Šarmantna i uvijek pozitivna, hrvatska glumica Ksenija Pajić omiljena je među svim generacijama. Uprkos tome što iza sebe ima karijeru u kojoj se može pohvaliti mnoštvom uloga u predstavama i filmovima, današnja publika je naročito pamti po ulogama u popularnim domaćim TV sapunicama. Otkako je prije više od 13 godina dobila jednu od glavnih uloga u prvoj hrvatskoj sapunici „Vila Marija“, Ksenija je postala neizostavno lice ove vrste TV formata. To potvrđuje i njen trenutni angažman na snimanju serije „Čista ljubav“, koji joj ne ostavlja mnogo slobodnog vremena usljed cjelodnevnog snimanja.
– Moraju biti ispoštovani rokovi i sve se mora na vrijeme snimiti. Svakog dana se emituje jedna epizoda sapunice, a nakon snimanja slijedi montaža i tek onda prikazivanje na TV-u. Zbog toga nam je ritam ubrzan, a već smo pri kraju i ostale su još tri sedmice snimanja. Nastojimo sve na vrijeme završiti pa je zbog toga mala gužva – objašnjava Ksenija na početku našeg razgovora.
Je li tačna tvrdnja da, kada glumac ima vremena, to znači da nema posla?
– Kako kad. Ja zaista imam kontinuitet rada. Stalno sam zaposlena u matičnom pozorištu „Gavelli“ i svake sezone imam novu predstavu, a igram i one stare. Tako da uvijek imam posla. Nekada je, naravno, lakši tempo. Naprimjer, sada, kad se završi snimanje sapunice „Čista ljubav“, imat ću mjesec i po slobodno. Tada će mi biti mnogo lakše, jer ću samo igrati predstave.
Posljednjih godina svjedočimo ekspanziji turskih serija na ovim prostorima. No, popularnost TV serija u kojima ste imali priliku igrati Vi, kao što su „Ponos Ratkajevih“, „Ljubav u zaleđu“ , „Čista ljubav“ i druge, dokaz je da regionalna produkcija, serije i glumci dobro plivaju u vodama konkurencije. Šta mislite da je glavni adut regionalnih projekata ove vrste?
– Ono što ja vidim jeste da su ove serije zaista gledane, a dobri su i komentari publike. Mislim da je ljude privuklo i zadržalo to što je serija naša. Naime, oni se mogu prepoznati u nekim likovima, jer priča i ljudi imaju veze s našom stvarnošću, odnosima unutar porodice i slično. Na kraju, mislim da ljudi žele slušati domaći jezik i gledati domaće glumce. Zbog toga smatram da će prije pogledati neku našu seriju, ako je dobra naravno, nego neku stranu.
Snimate i novu sezonu serije „Novine“ u kojoj imate priliku još jednom sarađivati s kolegom Zijadom Gračićem, a mnogo je i drugih kolega s kojima ste radili na više projekata. Šta je osnovna prednost, a šta nedostatak stalnih saradnji s istim kolegama?
– Mi smo malo tržište, a glumaca je mnogo. Nažalost, ne igraju svi i ne dobijaju priliku koju su, možda, i zaslužili. Zaposlena sam u pozorištu „Gavella“ i tamo su stalni ansambli, tako da stalno igram s tim istim ljudima. To ima i dobrih, ali i loših strana. Dobre su te što se znamo, dobro sarađujemo, lijepo radimo i možemo se dogovarati i razgovarati o ulogama i scenama. S druge strane kada s nekim igraš jako dugo, ti znaš svaki njegov pokret i gestikulaciju, kao i on vašu i zato je uvijek inspirativno i podsticajno kada radite s nekim novim kolegama i kolegicama.
U dosadašnjoj karijeri ste na daskama koje život znače igrali mnoge uloge koje važe za klasike, no, postoji li ijedna za koju Vam je žao što nije pripala baš Vama?
– Ne žalim ni za čim i ne razmišljam tako. Takav stav bi me činio frustriranom i nezadovoljnom. Volim posao koji radim i radujem se svakoj ulozi koju dobijem. Svaka od njih mi je novi izazov i novi početak.
Kada je riječ o filmskim ulogama, publika u BiH Vas najviše pamti po onoj u „Oficir s ružom“. U kakvom sjećanju Vam je ostao ovaj film?
– To je zaista bilo davno. Znam da je bila posebna atmosfera za vrijeme snimanja. Ta uloga je moja prva velika, glavna uloga na filmu i sjećam se da sam bila jako uzbuđena zbog samog rada na filmu i snimanja. Sviđali su mi se i scenarij i uloga. Bilo mi je jako lijepo i uzbudljivo. Imala sam dobre partnere i Laušević je bio tu. Bilo je posebno.
Imate li danas kontakt s Žarkom Lauševićem?
– Ne, nemam.
