Lejla Filipović, bivša miss Hrvatske i supruga proslavljenog glumca Tarika Filipovića, u svom rodnom gradu Dubrovniku proslavila je novogodišnje praznike. U krugu najmilijih radovala se svim uspješnicama svoje porodice, ali iza sebe ostavila i nemili događaj u vezi sa spremačicom koja im je, u vrijeme dok je radila u njihovom domu, otuđila najljepše uspomene koje, kako nam kaže, nikakvi novci više ne mogu nadoknaditi.
Porodica i odgoj sinova, 14-godišnjeg Dine i desetogodišnjeg Armana, uvijek su bili Lejlin prioritet. Prvi put za naš magazin govori o najljepšim godinama svog djetinjstva, odrastanju s majkom i sestrama, svom Dubrovniku, braku s Tarikom, ali i otkriva u kom pravcu bi u narednom periodu voljela razvijati svoju poslovnu karijeru.
– Praznike svi dočekamo s nestrpljenjem, radi školskih praznika, putovanja i vremena koje posvetimo jedni drugima. Praznike provodimo aktivno, ali ostavimo vremena i za one dane kad smo samo doma, igramo društvene igre i svi se ušuškamo pod dekice i gledamo filmove.
Šta je ono čemu se Vaši dječaci najviše raduju u ovom periodu?
– Najviše se vesele poklonima, pogotovo Arman, a već za Novu krene radovanje rođendanima, proljeću, kraju školske godine…
Vrlo rano ste ostali bez oca, odrastali se uz dvije sestre i majku. Pred Vašom majkom je bio ogroman zadatak: troje djece izvesti na pravi put. Kakav odnos ste gradili s majkom i sestrama?
– Imamo divan odnos pun poštovanja, bez svađa i povišenih tonova. Jako smo vezane jedna za drugu i imamo posebnu vezu s majkom. Moram spomenuti da osim mojih sestara postoji još jedna osoba koja mi je jako bitna i koja mi je na neki način uljepšala djetinjstvo i bila oslonac, podrška i bratska figura u mom odrastanju, a to je moj šogor Fehim.
Kako se vaš odnos mijenjao godinama?
– Odnos se jedino promijenio u tome što sam ja “odrasla”, pa se ta razlika u godinama izgubila. Jedino mi je jako teško što ne živimo svi u istom gradu i ne viđamo se onoliko koliko bismo željeli.
Imate dvojicu sinova. Kakva je veza majke i sinova?
– Trenutno odličan. Jako su vezani za mene, mnogo mi se povjeravaju i nadam se da će takav odnos potrajati. Bojim se da se to kod dječaka dosta promijeni kako odrastaju. Meni s mojom majkom nikad nije dosadno i uvijek mi je premalo vremena s njom… Nadam se da će tako biti i mojim dečkima sa mnom.
Tarikova porodica je u Zenici. Koliko često odlazite u njegov rodni grad i kako provodite vrijeme kada ste u Zenici?
– U Zenicu obično idemo za vrijeme ljetnih praznika. Tarik toliko voli svoj rodni grad da sam kroz njegove priče, rodbinu, prijatelje jako zavoljela Zenicu. Imamo naše rituale, omiljena mjesta i zajedničke prijatelje, a Tarikovi mama i tata nas jako maze i paze. Naši dječaci imaju mnogo rođaka, pa i oni uživaju.
U Zagrebu ste jedan period imali modni butik „LD store“. U kom polju biste u narednom periodu voljeli razvijati svoju karijeru?
– Da je sve išlo kako sam planirala, još bih bila u „LD storeu“, ali, nažalost, nije sve teklo onako kako sam htjela. Borba s velikim nametima i velikim korporacijama danas je jako teška, ako u modnom svijetu želite ispričati neku svoju priču. Nadam se da ću svoju priču uskoro nastaviti. Jako sam voljela taj posao i to je bila moja dugogodišnja želja. Imala sam u planu u kratkom periodu otvoriti nešto slično, ali kad su se slegle emocije i početna euforija, shvatila sam da treba sačekati pravi trenutak.
Supruga, majka, poslovna žena, u kojoj ulozi je Lejla najviše pronašla sebe?
– Definitivno majka! Ne može se ništa mjeriti s tim da nisam propustila nijedan djelić njihovog odrastanja. Prvi zubić, korak, prvu riječ i sve druge razne faze. S druge strane, moram staviti i ulogu supruge, jer ne bi bilo fer prema mom Tariku. Kad od nekoga dobijate svakodnevno toliko ljubavi i pažnje, kad nekome ništa nije teško učiniti za vas, kad u jednoj osobi imate ljubav vašeg života, prijatelja, oslonac…, mislim da s ponosom mogu reći da sam u ulozi njegove supruge itekako pronašla sebe.
Često putujete i na svaka putovanja vodite i svoje dječake. Pravite li ikad izuzetak?
