Intervju

Ivan Bekjarev: Današnja djeca na fakultete dolaze potpuno bez radnih navika

Srbijanski glumac Ivan Bekjarev jedan je od onih umjetnika koji su svoju karijeru gradili isključivo na vrhunskim ulogama. Gotovo je nemoguće nabrojati sve filmove, serije i pozorišne predstave kojima je ovaj glumac dao svoj lični pečat, a da pritom budete apsolutno sigurni da niste neki od naslova izostavili. Ivan ove godine obilježava 51 godinu kako je aktivan u svijetu glume. I nakon pet decenija uspješne karijere, i dalje s jednakim žarom igra svaku svoju ulogu.

– Prije neki dan sam došao iz Australije, imao sam veliku turneju od skoro mjesec. Igrao sam moj show program „Veče s Ivanom Bekjarevim“ u Pertu, Melbourneu, Sydneyju i Brisbaneu. U posljednje vrijeme sam počeo više da režiram nego da glumim. Napisao sam rimejk predstave „Zvrčak“, koja je jedno vrijeme bila hit u Jugoslavenskom narodnom pozorištu, a u kojoj smo igrali Miša Janketić i ja. To sam izrežirao i sada je igraju dva mlađa glumca, Bane Janković i Žarko Stepanov, a predstava se zove „Nisam lud da umrem mlad“. Imam dogovorene neke nove režije u pozorištima. U suštini kombinujem malo glumu, malo režiju. Jedino mi je žao što nemam poziva za snimanje, ali to se nikada nije ni znalo, jer ne zavisi od glumaca. Glumac je uvijek na tom prokletom čiviluku i kada se neko sjeti skine ga s tog čiviluka, i poslije upotrebe ponovo vrati. Tu nikada nije bilo pravila – objašnjava Ivan.

Laska li Vam činjenica da pripadate skupini glumaca koji su uspjeli graditi karijeru i prije i poslije Jugoslavije s obzirom na to da je mnogo i onih kolega koji su živjeli samo od stare slave?

-Naravno da mi laska tim prije što sam kao mlad glumac izjavio da mi nije bitno da postignem trenutni uspjeh koji nikada nije bio mjerilo kvaliteta, već mi je bitno da što duže trajem, kvalitetno i dobro radim svoj posao do kraja i ovaj vaš interes za mene poslije toliko vremena upravo svjedoči da trajem i samim tim to mora da mi laska.

Serija koja je u BiH stekla veliku popularnost, i u kojoj je publika imala priliku da Vas gleda je „Dva smo svijeta različita“. U kakvom sjećanju Vam je ostala kao i cjelokupan rad na projektu?

– Meni je to predivno iskustvo i nedavno sam razgovarao s ljudima koji na njoj rade, i obradovali su me s informacijom da će možda imati nastavak. To bi me oduševilo, jer mi je rad u Sarajevu predstavljao veliko zadovoljstvo. Radio sam sa starim i dobrim prijateljima i kolegama. Ista ekipa je radila i kultnu seriju „Lud, zbunjen, normalan“. Juka je sjajan reditelj i cijela ekipa je toliko dobro uklopljena da funkcioniše kao sat. Toliko sam se lijepo proveo na snimanju i, ne znam koliko je realno da se serija nastavi, ali što se mene tiče, jedva čekam da se to desi.

Jedne prilike ste rekli: „Glumac često nije u stanju i situaciji da odbija uloge, jer to ima posljedice. Onaj kojem odbijete ulogu više vas ne zove“. Jeste li tokom duge karijere odbili mnogo uloga?

– Pa jesam, odbijao sam uloge. Nekad jednostavno morate da odbijete nešto zbog dostojanstva, honorara koji je ispod svakog nivoa ili vam se uloga ne sviđa. Uloge odbijate iz raznih razloga. Međutim, uvijek sam se trudio da nađem razlog da pristanem, a ne da odbijem. Prije svega, dok ne pročitam tekst, ništa nisam odbio, a kada pročitam onda jesam, tu i tamo nešto.

 U svakoj profesiji, pa tako i glumi, površnost je uzela maha i sve se radi kao na traci. Čini se da je to neki recept po kojem će mlade generacije koje stasavaju, nažalost, raditi. Kakav je Vaš stav?

– Pa jeste. Ja sam doskoro bio profesor i odgojio sam, da tako kažem, mnoge sada već poznate glumce. Ljudi dođu na prijemni za Akademiju i hoće da budu glumci i glumice. Ali, oni sve to nađu na internetu potpuno prepričano, osakaćeno i apsolutno netačno, a zatim to nauče, a da i ne pročitaju djela i da ne znaju odakle je. Nauče neki, ne znam, Nušićev monolog iz „Ministarke“, a onda ne znaju ko je napisao „Ministarku“, ne znaju ko je Nušić, ne znaju ko je Sterija. Ta površnost, koju ste spomenuli, toliko je uzela maha i mislim da je tu, nažalost, internet veoma zaslužan.

Šta je ono što ste svoje studente nastojali naučiti, a za šta ste smatrali da im je neophodno za uspjeh u svijetu glume?

– Osnovno što sam pokušao da ih naučim je da rade. Danas dolaze djeca iz srednje škole, ne znam kako je kod vas, ali moje iskustvo pokazuje da dolaze potpuno bez radnih navika. Misle da će sve lako, da je glumački posao lagodan, da će brzo postati popularni i da će brzo imati mnogo novca. Prvo što im ja kažem je: „Još imate vremena da odustanete.“ Okupim ih, a zatim im kažem i o drugoj strani medalje, a to je da otprilike ne znam nijednog glumca da se raspada od para ili da je preko noći postao popularan. Jednostavno od prvog dana pokušavam  da im usadim radnu naviku, navikavam ih da rade i tokom cijelog školovanja mi je to osnovno. Bombardujem ih zadacima i apsolutno, ako treba, izbacujem s časa onoga ko nema zadatak. Tako pokušavam da nadoknadim sve ono što su propustili u srednjoj školi, jer srednja škola je sve manje srednja škola, a sve više se završava preko veze, bilo političke, rođačke, ovakve ili onakve. U svakom slučaju, posljedica toga je da su oni završili srednju školu, a nisu naučili da rade. Misle da je glumački posao lak.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom printanom izdanju magazina “Azra” (broj 1094)