Sarajevska glumica Maja Salkić pozorišnoj publici je poznata po brojnim ulogama. Profesionalni pozorišni debi imala je u Tuzlanskom narodnom pozorištu, da bi 2003. godine dobila stalni angažman u Sarajevskom ratnom teatru. Maja je za „Azru“ govorila o pozorištu, publici, svojim sinovima, a prisjetila se i perioda kada je živjela u Baghdadu. Trenutno je dio predstave „Narodna drama“ autorice Olge Dimitrijević, koja je prošle subote premijerno izvedena na daskama SARTR-a.
– Predstava govori o ljudskoj slobodi i diskriminaciji. U fokusu priče je Anka, mlada djevojka koja želi da se oslobodi okova tradicije i već ustaljenih društvenih normi, ne prihvata i ne želi da prihvati nametnuto ponašanje… U ovoj našoj sredini ste još, nažalost, ako ste drugačiji po bilo kojoj osnovi, osuđeni na prezir, marginalizaciju, a priori svaku vrstu osude. Konkretno u “Narodnoj drami” ta vrsta različitosti je podignuta na još jedan zabranjeniji nivo, a riječ je o istospolnoj vezi – kaže Maja i dodaje da igra ulogu Jelice, Ankine majke.
– Ona, kao i svaka majka, najviše na svijetu voli svoju kćer. Ali se mora živjeti po već, vjekovima uspostavljenim zakonima. “Tako je bilo. Tako će biti. Takav je red, otkad je svijeta i vijeka… Zar si mislila da je život mlijeko i med”. Majka je žrtva sistema, žrtva društva. Pritisnuta takvom vrstom ponašanja i pasivne agresije, ogrubila je i nesvjesno postaje kao i sve pokorene ovčice laka meta za manipulaciju.
Kada ste prepoznali da je gluma Vaša strast?
– Oduvijek sam se vrtila oko pozorišta i njime sam očarana od djetinjstva. Uživala sam biti dijelom dramskih sekcija, vodila sam „Budilicu probudilicu“. U ratu sam na državnoj televiziji radila dječije programe. Tokom opsade sam bila članica dramskog studija „Narodnog pozorišta“. Na audiciju sam otišla, stopajući s mamom, stao nam je šleper na koji se nismo mogle popeti, pa smo se popele gurajući jedna drugu i to mi je veoma drago iskustvo. Poslije toga je CRS osnovao dramski studio i odatle smo krenuli u pripreme, nas desetak uspjeli smo upisati Akademiju. I danas se družimo, pravi smo iskreni prijatelji i kolege. I kao kruna, došlo je studiranje u klasi profesora Admira Glamočaka na ASU.
Čega ste se u početku pribojavali u vezi s glumačkim pozivom?
– Nisam se nikada bojala, znala sam i vrlo rano vidjela da moram jako mnogo raditi i učiti da bih uspjela. Profesionalizam, rad, kućni odgoj i pristojnost su moje vodilje i još uspijevam tim alatima riješiti i nemoguće misije. Jedino čega mi je iskreno žao, jeste što mladi ljudi ne dobijaju ne jednu, ne dvije, nego više šansi da pokažu svoje mogućnosti. Mladi glumci i glumice su svestrani, obrazovani, s mnogo vještina i znanja.
Od 2003. godine član ste Sarajevskog ratnog teatra. Kako se kroz Vaše glumačko iskustvo mijenjao status teatra u društvu kroz ovih 15 godina koliko ste tu?
– Nije malo 15 godina. Rođenje, odrastanje, pubertet…, tako nekako i u mom radu u SARTR-u. Sad “hormoni” luduju. Mislim da smo u fazi i SARTR i ja, svjesnosti kako mnogo toga možemo. Oprezno, naravno, jer svaka nova predstava predstavlja iskustvo za sebe i rad kreće od nule. A, društvo. Društvo se ogleda sigurna sam kroz odnos prema sportu i kulturi. Kod nas je to svedeno na pristojnosti sporadičnu pomoć. Kada kažem pomoć, ne mislim samo na novac i materijalno. To su ozbiljna intelektualna ulaganja i pravljenje sistema koji bi u jednom trenutku trebao iznjedriti velike umjetnike i dobru publiku. Ovako, kako stvari stoje gradimo svoje zatvorene svjetove i dolazimo u situaciju da kažu da je pozorište stvar elitizma. Da, jeste, jer izaziva, upozorava, naglašava, konstatuje i provocira. Kad se ispravno razumijeva umjetnost, onda je ne nazivamo samo elitističkom.
Kakav je ukus današnje teatarske publike?
– Uvijek kad govorim o teatarskoj publici sjetim se jedne gospođe koja je nakon odgledane prve SARTR-ove ratne predstave “Sklonište” napisala: „Hvala vam što nam pomažete da ostanemo normalni“. Pored svih obrazovnih, intelektualnih, zabavnih karateristika pozorište, bar meni kad sam u publici pomaže da ostanem normalna i da živim svoje snove. Tako nekako i naša publika. Prepoznaju da se bavimo “malim” i “velikim” ljudima i trenucima. I jasne su im naše namjere.
Kroz predstave u SARTR-u često ste u dodiru s ratnom i postratnom tematikom. Jeste li skloni porediti nekadašnja vremena s današnjim?
