Dragan Marinković Maca je čovjek uz čije ime se slobodno može vezati rečenica; možete da me volite, ili ne volite, ali ne i da me ignorirate. Ovaj bh. glumac je poznat po svom humoru i britkom jeziku. Bio je jedan od prvih glumaca koji se upustio u glumačke i voditeljske projekte komercijalnog tipa, zbog čega su ga neki znali i kritizirati. Kasnije su i sami krenuli njegovim stopama. On za to ima objašnjenje, u svom stilu definira duple standarde svake profesije pa tako i njegove. Osim o glumačkom esnafu, govori nam i o dvojici sinova, te ljubavi.
Aktuelna je Vaša predstava „Sunce tuđeg neba“, a trenutno se emitira i serija „Psi laju, vetar nosi“. Koji glumački projekti Vas očekuju u skorijoj budućnosti?
– Radim na dva teksta s rediteljima Miloradom Milinkovićem i Srđanom Olmanom. Uz to očekujem i prikazivanje nove serije „Ne diraj mi mamu“, koju smo snimali nekad kad i „Psi laju, vetar nosi“. Gostovanja, putovanja…, od 11. januara sam u Mostaru, pa onda odlazim u Dalmaciju i Hercegovinu. Radi se. Nije neka pljačka, ali se radi. Dobro je. Preživjet ću.
Junak predstave „Sunce tuđeg neba“ luta svijetom, tražeći svoje nebo i spas. Jeste i Vi pronašli svoje?
– Čovjek nije drvo i treba da se pomjera. Tako da se i ja stalno pomjeram. To je smisao bivstvovanja. Na svijetu postoje dvije vrste ljudi, jedni su stočari, a drugi zemljoradnici. Zemljoradnik ima svoje parče zemlje i obrađuje ga, prolaze vojske i ratovi, ali on ostaje tu gdje jeste. Postoje i stočari, a ja sam klasični stočar. Ne drži me mjesto i ne puštam korijen. Tamo gdje mi je trenutno lijepo, lijepo je, ali volim da idem i putujem, da upoznajem nove ljude, a u slobodno vrijeme da se viđam sa starom i finom ekipom. Mislim da je to smisao života.
Je li Vam tako lakše?
– Jeste, lakše mi je. Pogotovo u današnje vrijeme, kada nigdje na svijetu nije zdrava sredina. Čini mi se da je najbolje da kroz te sredine prođeš najbezbolnije, a to je putujući s koferom u rukama.
Može li se danas živjeti samo od glume?
– Ne znam. Ima kolega koji žive. Zavisi koliki su ti prohtjevi, prihodi i rashodi. Imaš novca onoliko koliko si potrošio. Nažalost, bez tih novčanica ne možemo ništa i to je jedna surova istina. Ne treba biti utopist i misliti da se živi od ljubavi ili ne znam ni ja čega. Moraš raditi, a ja sam otac, sin, suprug i prijatelj. Imam milion nekih velikih i ozbiljnih uloga u životu tako da moram mnogo da radim kako bih ispunio, ne samo materijalne, nego neke lijepe trenutke u životu. A za to ti treba novac. Život je ozbiljna igra i svi imamo ulogu u njemu. Nikad niko ne zna kako ćemo je odigrati, jer nikad ne znamo kraj drame.
Kakav je status glumaca danas?
– Kolege su se prodale i oskrnavile esnaf. Nude se za male pare i igraju sve i svašta. Udruženi su u neke, ja ih zovem sekcije, jer klanove sačinjavaju ozbiljni ljudi. Ja ne pripadam nijednoj sekciji. Kolega sam, hoću pomoći i preporučiti nekog kolegu, a imam i nekoliko njih koji su mene preporučili i s kojima lijepo radim i sarađujem. To je jako loš esnaf, prodali su se za sitne pare. Da bar nastoje da poskupe svoj rad. Igraju sve i svašta i onda glume da je to nešto i sami sebe lažu. Sami sebe lažu da je to što urade kvalitetno, a daleko je od kvalitetnog. Ima i nešto malo nas ozbiljnih glumaca koji čuvamo esnaf.
