Intervju

Marko Stojanović: Ponosan sam što sam dio Luisove krvi

Pjevač Marko Stojanović Louis nekada je bio košarkaš, a danas je uspješni kantautor, aranžer i stvaralac neobičnog zvuka. Vješto kombinira soul i zvuke različitih kultura, čime je oplemenio muzičku scenu ne samo svoje zemlje, već i Regiona. Osim toga, sin je čuvenog pjevača Ljubiše Stojanovića Louisa. Upravo je on, priznaje Marko, najviše utjecao na njegov muzički izražaj. Prošlog vikenda je u našem glavnom gradu održao prvi solistički koncert  i time zatvorio koncertnu turneju imena „Beskraj Tour by Barcaffe”. Na koncertu se pojavila i Markova majka, koja je doputovala iz Njemačke samo kako bi mogla uživati u koncertu svoga sina.

– Ovo je moja prva koncertna turneja koja je počela u Beogradu, a završila se u Sarajevu. Svi koncerti su bili rasprodani. Međutim, najveći izazov mi je bio baš ovaj koncert u Sarajevu, jer ovaj grad mnogo volim, često sam tu, a i moja supruga Maša je iz Sarajeva. Sarađivao sam i s mnogo vaših umjetnika i onda mi je bilo posebno važno da sve bude kako treba. Imao sam  i tremu. Od početka do kraja koncerta rasla je atmosfera, od emocija do suza, da sam na kraju koncerta i ja plakao i prestao da pjevam – kaže Marko za „Azru“.

Karijeru ste počeli u bendu „Marakuja“, no sada ste se, ipak, odlučili za samostalnu karijeru. Zbog čega?

– Izdao sam dva divna albuma s „Marakujom“, ali sam u jednom trenutku imao potrebu da uradim i snimam nešto gdje nemam nikakvo ograničenje. Neću reći da sam s njima imao ograničenja, već je rad s njima bila kombinacija svih mišljenja, a ja sam imao potrebu da napravim nešto gdje ja imam potpunu kontrolu. I mnogo mi se dopala solo karijera. S „Marakujom“ sam ostao u jako dobrim odnosima i dalje im produkcijski pomažem.

 Sin ste jedne od najvećih pjevačkih legendi, pokojnog Luisa. Koliko je otac utjecao na Vaš muzički izražaj?

– Veoma. Najviše s tim šta smo slušali kući i koliko često je bila upaljena muzika. Mi smo kući 24 sata slušali muziku. Uvijek se pjevalo i sviralo. Uvijek mi je bilo bitno šta otac kaže i kako prihvata neke stvari. Bilo mi je bitno i da se mom ocu sviđa ono što se i meni sviđa. Često bih ga pitao za mišljenje: „Je l’ ti se sviđa ovo?“, i onda bi on odgovarao: „Joj reperi, ne volim repere“, i onda bih se premišljao, ali kada bi rekao: „ E ovo je kvalitetno“, meni bi srce bilo veliko. Pravili smo i naše mikseve, kasete s omiljenim pjesmama, gdje me je na neki način i edukovao i približio muzici koju je on jako volio.

Koji očev savjet s početka karijere pamtite?

– On se nikada nije pretjerano miješao, i ako bi nekad nešto prokomentarisao, odmah bi se zaustavio i rekao: „Izvini, važno je da ti odlučiš“. Njemu je bilo najvažnije da razmišljam svojom glavom, da na mene ne utječu neki autoriteti ili on, nego da moja izvedba bude što autentičnija i da radimo onako kako mislim da je najbolje.

 Je li teško nositi teret slave poznatog oca? Jeste li se plašili da će Vas cijelog života upoređivati s Luisom?

– Zaista nije. Možda je to zato što nisam odrastao na ovim prostorima nego u Njemačkoj, gdje nisam rastao kao sin slavnog pjevača, nego kao Marko Stojanović Louis. Ovdje je to skroz drugačije, ljudi, naprosto, imaju potrebu da te uspoređuju sa slavnim roditeljima, jer ovdje su djeca, željela ili ne željela, imala to opterećenje, ali ja nisam imao taj problem. Samo mogu da budem ponosan na svog oca i što sam dio njegove krvi.

Vaš otac je imao tri braka. Samim tim imali ste i veliku porodicu, odnosno još petero braće i sestara. Jeste li ikada osjećali ljubomoru jedni prema drugima i koliko ste danas nakon očeve smrti vezani jedni za druge?

– Nikada nismo osjećali ljubomoru jedno prema drugom. Svi smo jako vezani, pogotovo s djecom od očeve posljednje supruge. Viđamo se jako često, doslovno sedmično, imamo odnos kao da smo odrasli zajedno, a nismo, jer su oni dosta mlađi od nas i mnogo mi je drago zbog toga.

Vaša sestra Maja također je u muzičkim vodama. Čula sam da su i ostala braća i sestre veoma talentirani za muziku. Jeste li planirali ukrstiti glasove i raditi na nekoj zajedničkoj pjesmi?

