu Narodnog pozorišta, a ista je situacija i u Kamernom teatru 55, u SARTR-u… Da je kultura na mjestu koje joj ne pripada, odnosno da zaslužuje mnogo veći značaj od društva i vladajućih struktura, to je sigurno. Lijepo je otići u Sarajevo na ćevape, ali Sarajevo nisu samo ćevapi… Ljudi društvo, gradove i države prepoznaju po kulturi.
Igrali ste u filmskim i tv projektima u domaćoj, ali i stranoj produkciji, kako objašnjavate poziciju glumca u BiH?
– Pitanje je komplikovano… Već sam rekao da kultura i umjetnost nemaju značaj koji im pripada. Postoje čak i neke sile koje bi najradije da toga svega i nema, iz nekih ideoloških ili nacionalnih razloga. Mnogo ljudi kulturu doživljava kao nešto što ovom društvu ne treba i to je ono na čemu se stvari lome. Odvojiti položaj bilo kojeg umjetnika u toj situaciji je nemoguće. Pripadamo toj sredini koja ima problem s kulturom i svim tim što kultura podrazumijeva. S najiskrenijim osjećanjem da je to nešto čime se mi bavimo slika društva, mi ulazimo u to. Mi znamo da će se, kada prođe ovo vrijeme, pamtiti te stvari. Po tim stvarima ćemo mi ostati crna rupa ili ćemo moći ponosno održati to što je blago svakog društva. Ne želim kukati, niti biti patetičan, jer na taj način se stvari ne mijenjaju. To što ću ja govoriti da je meni loše – baš nekoga briga, ima ljudi koji mnogo teže žive. Položaj glumca nije dobar, ali je naša borba vidljiva i mislim da nije izgubljena, naprotiv, mislim da će te „sile mraka“ kako bih ih ja nazvao, biti poražene.
Ljudi se godinama zasite svog posla. Kako to ide s glumom, jeste li ikada došli u situaciju da razmišljate o nekom drugom, bar, srodnom zanimanju?
– Trideset godina se profesionalno bavim glumom, to je stvarno dug period. Ne znam koliko je naslova iza mene, nisam baš dobar hroničar onoga što sam radio. Ne mogu reći da sam se kao ličnost zasitio ovog posla. Ne mogu više drugačije ni razmišljati nego kao glumac, ali ono što osjećam jeste da se moj organizam počeo buniti protiv psiho-fizičkih napora kojima smo izloženi dok stvaramo uloge. Tako da, vrlo često se razbolim u toku glumačkog procesa, ukoče me leđa, dobijem temperaturu ili izgubim glas… Znači da je organizam prepoznao da mu je previše, ali ja mu ne dam da posustane. Ne znam koliko ću dugo moći da se borim protiv organizma. Dok se mogu kretati, bavit ću se glumom. Nemam potrebu, ali ni mogućnost da se bavim nečim drugim. Šta bih drugo ja znao raditi? Za fizičke poslove koje sam nekada mogao raditi više nemam snage.
Mnogo Vaših kolega glumaca počinje se baviti režijom, neki se pak odluče raditi monodrame. Jeste li Vi o tome razmišljali?
– Jednom sam probao raditi monodramu na nagovor Hasana Džafića, našeg dragog dramaturga iz Zenice. Uspio sam tri ili četiri probe završiti i nisam mogao više nijednu. To je način rada na koji jednostavno ne mogu da pristanem, ne mogu da budem sam na sceni. Nije mi to išlo od ruke, pa smo Hasan i ja, srećom, prekinuli proces. Nisam čovjek od monodrame, a režijom nikada nisam ni pokušavao da se bavim. Na neki način radeći sa studentima kao profesor na ASU sam morao, silom prilika, da se bavim nečim što ima dodirne tačke s režiranjem. Ako sam imao neke potrebe, one su na taj način potrošene i sada ih više ne osjećam. Radije ću ostati ono što jesam.
Šta Vas i dalje provocira u Vašem poslu?
– Uvijek me isprovocira dobar scenarij. Kada naiđem na nešto što će me zaintrigirati, to mi onda da poleta da se maksimalno udubim radeći taj zadatak. To je ono što je lijepo u ovom poslu, što s vremena na vrijeme naiđete na stvari koje vas provociraju, zainteresiraju. A ono vrijeme između, kako nam valja prebroditi.
Televizijska publika Vas najviše pamti po ulozi Mire iz serije „Viza za budućnost“. Nakon te serije, u domaćoj produkciji nismo imali ništa jednako, ili bar blizu, uspješno. Zašto je to tako?
– Ono što je moja velika žalost jeste to što je naša televizijska produkcija gotovo zamrla. Bilo je to vrijeme poleta, „Viza“ je doživjela nevjerovatnu popularnost, a ljudi su je iskreno zavoljeli. Na račun toga su se desile i neke serije koje su bile manje uspješne „Crna hronika“, „Pečat“, koje nisu doživjele takvu popularnost. Onda se to sve poslije, dugo godina svelo na „Lud, zbunjen, normalan“, koji u principu nije bio naš produkt, jer ga je finansirala hrvatska televizija, a mi smo bili kao izvršni producenti. Sad je opet tajac, ništa se ne dešava. Gledam malo sa zavišću na Zapad i na Istok. Nisu oni toliko bogatiji od nas, ali njihova produkcija je veća i značajnija. Trenutno radim na jednoj hrvatskoj tv seriji, već sljedećeg mjeseca oni počinju da rade drugu… Šteta je što smo sami sebe natjerali da ne radimo. Sjećam se koliko je i za „Vizu“ bilo ružnih povika, cijela hajka… Kao da su govorili „ne treba nama ništa naše, mi ćemo da gledamo samo serije koje dolaze sa strane, mi ćemo biti samo konzumenti“, i evo nas došli smo do toga.
Kako izgleda Vaš život van pozorišta, kada se ugase svjetla reflektora?
– Nemam ja nekih dodatnih, vanškolskih, aktivnosti (smijeh). To je neki sasvim prosječan, običan, svakodnevni život, bez ambicija da on postane nešto čudniji. Kod nas je lijepo što čovjek kojeg vidite na televiziji može sasvim normalno da sjedi u tramvaju ili s ostalim ljudima, a da niko ne obraća pažnju na njega. To je odlika ovog grada i dobro je dok je tako, da ne morate izigravati da ste nešto više od onoga što jeste. Najgore bi bilo sebe posmatrati većim od ostalih, sredina bi vas onda vrlo brzo vratila na svoje mjesto. U suštini sasvim sam običan stanovnik ovog grada, sa svim problemima kao i drugi, pa neka to tako i ostane. Lijepo je da čovjek bude realan, da na čvrstom tlu stoji na nogama i da zna gdje mu je mjesto. Trebamo biti zahvalni što imamo priliku raditi ono što volimo, da živimo od onoga što radimo i da budemo ponizni, a ne bahati. Bahatost bi se svakome obila o glavu.
Foto: Jelena Nišić