Intervju

Predrag Ejdus: Pobijedio sam i paralizu

Prošle sedmice je za predstavu „Govorna mana“ u sarajevskom Kamernom teatru 55 tražena karta više. Razlog za to leži i u činjenici da je među izvrsnom glumačkom ekipom i legendarni Predrag Ejdus. Njegov dolazak u naš glavni grad iskoristili smo za kafu i iscrpan razgovor. Ejdus je otvoreno govorio ne samo o ulozi koja ga je dovela u Sarajevo, već i impresivnoj karijeri, u koju su stale brojne uloge u pozorištu, televiziji i filmu: „Montevideo, Bog te video“, „Lud, zbunjen, normalan“, „Miris kiše na Balkanu“, „Bela lađa“, „Hajde da se volimo“, „Smrt gospođe ministarke“, „Povratak otpisanih“, Hipertenzija”, “Tako je moralo biti”, “Mletački trgovac”, “Delirijum tremens”… Uprkos turbulentnim životnim situacijama, koje često nisu obećavale, naš sagovornik od glume nikada nije odustao. Čak ni nakon što je 2013. otišao u penziju. Na početku našeg razgovora Predrag objašnjava čime ga profesija, koju zovu i hljeb sa sedam kora, uporno zadržava u sebi.

– Igranjem i adrenalinom. To je kao neka vrsta droge. U životu sam bio sklon poročnim stvarima, naravno ne nešto krajnje, ali sada se šalim da mi je ostalo samo pušenje i gluma. Činjenica je da je gluma jedna vrsta zavisnosti, pogotovo kada si u nju involviran cijelog života. Ja se praktično 60 godina bavim glumom, prvo kao amater, a kasnije kao student i profesionalac. Nije bilo dana da nisam imao neke veze s pozorištem, filmom ili televizijom, bilo bukvalno ili da sam razmišljao o nekom novom projektu i novim idejama. Mnogo sam čitao literaturu koja ima veze s istorijom pozorišta i fenomenom glume, a često imam običaj da kažem: „Igram, dakle postojim“. To je moj osnovni životni kredo i zbog toga sam vrlo sretan i zadovoljan. Iako je ponekad stresno i zamorno, sve prođe onog trenutka kada izađete na scenu i kada ste u, takozvanoj, javnoj usamljenosti pred publikom i otkrivate im neke svoje tajne – kaže Predrag.

U jednom od intervjua ste rekli kako je kod nas, ali i u inozemstvu privilegija kada se čovjek bavi umjetnošću. Je li u vremenu kada se ljudi svega brzo zasite, zapravo, privilegija opstati i trajati u umjetničkom poslu?

– Umjetnost jeste i mora biti surova. Ona je privilegija i ne znači da je svako ko pomisli, pa čak i završi neke ozbiljne umjetničke škole, umjetnik i da će moći da se bavi umjetnošću. Umjetnik mora da se dokazuje i mora da raste iz faze u fazu. On mora sebe da prihvati kao umjetnika, ali da ga i drugi prihvate, mora da postane relevantan tome i da ostavi neki trag. To nije uvijek moguće i sada ću, možda, preći na jednu trivijalnu stvar, a to je položaj umjetnika i organizacija umjetničkih institucija koje su pogrešne i prevaziđene. Mislim na pozorište, ali ima i drugih institucija kulture u kojima nema kriterija i kompetencije. Ogroman je broj ljudi koji su djelimično uspjeli i onih koji gotovo ništa nisu uradili, a opstaju u umjetničkim krugovima i primaju plate. Kod nas je sve pomjereno, ali je činjenica da je umjetnost privilegija i čovjek mora biti svjestan toga. Mora da ima odgovornost prema sopstvenoj profesiji i sopstvenom položaju.

 U današnje vrijeme sve više mladih glumaca dobija uloge unutar holivudske produkcije, pa skoro svakodnevno možemo pročitati i kako je neko ostvario holivudski san. Jesu li pripadnici Vaše generacije glumaca sanjali taj san?

– Rijetki su ti koji su ostvarili holivudski san. To su promili. I ranije je bilo glumaca koji su težili tome i koji su uspjevali da nešto odrade. Nikada nisam imao takve ambicije. Moj život je, prije svega, bio okrenut pozorištu i to je medij koji me je najviše zanimao. Televizija i ostali mediji su predstavljali mogućnost da od glume živim i da se iskažem. Znate, težiti glumi na stranom jeziku koji nije tvoj je užasno teško i nigdje u svijetu ni u Hollywoodu, ni u Francuskoj i Engeskoj ne možete proći u teatru ako imate makar i promil nekog akcenta. Jezik je jedan od najvažnijih segmenata teatra i zato se učenju lekture i dikcije pridaje toliki značaj.