– Jeste. Maja je duže u muzici od mene. Najmlađi Sergej divno svira gitaru, Ela pjeva i svira klavir. I ostali su jako talentovani, a što se tiče naše zajedničke pjesme, svakako je imam u planu. I to će se sigurno desiti, samo čekamo pravi trenutak za to.

Rasli ste u Njemačkoj, sada živite u Beogradu. Kako ste se navikli na mentalitet naših ljudi?

– Meni je cijeli život bila želja da živim u Beogradu i dok sam igrao košarku. Uvijek sam imao utisak da, iako sam rođen u Njemačkoj, da mi je ona neki međuprostor, dok sam se osjećao kao kod kuće na ovim prostorima. Malo me je pokvario mentalitet ovdašnjih ljudi kad je o kašnjenju riječ. Ja u životu nikada nisam kasnio i kada sam primijetio da svi ljudi, od profesora na fakultetu do studenata, kasne, onda sam shvatio to malo opuštenije i to se urezalo u moju kožu, pa zbog toga sada i ja vrlo često kasnim, što uopšte nije dobro. Ali, moram priznati da sam zaljubljen u ovaj Region. Beograd me je progutao i ostavio u sebi vječno.

Dugo vremena trenirali ste košarku, kako to da ste se, ipak, na kraju posvetili muzici?

– Oduvijek sam bio u muzici. Otkako znam za sebe sviram perkusije i bubnjeve, ali s 12, 13 godina sam ostavio prvu ljubav i počeo trenirati košarku, koja je bila moja najveća ljubav. Nikad neću zaboraviti taj period, spavao sam, budio se, doručkovao s loptom, ali sam sebi rekao – ako do 21. godine ne budem imao neku finansijsku sigurnost što se tiče košarke, onda ću se fokusirati na školovanje i fakultet. I to sam i uradio. Studirao sam u Beogradu, a muzika je došla nekako usput. Počeo sam da sviram u očevom bendu perkusije, a potom osnovao svoj bend i sasvim slučajno počeo da pjevam, jer pjevač mog benda je prestao, a ja sam morao da plaćam kiriju i režije. I tako jedna po jedna pjesma i zaljubio sam se u pjevanje.

O Vašem privatnom životu zna se veoma malo. Kakav je Marko Louis privatno?

– Recimo, jedna od mojih osobina po kojoj me gotovo svi poznaju jeste da jako puno volim da jedem. Veliki sam gurman. Moja omiljena klopa je pizza. Također, volim da se družim i zbijam šale, međutim, moji pokušaji da budem duhovit često padnu u vodu (smijeh).

Oženjeni ste. Koliko je supruga Maša Vaša podrška u poslu?

– Najveća. Ona je prva koja mi kaže kada nešto ne valja i bez okolišanja. „Ovo je bezveze“, a ja se onda sklupčam u ćošak i pitam je: „Pa kako?!?“. Uvijek je iskrena i stvara mi balans, ne samo u karijeri već i u životu.

 Planirate li proširenje porodice i biste li željeli veliku porodicu?

– Naravno, planiramo i bit će uskoro (smijeh).

Vratimo se Vašoj karijeri, sarađivali ste s mnogim muzičarima, između ostalih tu su i naš Božo Vrećo i grupa „Helem Nejse“. Pjesma s grupom „Helem Nejse“, „Kabadahija“ postigla je ogroman uspjeh. Kako je došlo do te saradnje?

– U suštini sve je počelo sa saradnjom s Božom Vrećom. Upoznali smo se na njegovom koncertu u Beogradu i bukvalno smo u istom trenutku rekli: „Zašto mi ne bismo napravili duet?“ Kada se rodila „Pašana“, mene je kombinacija naših energija inspirisala da napravim cijeli album koji je fokusiran na različite energije. Potom sam snimio „Kariku“ s Adnanom Šaranom, koji je potpuno drugačiji od mene. Saradnja s „Helem Nejese“ se desila nakon izlaska albuma. Upoznali smo se preko mog kuma Marija Ševarca iz grupe „Dubioza kolektiv“, koji je smislio saksofon temu za „Helem Nejse“ i budući da su snimali u mom studiju, oni su došli na ideju da ja otpjevam refren. Otpjevao sam. Jako smo se zbližili i postali dobri prijatelji. Oni su nevjerovatni momci, talentovani i imaju nevjerovatnu energiju. Drago mi je da ih poznajem i nadam se da ćemo sarađivati i družiti se.

Na novom albumu sarađivali ste i s Vasilom Hadžimanovim, Vlatkom Stefanovskim mnogim inozemnim muzičarima. Koja Vam je saradnja najdraža?

– Od svih tih saradnji moram reći da nekako najviše radim i gostujem kod Bože Vreće. Saradnja s njim, i društvo u studiju i na bini, veoma je inspirativna, jer je on veoma otvoren za improvizaciju.

Kako ćete pamtiti proteklu godinu i imate li neku posebnu želju u novoj 2018. godini?

– Meni je ova godina  bila divna i veoma uspješna. Poslužilo nas je i zdravlje. Moje želje su skromne, najbitnije mi je zdravlje, također u idućoj godini planiram da izdam i jedan live album, a nadam se i većem broju koncerata. Nadam se da će do ljeta biti i još jedan koncert u Sarajevu.