U junu prošle godine ste se u Beogradu vjenčali sa sadašnjom suprugom Jovanom, čime ste je osvojili?
– Ne znam. Ne jednom stvari. To ćete morati pitati nju. Ali, u principu znam da sam elokventan, inteligentan, duhovit, šarmantan, džentlmen, pažljiv, tih, miran i povučen.
Šta je to što najviše poštujete kod žena?
– Petlju. Svaka žena mora da ima petlju.
Iz prethodnih dviju veza imate dvojicu sinova, Lava i Fjodora Simeona. Kada je o odgoju riječ, gdje povlačite granicu između strogoće i drugarstva?
– Ne postoji granica. Zadatak svakog čovjeka na svijetu je da se reprodukuje i produži vrstu. Oni kojima, nažalost, Bog ne da tu mogućnost imaju ostavljenu djecu od ljudi kojima ih je Bog dao, ali oni nisu sazreli da budu roditelji. Svakome predlažem da usvoji dijete. Čak sam i išao jednom i htio da usvojim dijete kojem bih pružio lijepo djetinjstvo u porodici, ali kada sam vidio koliko ljudi čeka na usvajanje, odustao sam od svega toga. Ja već imam djecu i nisam htio da nekome uzmem tu vrstu zadovoljstva. Uz to što je obaveza da produžimo vrstu isto tako imamo obavezu do 18. godine, dok djeca ne postanu pravno i moralno odgovorna za svoje postupke, da ih odgajamo, da se bavimo njima, ali da se suštinski bavimo njima. Prvenstveno sam odgovoran roditelj, nisam ni strog ni blag, jednostavno sam pravom riječju otac.
Kakav odnos nastojite izgraditi sa sinovima?
– Imamo jednu varijatnu poštovanja jednih prema drugima. Ja poštujem svoju djecu i oni poštuju mene. Dogovaramo se, razgovaramo i bavimo se svim problemima, od škole pa do spoznaje svijeta, otkrivanja ljudi i svega onog što ih danas, sutra očekuje u životu. Ali, da sam ozbiljan igrač, ozbiljan sam. Nijedan od njih neće biti Macin mali, kao što to rade mnogi koji su javne ličnosti kao i ja. Oni eksponiraju i promovišu svoju djecu i ta djeca su dijete od ovog, dijete od onog… To je jedna bolest, a naše društvo je i inače bolesno. Ne znam zašto im socijalne službe ne uzimaju djecu, jer je pogrešan način na koji se ophode i ponašaju prema toj djeci. Danas je sve izgubilo formu i smisao i mislim da je sve to politički projekt na Balkanu. Ja sam dečko s Balkana, ali sve ono čemu su nas učili danas ne valja.
Kako volite provoditi zajedničko vrijeme?
– Sad smo tu, oni su na raspustu. Ima hiljadu načina. Igramo se, gledamo crtane i čitamo. Ovih dana smo obišli knjižare i nakupovali se kvalitetnih knjiga. Imamo vremena za sve, na odmoru smo i lijepo nam je. Igramo se i uživamo u životu.
Publika Vas najviše prepoznaje po humoru. No, kada biste opisivali sebe, bi li humor bio osnovna karakterna osobina?
– Ne znam bi li to bio humor. Ne znam kako bih opisao sebe, jer svako te drugačije percipira. Više puta sam rekao da moraš bar popiti kafu s nekim da bi ga mogao okarakterisati, a danas te, nažalost, okarakterišu kako je njima volja. Kod nas se ljudi doživljavaju po tome da li si privatno dobar s nekim ili ne. Uz to, na Balkanu vole žrtve i mučenike. Ako ti je loše, onda te svi sažalijevaju, a ako si svoj i nezavistan, odmah ne valjaš. Ne znam da opišem samog sebe. U nekim sam magarećim godinama. Ove godine punim 50 godina, a prvih 50 je najteže. Vidjet ćemo.
Foto: Magazin Hello