To je jedna prepreka, a druga je ogromna konkurencija. Naravno, neki uspiju ali su to samo trenutni uspjesi. Evo Rade Šerbedžija je tamo već dugo i napravio je relativno dobru karijeru, ali daleko od toga da je on neka velika holivudska zvijezda. Napravio je dobre uloge, zaradio mnogo novca, živio tamo i upoznao taj svijet, ali je i sam govorio o tome da je uglavnom igrao ruske bandite ili naučnike. I u mojoj generaciji je bilo onih koji su težili da naprave karijeru u Hollywoodu, ali uzmimo, naprimjer, naše najveće filmske glumce; Bata Živojinović je snimio 300 filmova, zatim Paja Vujičić ili Smoki Samardžić (Ljubiša,op.a) kojem su nudili holivudske uloge, ali ih je odbijao. Zašto? Pa zato jer je ovdje car, a tamo bi bio daleko od toga. Glumac je tamo gdje mu je jezik.

Vaše uloge je gotovo nemoguće nabrojati, igrali ste u više od 150 predstava, kao i brojnim filmovima i serijama. Šta smatrate najvećim uspjehom kada je o profesionalnom životu riječ?

– Najvažnije mi je to što sam imao kontinuitet. Nisam spadao u grupu mladih glumaca koji su već u startu obećavali čuda. Bio sam upotrebljiv glumac koji je korak po korak gradio svoju karijeru. Naravno, sreća je itekako važna, a ja sam imao sreće da radim s vrlo zanimljivim rediteljima. Velike glume i velikog teatra bez dobrih reditelja, pisaca i dobre produkcije u pozorištima nema.
Sve ove stvari moraju da se sklope da bi se napravila velika predstava, a zatim da se sklope okolnosti, kako biste u toj predstavi napravili vanserijsku ulogu, pa da to primijeti kritika i publika, ali ne samo publika te sezone nego i sljedeće. U ovom trenutku igram 14 naslova, i to vrlo ozbiljne uloge. Premijera ove predstave „Govorna mana“ bila je 1997., što znači da je igram 21 godinu. To trajanje je meni najveća satisfakcija.

 Jeste li u životu nailazili na momente kada ste se pitali zašto ste izabrali glumu ili one kada ste poželjeli da je napustite?

– U jednom periodu života sam imao ozbiljnih zdravstvenih problema i bio sam u komi. Tog perioda se ne sjećam, ali kada sam nakon toga shvatio da ću 95 posto ostati paralizovan, a da ću ostati živ, govorio sam: „Pa ništa. Predavat ću studentima, uostalom može da se glumi i u kolicima“. Gluma me nije napuštala ni onda kada sam bio očajan. Tada sam razmišljao da je bolje da sam umro nego što sam ostao paralizovan, ali ne zbog sebe nego zbog porodice i tereta koji bih bio mojim bližnjima. Srećom, nauka i odlični doktori su me izvukli i jedan sam od rijetkih koji je uspio da preživi tu bolest.

 Na koji način danas brinete o svom zdravlju?

– Stalne kontrole. Mi smo nacija koja jako malo značaja pridaje prevenciji i onda te odjedanput snađe neka strašna bolest koju si mogao na vrijeme da otkriješ pomoću jednogodišnjih kontrola. Sticajem okolnosti moram da budem pod stalnom kontrolom, imam jako dobre doktore i družim se s njima. Pratim svoje zdravlje. Pokušavam da ne trošim sebe previše, ali opet, s druge strane, da se baš pretjerano ne pazim. Umjereno. Suština mi je da sačuvam zdravlje, ne da bih ostao živ nego da bih mogao da igram.

 Kako doživljavate godine?

– Još od mladosti pokušavam da se oslobodim straha od smrti. Nisam religiozan čovjek i to mi je filozofsko, sociološko, biološko pa i psihološko pitanje. Bio sam u vrlo turbulentnim i komplikovanim situacijama, prolazio sam kroz tunel kome i znam kako to izgleda. Smatram da čovjek mora da se prilagodi svojim godinama i da starost ne doživljava kao grdnu sramotu. Što bi Njegoš rekao: „Nema grđe sramote od starosti“. Ali, starost može da bude i dostojanstvena, pogotovo ako ste u dobrom socijalnom okruženju, ako ste materijalno situirani, ako se bavite nečim što volite i ako imate prijatelje. Pokušavam da ne paničim u vezi s tim. Treba da vidiš koje su ti mogućnosti i da im se prilagodiš. Ali i to je pitanje prirode i toga šta ti je dao Bog i šta su ti dali geni. Tako da sam u tom smislu relativno spokojan, naravno ne potpuno, ali zanimam se drugim stvarima.

Kako volite da provodite svoje slobodno vrijeme?