– Nisam nostalgičar. Uživam u uspomenama, bilo je prelijepih trenutaka i u ratnom periodu. Prijateljstva, okrenutost jednih ka drugima je bila mnogo veća i čvršća nego danas. Nas je nostalgija i pozivanje na prošlost na ovim prostorima uspavala, uljuljala i stalno nas vuče. Ne da nam naprijed. Uspomene – da, kao opomena da se više zla ne ponavljaju, ali nikako kao argument da se ne može izgraditi bolji život.
Nekoliko razreda osnovne škole ste završili u Baghdadu gdje ste vrlo rano imali priliku vidjeti šta znači rat. Kažite nam nešto više o tom životnom periodu.
– Davno je to bilo, da li su sjećanja živa zbog fotografija ili razgovora, ne znam. Tamo smo živjeli jer je moj otac radio u „Energoinvestu“. Znam da je to bio bezbrižni dio života, u kome sam već tada naučila da postoje drugačiji ljudi, koji žive u različitim i teškim životnim okolnostima. Vidjela sam već tada, a da nisam bila svjesna, šta znači biti stranac u zemlji koja je u ratu, a taj vas rat koliko god bili emotivni i suosjećajni zapravo i ne dodiruje. Ni sanjali nismo da ćemo se za nekoliko godina naći u obrnutim ulogama u Sarajevu. Bagdad je bio prelijep grad, Babilon i veliki historijski i civilizacijski spomenici kojih danas skoro da i nema. Tužno šta je sve čovjek u stanju uništiti poveden niskim strastima, neznanjem i primitivizmom.
Postoji li nešto u Vašem poslu što biste do kraja glumačke karijere željeli ostvariti?
– Nemam uloge o kojima sanjam. Pozorište je živa stvar i mijenja se u odnosu na životne okolnosti. Nekad mi se čini da sam se zasitila fragmentarnog, dokumentarnog teatra i da bih poželjela da znam, kako bismo mi kolokvijalno rekli, gdje su vrata, prozor, koga volim, koga mrzim. I onda se iznova „zaljubim“ u projekt koji radim. Kao što je bilo u posljednjoj predstavi rad na songovima.
A kako izgleda Vaša svakodnevica u kojoj nema teatra?
– Kao i svaki dan jedne porodice. Pun obaveza, odgovornosti, ali i prelijepih trenutaka. Imamo rasporede kojih se držimo, trčimo da sve stignemo. Uživamo i vrlo često smo kao vojska, sve do trenutka kad odlučimo da sve zaustavimo i napravimo neki izlet ili putovanje.
Imate dvojicu sinova. Kakav odnos i koliko razumijevanja oni imaju prema Vašem poslu?
– Eren i Orhan su se naučili na obaveze svojih roditelja i znaju da posao donosi sigurnost i stabilnost. Voljela bih da vide i mislim da to već sada prepoznaju šta znači voljeti i s ljubavlju odlaziti na posao. Svjesni su da ja uživam u porodici, ali i u pozorištu…
Interesira li njih gluma?
– Ne, u smislu da žele da se bave glumom. Gledali su jako, jako mnogo predstava za djecu, mlade, baletskih i opernih predstava. Eren već gleda i neke predstave za odrasle. Pozorište razvija sigurnost, samosvjesnost, potiče vas da imate svoje mišljenje, da pričate i svoje priče artikulirate, da poštujete druge, da uživate i da se pitate. Sigurno će biti bolji ljudi i profitirat će odlaskom u pozorište. Voljela bih da budu dobra teatarska publika.
Dolaze li Vaši sinovi na predstave gledati mamu? Kako to doživljavaju?
– Dolaze, vjerovatno im nije svejedno i ne mogu se distancirati. Nisam igrala u mnogo dječijih predstava, pa ove druge pažljivo biram. Moram priznati da su vrlo strogi i da su pravi kontrolori. Cijenim njihovo mišljenje.
Stara izreka kaže: „Odgojiti dijete isto je kao iglom bunar iskopati“. Kojih roditeljskih grešaka ste se najviše pribojavali, kad je riječ o njihovom odgoju i pripremi za život?
– Ja sam poprilično aktivna, nastojim im pružiti mnogo aktivnosti i lijepih trenutaka. U “strogoći” i autoritativnosti mi pomaže mnogo moj suprug Nizar i to je dobar balans. Učimo ih da budu dobri ljudi, da uče i rade, da cijene i poštuju prijatelje, učitelje i starije.
Šta je za Vas idealno proveden dan?
– Porodica, pozorište i prijatelji. Samo da su okolnosti dobre. Uživam gledati treninge hokejaškog kluba „Vukovi“. Zima, led i djeca. Mene to odmara. Smoothie s mamama djece koja idu na časove engleskog jezika s Erenom i Orhanom. Popodnevni čaj s Nizarom i dobar film. A, sad nakon premijere nekoliko dana na planini. Skijanje.
U kojim tipično ženskim stvarima uživate? Šminka, shopping, tretmani…, koliko Vas sve te stvari općenito zanimaju?
– Nemam neke shopping trenutke. Kupujem kad mi nešto treba ili kad mi se svidi. Našminkam se, ako se šminkam sama, za pet minuta. Imam dugo godina prijateljicu koja je kozmetičarka i kod nje idem redovno. Idem kad sam manje u “pozorišnom” treningu na vježbe u BTC, trenerica me „polomi“. I to su moja slatka zadovoljstva.
Foto: Admir Kuburović