Decenijama je bila mnogo više od operne pjevačice i primadone Sarajevske opere. Bila je najpoznatije lice ovdašnje kulturne scene. Iako je rođena u Omišu u Dalmaciji i odrasla u Splitu, građani Sarajeva su je prihvatili kao najrođeniju. Postala je sinonim za kulturu i operu. U Sarajevu kada kažete „opera“, pomislite na Gertrudu Munitić. Od 2007. godine živi u Zagrebu, a razlozi zbog koji je otišla nikada nisu obznanjeni, no to i nije važno. Gertruda Munitić nije zaboravila Sarajevo, a ni ono nije zaboravilo nju.
– To da ja ljudima predstavljam operu, to je nevjerovatno. To je možda cilj svakog umjetnika mog ranga, da postigne te riječi što ste rekli, kada se misli opera, kaže se „Gertruda“. To je to, znači da sam uspjela u svojoj misiji koju mi je Bog odredio, a to je dati ovu vrstu umjetnosti širokoj publici, širokim masama, posebno djeci, da ne stvara bauk kod njih, nego da bude radost i veselje.
Otkud Vi uopće u Sarajevu?
Nastupala sam u Osječkoj operi i onda sam bili u dilemi. Morala sam birati, Ili Evropa ili Zagreb ili Sarajevo. Jedan, tada poznati reditelj je gledao moju predstavu i rekao: „Ovu malu moramo dovući u Sarajevo, pa kako bilo“. Ponudili su mi jako dobre uvjete. Imala sam malo dijete i rekla sam da ga moram što prije dovesti sebi, jer je bilo kod mojih roditelja u Splitu. Objeručke sam prihvatila dolazak u Sarajevo. U roku godinu ili dvije, već sam bila primadona. Sarajevo me je odmah prihvatilo. Brzo sam dobila ulogu u seriji „Karađoz“ u kojoj je igrao preminuli Rejhan Demirdžić, tu sam bila hanuma Krvava Niger. Neko je Demirdžiću rekao: „Dobra ti je ona Krvava Nijagara“…Tako mi je i ostalo ime „Krvava Nijagara“. I tu sam osvojila publiku kroz emisiju koja je bila jako lijepa. Publika je mislila da sam Sarajka. Možda sam bila rođena za harem, ko to zna.
Šta Vas tako snažno veže za Sarajevo?
– Ogromna ljubava njegovih ljudi. Gdje god dođem, kroz ovaj grad prođem samo s osmijehom, jer drugačije se i ne smije. Ovdje su me ljudi znali kao umjetnika, međutim, u ratu su me prepoznali kao osobu, kao čovjeka. Borila sam se na početku rata da djeca ne budu gladna, da imaju šta jesti. Krvavo sam se borila za njih, tri godine. Sve sam granate i metke uspjela izbjeći. To je nevjerovatno. Svoju ušteđevenu, sve sam dala da bi djeci bilo bolje u ovom gradu. To je moj doprinos gradu koji me toliko volio. To je grad čijim ulicama prolazim, a ljudi zastanu pokraj mene i kažu: „Zasjalo mi je svjetlo kada ste Vi tu“. To nije samo kompliment, to je istina koja boli iznutra. Na koncu, to vas i obavezuje. Jako volim Sarajevo. Ja sam ga izabrala kada sam mogla birati Beč, Osijek, Zagreb, Split, kad sam mogla ići gdje god sam htjela. Ništa me nije vuklo sebi kao Sarajevo, kada sam vidjela taj konglomerat svih religija. Tu su svi ljudi svijeta.
U prethodnom sistemu na operu se pomalo gledalo kao dio nenarodne, buržoaske kulture, kao nešto što ne pripada radničkoj klasi. O njoj je stvarana fama kao o nečemu teškom i kompliciranom. Zašto ste jako voljeli pjevati na našem jeziku?