– Družim se s prijateljima i porodicom, čitam i pratim šta se dešava u kulturi, posebno u pozorištu. Spadam u one glumce koji ne idu u pozorište samo da igraju, nego da i gledaju. Nije mi dosadno u pozorištu.

Vaša kćerka Vanja je također glumica. Šta mislite koliko joj je Vaš uspjeh odmogao, odnosno pomogao u karijeri?

– Mislim da je predrasuda da neko postaje umjetnik samo zato što su mu mama ili tata nešto važno. U mnogim porodicama se desi da djeca nastavljaju roditeljskim stopama, ali ne mora da bude tako. Ona je, sticajem okolnosti, imala sličan početak kao i ja. I ja sam počeo u amaterskom pozorištu. Od trenutka kada je odlučila da se bavi glumom, nas dvoje smo, kada je posao u pitanju, razgovarali kao partneri, a nikada kao otac i kćerka. Pratim sve što ona radi i često imam kritičke osvrte na to. U estetskom smislu se u mnogo čemu i ne slažemo, pa su to ponekad burne diskusije. Zaista nisam u njenoj karijeri učestvovao u smislu da je „guram“. Ona je iskusna glumica i mnogo radi, ima svoj put, dar i svoju mjeru. Vrlo sam zadovoljan kako radi, naravno ne uvijek, ali ona živi od tog posla i u njemu je do kraja.

 Uz kćerku imate i sina Filipa i oboje su odrasli ljudi. Sigurno je da sad u njihovom životu nema mnogo prostora da se miješate u donošenje odluka, no, koji Vaš savjet biste voljeli da u životu uvijek imaju na umu?

– Prije svega, mislim da je djecu nemoguće lagati. Katastrofalno griješi svaki roditelj koji pokušava djecu da vaspitava na jedan način, a koji se u privatnom životu ponaša drugačije. I veoma mala djeca shvataju kada je nešto lažno. Osnovni kredo moje žene i mene je taj da djecu nikada nismo lagali i čak i kada smo imali neke turbulentne situacije u životu nismo ništa krili. U periodu kada su oni bili u pubertetu, bile su 90-te i najveća nam je briga bila da slučajno ne dođu u kontakt s drogom, a bili su u takvom okruženju. Recimo, iz Filipovog razreda troje njegovih drugara je umrlo od droge. To je bila panika, ali smo uspjeli da ih sačuvamo tako što smo vodili računa o tome s kim se druže. Ali nismo bili strogi. Podržavali smo njihove igrarije i nestašluke. Na Filipa sam vrlo ponosan, jer je otišao putem nauke i sve je postigao sam. On je u oblasti međunarodnih odnosa i političkih nauka, magistrirao je u Londonu i Parizu, doktorirao u Beogradu, dok je postdoktorske studije završio u Bristolu.

Kako volite da provodite vrijeme s unukom Sanom?

– Imam divnu unuku i dolazi nam često. Ona je jedno preslatko i komunikativno stvorenje. Vanja je često vodi u pozorište i ona je tamo carica. Sve ispituje i sve zna kako se ko zove. Vrlo je direktna i u školi ima puno prijatelja. Kćerka je često ostavi kod nas po nekoliko dana i ima svoju sobu i svoj kutak. Voli doći kod babe i dede.

 Je li istina da babe i dede unucima dopuštaju sve ono što svojoj djeci nikada nisu?

Supruzi odajem priznanje zbog strpljenja i trpljenja

 Sa suprugom Milicom ste duže od 40 godina u braku. Kada je riječ o porodici i Vašem profesionalnom životu, zbog čega joj odajete najveće priznanje?

– Zbog strpljenja i trpljenja. Moram da priznam to, ali šta da radim. Imala je razumijevanja za moj život i moju profesiju, što uopšte nije bilo jednostavno. Gluma nije obična profesija i ja nikad nisam živio niti se ponašao kao službenik, nisam imao radno vrijeme i mnogo sam putovao. Stalno mi je govorila: „Ti kada igraš neku ulogu primiš pozitivne ili negativne kvalitete i osobine lika kojeg igraš“. Naravno, mislim da pretjeruje, ali treba to izdržati. I ona je imala svoju profesiju i bila vrlo uspješna u tome. Ona je scenograf i arhitekt tako da je bila u tom umjetničkom svijetu, razumjela i imala strpljenja. Moram priznati da sam i ja imao strpljenja. Znači tu je povjerenje, strpljenje, kontinuitet i naravno zajednička briga i ljubav za djecu i dom. Već 42 godine smo zajedno i bilo je i uspona i padova, ali sam vrlo ponosan. Ako sam na nešto ponosan onda je to moja porodica, čak mnogo više nego na karijeru i uloge. Mislim da je to najveći uspjeh koji sam doživio.

Foto: Mario Klein