– Naši dečki su sad već pravi putnici i stvarno su mnogo proputovali s nama. Najmirniji smo kad ih povedemo i kad su pored nas. Prije dva mjeseca smo išli na put od tri sedmice, Tarik je imao turneju sa svojom monodramom „Ćiro“ po Australiji i Dubaiju, a ja sam mu se pridružila u ulozi asistentice. To je prvi put da oni nisu bili s nama, odnosno da smo ih tako dugo ostavili. Zahvaljujući tehnologiji, bili smo stalno u kontaktu i nekako smo izdržali tu razdvojenost, ali nemamo želju za reprizom, barem ne na tako dug period.
Suprug i Vi prkosite poraznim statistikama kada je riječ o razvodima. Živite skladan bračni život. Šta je ključ opstanka jedne takve zajednice u današnje vrijeme?
– Mi smo se jednostavno “našli”. Lagala bih kad bi rekla da je uvijek idealno, ali trudimo se da što više bude takvih idealnih dana. Mnogo ljubavi, razumijevanja i poštovanja je nešto čega se nastojimo pridržavati. I naravno kompromis, sveta riječ!
Tarik je osoba s jako izraženim smislom za humor. Kakav je kući, koliko Vas zabavlja i nasmijava?
– To me često pitaju… I stvarno jeste takav, nasmijava nas, pjeva, imitira… Jedino je kad ga neko naljuti i izbaci iz takta (ja nikad, majke mi), ozbiljan i ima taj pogled ispod obrva, tad bježi od njega, ali, srećom, brzo ga prođe (smijeh).
U kojem periodu svog života ste bili najsretniji?
– Najsretnija sam upravo sada. Djeca su mi “velika” u smislu da su samostalniji, da ja imam neko svoje vrijeme, a i da nas dvoje imamo vrijeme za sebe. A još su dovoljno “mali” da su uz nas i da nisu još krenuli izlasci, vožnja i ostale brige koje muče nas roditelje. Prije svega, zdravi smo, što mi je na prvom mjestu. Imamo divne porodice, jedan mali krug pravih prijatelja i mnogo dragih poznanika. Zahvalna sam Bogu za sve što imam.
Vama se ostvario san mnogih djevojaka, a to je da ste u svojoj zemlji proglašeni najljepšom. S ove distance, kako gledate na to poglavlje svog života?
– Bez obzira na ružne stvari koje su se događale u vezi s tim izborom i nepravdom koja mi je nanesena, ne bih ništa mijenjala. Tako je moralo biti, a i mislim da sam ostala mnogim ljudima u lijepom sjećanju. Hrabrost i odvažnost koje iz tebe izvuku pojedine životne situacije su nevjerovatne. Ta priča više ne boli, a tada, dok jeste, manje je boljela zbog podrške, kako medija tako i šire javnosti u Hrvatskoj i BiH.
I danas ste jednako lijepa i njegovana žena. Koja je Vaša beauty rutina?
– Beauty rutina mi je jako važna. Nikad ne idem spavati bez da sam skinula šminku i ne može mi se to dogoditi da sam ne znam kako umorna. Jako volim isprobavati nove kreme, serume, ali i tretmane. Tu je moj omiljeni kozmetički salon „Babor“, gdje uvijek pronađem nešto za sebe, kako od preparativne tako i od dekorativne kozmetike.
Moram spomenuti i polikliniku „Šlaj-Anić“, gdje redovno odlazim na tretmane lica. Oduševljena sam mikrodermoabrazijom i mezoterapijom, stvarno je lice preporođeno nakon tretmana i mnogo bolje djeluju od spomenutih kremica i seruma. Na njihov nagovor sam počela nositi aparatić za zube. Na tome sam im neizmjerno zahvalna jer su rezultati fantastični.
Šta je potrebno za sreću jedne žene?
– Zadovoljnoj, sretnoj i ispunjenoj ženi sve se vidi na licu i očima. Nema tog tretmana, a ni kreme koja se može mjeriti s tim.
Imali smo priliku pratiti situaciju u vezi sa spremačicom koja vam je, vjerujem, uzrokovala nelagodnosti. Je li okončana ta priča?
– Nažalost, priča još nije završena i suđenje još traje. Priča je vrlo jednostavna, a mediji su od nje napravili slučaj. Žena nas je pokrala, priznala, potpisala priznanje i tu prestaje priča koja bi trebala biti zanimljiva medijima. No, pojedini mediji su sa svojim neprimjerenim naslovima, očito uperenim protiv Tarika i mene, učinili to da dio javnosti na dotičnu gospođu gleda kao na Pepeljugu koja je, eto, jadna bila primorana tako nešto napraviti. Otuđila je nama i našoj djeci uspomene i nema tih novaca koji nam to mogu nadoknaditi.
Foto: Mario Pojo i Jelena Balić
Make-up: Dajana Pajkić / Kosa: Mijo Majhen