– Od Boga sam dobila zadatak da operu privučem i dam narodu ponovo. Sjećam se jako dobro svih susreta s običnim ljudima koji bi, kada bih podigla visoki glas, samo onako zanijemili i ne bi znali o čemu se radi, onda bih otpjevala jednu lijepu ariju, Mizzetu iz „Boema“ i na našem jeziku. Uvijek sam voljela pjevati na našem jeziku, baš zbog takvih stvari, da ljudi razumiju povezanost u toj radnji. Tako da su kroz moj način koji je bio iskren, iz duše, to su mnogi režiseri rekli, ne samo da sam dobra i lijepa glamica, već i da kada pjevam narod me razumije. I moja dikcija je bila jako dobra, to moram priznati, tako su to ljudi zavoljeli kroz mene. Neću govoriti o svom fizikusu, takvom me Bog dao i takva sam.
Iz Sarajeva ste otišli 2007.godine, da li se odlazak mogao izbjeći?
– Jako me je rat umorio i jednostavno sam morala otići da promijenim sve u jednom momentu, da bih se rasteretila toga i da bih se posetila svom duhovnom biću, vježbama, jogi i tako sam uspjela spasiti svoj svijet, svoje ime, sve što je moje i u meni, svoje zdravlje. Ne bih inače ovako izgledala u ovim godinama.
Te godine ste se preselili u Zagreb, šta Vam je nedostajalo iz Vašeg sarajevskog života?
– Ne mogu reći šta mi je nedostajo jer sam se borila za opstanak i za opstanak svoje porodice.Mnogo sam radila, jer Zagreb me je doista primio raširenih ruku i zadovoljna sam s te strane. Ali mi je sarajevska raja oduvijek nedostajala. Taj prolazak kroz Baščaršiju, gdje bi me ljudi pozdravljali sa svih strana: „Hej Gertruda, pa gdje si ti… Dođi ovamo, Gertruda… Gertruda, evo ti ovo ili ono“.To je Sarajevo. Voljeli su me ljudi i ja njih. Oni su osjećali da ja njih volim. Jednu snagu osjećaja sam spoznala prije dugo vremena, a to je da treba voljeti ljude. Čitala sam Schillerovu misao koja kaže: „Kada bi svi ljudi voljeli sve ljude pojedinačno, svako bi posjedovao svijet“. Znate li koja je to rečenica? To je rečenica da se zamislite.
Bili ste jedna od najfotografiranijih osoba u bivšoj Jugoslaviji. Istinska diva. Kako ste doživljavali svoju popularnost?
– Meni ništa ne znači riječ diva. Radila sam ono što je bio moj posao u tom momentu i za što sam se borila da to najbolje izvedem, što je najvažnije, da to dopre do srca običnog čovjeka i uspjela sam u toj misiji. Bilo mi je neobično pa sam stalno pitala: „Što me stalno slikate?“. Nisam ja pjevačica zabavne muzike, pjevala sam operu. Ne, oni hoće mene i prva naslovnica mi je bila u Startu, ’72., ili ’73., ne znam tačno kada, mnogo sam nastupala i na televiziji, i non-stop su me slikali. U brojnim emisijama sam učestvovala i nastupala, u Makedoniji sam počasna dama u njihovoj operi, ali Makedonija je „opaka“, oni imaju itekakav sluh i glas. Ako se dopadneš makedonskoj publici, ti si osvojio svijet, to mi je pokojna Esma Redžepova rekla. Njene riječi: „Ti si osvojila svijet kad si nas osvojila“, nikada neću zaboraviti.
Ima li ste priliku upoznati i Tita.
– O tome ne bih pričala. Zaista ne bih. Velikanima se pjeva. Pjevala sam i drugima, ne samo njemu. Drugo su „priče“. Bio je kao i svaki drugi čovjek, samo mnogo pametniji.
Odajete dojam kao da Vam godine ne mogu ništa. U čemu je tajna Vašeg lijepog izgleda?