Slavna Michelle Pfeiffer je svojevremeno govorila o velikom problemu s kojim se suočavaju glumice u Hollywoodu, a to je da je sve manje glavnih uloga za one koje pređu 40 godina. Prinuđene su ili otvarati vlastite produkcije ili se jednostavno pomiriti s tom činjenicom. Kakva je situacija na našim prostorima?
– Kad je o filmu riječ, to je istina. Kao prvo, godišnje se snima jako malo filmova i teško je da ćete u tim filmovima naći više uloga. Tu je najviše jedna do dvije uloge za ženu mojih godina. U mojim godinama se glumica nema mnogo čemu nadati kad govorimo o filmu. Ali dobro, sada su tu serije koje popravljaju taj prosjek pa se dogodi da i glumice mojih godina dobiju uloge i da nas je više u jednoj seriji. U serijama je mnogo jednostavnije.
Kada uporedite period s početka karijere i danas, kakav je status glumaca na našim prostorima?
– Nije samo pitanje vremena u kojem živimo nego je pitanje nas samih. Ja sam prije imala 25, a sada imam 55 godina. Nije samo vrijeme u kojem živimo drugačije nego smo i mi drugačiji. Ne znam šta bi bilo da je bilo i ne mogu to procijeniti. Kada je bilo veće tržište i kada je postojala Jugoslavija, bila sam mlada glumica, a sada ne znam šta bi se događalo da je sve ostalo tako kao što je bilo. Znam samo da je danas teže zato što je ovo zaista malo tržište, a mnogo je mladih ljudi koji svake godine izlaze s akademije.
Šta mislite da je presudno da bi mladi ljudi dobiju šansu i ulogu?
– Oni se moraju dokazivati još na akademiji. Imaju svake godine ispite i moraju se dokazati da bi se čulo za njih, da bi se reklo: „Onaj mali ili ona mala je talentirana“. Tu je, naravno, i pitanje sreće i toga da li će vas vidjeti neko od reditelja, da li će doći i pogledati ispit ili ćete, možda, slučajno dobiti neku malu ulogu pa će vas neko zapaziti. To je pitanje sreće, talenta i svega. Takva je bila situacija i sa mnom, samo što je sada još veća konkurencija, a malo je tržište. Zbog toga je mladim ljudima danas teže.
Koji period Vašeg profesionalnog života Vam je donio najveću sreću?
– Iz svakog perioda imam zaista lijepe uspomene i svaki od njih nosi nešto svoje. U početku, nakon akademije, dvije sezone sam bila u „Teatru u gostima“ kod Relje Bašića. To mi je zaista lijepo iskustvo, igrala sam s velikim glumcima i glumicama na raznim scenama i mnogo putovala. Čini mi se da sam tu polako ušla u zanat glume, da bih nakon toga prešla u „Gavellu“. Tu su bili novi počeci, odrastanje i sazrijevanje. U tom periodu sam mnogo snimala TV drame i filmove, ali je onda došao rat i nekako je sve stalo. To je period kada se manje radilo, ali su nakon njega došle sapunice. Eto snimala se prva sapunica u Hrvatskoj i igrala sam jednu od glavnih uloga. To mi je bilo jedno veliko iskustvo, nešto novo i drugačije. Svaki period je donio nešto svoje, ali sam sretna što imam kontinuitet rada. Volim svoj posao i živim od njega.
I Vaša kćerka Vita je odabrala jednu vrstu umjetnosti, odlučila se za muziku. Kakav odnos gradite s njom?
– Nas dvije živimo zajedno i jednostavno smo majka i kćerka.
Na koji način volite biti uključeni u njen emotivni život?
– Ne želim se previše miješati. Volim biti upoznata i znati o čemu se radi, ali se ne miješam previše. Neka granica mora postojati, jer je to njena intima i njen život. Ali, naravno, budnim okom pratim sve jer joj želim pomoći ako se, ne daj Bože, dogodi nešto loše. U tom slučaju sam tu da joj pomognem.
Važite za jednu od istinskih dama na ovdašnjoj javnoj sceni. Na koji način čuvate svoje mentalno i fizičko zdravlje? Imate li neke beauty rituale?
– Nemam nikakve rituale. Jednostavno mnogo radim i to je to. Čini mi se i da je sve to nekako genetski dobro posloženo. Ujutru na lice samo stavim kremu, a zbog leđa bih trebala raditi vježbe svakog jutra. Nekad odem malo vježbati ili na bazen, ali sve to zbog zdravlja.
Kako volite provoditi slobodno vrijeme?
– Volim biti kod kuće, posebno ako radim cijeli dan. Najsretnija sam kada sam kući i kada je tu moja kćerka Vita. Imamo i psa Emy, malu mješanku. Kući sam zadovoljna, sretna i opuštena i to je moja oaza mira i sreće.
Foto: Nova TV