– U tome da imam jednog jako dobrog dragog. Već pet godina smo zajedno. Kolegica mi kaže: „Ti si sretnija nego pametnija.“ A ja odgovorim: „Tako je Bog htio“. Ne znam kako da to drugačije objasnim. Nisam ni razmišljala o tome.
Primjećujem da ste zadržali i sjajan smisao za humor, koji Vas je pratio godinama. Kome na tome možete najviše zahvaliti?
– Pa Dalmatinka sam, ne mogu biti drugačija. Omiška sam pa su me zvali „Omiška gusarka“ po ocu, a po mami su me zvali „Švabica.“ To je jedan „gemišt“, i to pravi, koji je dao troje nadarene djece. Moja sestra, inače klasična balerina, uvijek je bila vitka, elegantna, imala je duge noge, a ja sam uvijek bila bucmastija, seksepilnija, ženstvenija, a bavila sam se i pjevanjem. Brat je opet čovjek na svoj način , trubu svira izvrsno, sve instrumente, a završio je i elektrotehniku, naučnik je.
Imate i unuku. Da li joj je teško objasniti ko je bila njena baka?
– Unuka Martina je rođena u Sarajevu. Njen otac je također Sarajlija. Ona ima 19 godina i na prvoj je godini Ekonomije. Zna ona ko je bila njena baka, no njoj je bilo važnije kad je baka vodi u zoološki vrt od toga da baka zna da pjeva.
Poželite li nekada ponovo izaći na scenu Narodnog pozorišta Sarajevo?
– Ne, to je u meni presječeno, puklo je i raščistila sam s tim i Bog mi je dao snagu da to mogu. Jako mi je teško da mogu vidjeti kolegice ili kolege koje sustižu godine i drhti im glas, publika sluša taj očaj živi i razmišlja kako je nekada bilo bolje. Ja to nisam htjela doživjeti. Htjela sam da me se sjećaju kakva sam bila u najljepšem naponu snage. Ostavila sam takvo sjećanje i to je bitno.
Kako je Gertruda blagoslovila džamiju
S Gertrudom smo se prisjetili i trenutka kada je posjetila džamiju u Maglaju.
– Kada su gradili džamiju u Maglaju, bila sam predsjednica žirija Maglajskih večeri mladih talenata. Onda su došli i pitali me: „Gospođo Gertruda, da li biste došli i probali kakva je akustika u toj džamiji“. Odem tamo, a sa mnom su bile i neke kolege, podignem glas „aaa“ . A oni zavikaše: „Stanite, obrušit će se džamija, samo ne ‘visoki c’. Samo ne to“. Tako je postalo jasno da je džamija akustična. A ja njima velim: „To se htjeli, sad ste i dobili“. I danas se tamo priča da je Gertruda blagoslovila džamiju sa svojim „visokim c“.
Na pozornici sam pala u nesvijest
Karijera opernog pjevač traje otprilike 25 godina, a ja 40 godina pjevam. Prešla sam taj limit, pojma nemam kako. Glasne žice nakon nekog vremena otkažu. U mojoj desetoj predstavi, Lucia di Lammermoor, komadu koji je najteži u muzičkoj literaturi, nakon „visokog c“, ja sam na pozornici pala u nesvijest. Jedan doktor je došao, pregledao me i rekao da ne smijem više pjevati tako teške predstave. Više je nisam pjevala, a i godine su me stigle.
Teže mi je išla sevdalinka
Pjevala sam i starogradske pjesme. Imam čak i jednu ploču snimljenu, malo mi je teže išla sevdalinka. Tu već dajem prednost svim divnim pjevačima. Jako sam voljela Himzu Polovinu, volim i Hanku Paldum. Jako volim Zehru Deović, Bebu Selimović, oni su za mene par excellence. Ja sam imala jednu posve drugu muziku i drugu misiju na ovoj planeti. Mislim da i oni imaju misiju kao i ja. Ali, s tom vrstom muzike. Ne može se samo novac gledati, moraju se gledati i ljudski osjećaji i ljudske duše. To se mora gledati.