Malo je ljudi koji su kao Jasna Gospić uspjeli da ostave neizbrisiv trag na regionalnoj muzičkoj sceni. Uprkos tome što je u svojoj karijeri, koju je počela sa samo 15 godina, imala pauze, ona danas važi za jednu od rijetkih diva. Adresa njene porodice je u Pragu, no, Jasna skoro svakog mjeseca dolazi u svoje rodno Sarajevo. Prazničnu posjetu iskoristili smo za razgovor, u kojem nam je Jasna s mnogo šarma govorila o životu, braku, odgoju djece, prijateljima iz svijeta muzike, ali se, također, prisjetila i svojih muzičkih početaka i popularnosti, koja je naročito bljesnula nakon kultnog hita „Dođi u pet do pet“.
– Moji najbolji prijatelji iz svijeta muzike su Sergej Ćetković i Halid Bešlić. A kada pričamo o prijateljicama, to je Ismeta Dervoz. Sergej je poznat kao jako duhovit čovjek, iako na sceni djeluje melanholično i sav je u baladama. Mi se ne poznajemo dugo, ali ovo intenzivno koliko se sad družimo, mogu da kažem da mi je baš prijatelj, kao i njegova supruga Tina. Halid je neko za koga znam da je tu bilo šta u životu da mi treba, a evo i da ne treba. Uvijek se rado sretnemo i družimo. Kad se potrefim ja u Sarajevu, najčešće se vidimo, zapjevamo i sjećamo onih vremena. Ništa mi nije draže nego kad me on zagrli i kaže: „Jaco moja“. U toj rečenici je prosto rečeno toliko toga da je to teško opisati. A moja Ismeta je zaista jedna vrlo inteligentna, dobra i plemenita osoba – kaže Jasna na početku razgovora za naš magazin.
Snimili ste sjajne hitove, no, Vašu karijeru je obilježila pjesma „Dođi u pet do pet“. Možete li se prisjetiti vremena kada je ona nastala, je li Vam se na prvu svidjela?
– Bila sam toliko mlada da nisam imala nikakav stav, ni prema životu, a kamoli prema pjesmi. Ona se desila i vrlo pametno su je osmislili članovi grupe „Ambasadori“, te odmah postala jugoslavenski hit. Preko noći sam doživjela strašnu popularnost. Ni toga nisam bila svjesna niti sam znala šta je sad to i šta to znači. Išla sam u gimnaziju i sjećam se, izađemo na odmoru iza škole, jedemo sendviče, krijemo se, pušimo ili nešto, a meni prilaze i traže autograme. A ja u kecelji. Tako da, eto, mladost je stvarno vrlo površna i čovjek je svjestan tek kad to sve prođe, kad ostari i kad ima zrelost. Ipak, pjesma me obilježila, ona je moja lična karta i sretna sam da u svojoj karijeri imam evergrin, jer to je veliki uspjeh. Drugi je onaj „Zar je voljeti grijeh“. Moram da kažem da sad pokušavaju da izbrišu trag o tome da sam je ja pjevala ’87. godine na Splitskom festivalu. Nažalost, moja kolegica Zorica Kondža i njen suprug Joško, koji je kompozitor, pokušavaju da izbrišu taj trag o meni i da naprave kao da ju je Zorica prva pjevala. Međutim, neke stvari se prosto ne mogu izbrisati. Moja interpretacija i to kako sam je ja donijela doprinijela je tome da pjesma ima tu ljepotu i da toliko živi.
U svijet muzike ste ušli sa samo 15 godina. Kako su Vaši roditelji reagirali na ideju da budete pjevačica?
– Svi članovi grupe „Ambasadori“ su bili oženjeni i imali djecu. Nakon što sam postala njihov član došli su kući, razgovarali s mojim roditeljima i dali garanciju da se meni ništa loše neće desiti, kao i da škola neće trpjeti. Tada sam bila prvi razred gimnazije i sjećam se da mi je Slobodan Vujović, vođa grupe, dolazio na roditeljski da vidi da li stižem učiti sve. Stizala sam. Bilo je i jedinica, ali nikad nisam propala pa ponavljala. Kampanjski sam učila, ali sam sve savladala. Tako da, eto, njihova garancija i činjenica da su roditelji i ozbiljni ljudi, mojim roditeljima je davala sigurnost da će me čuvati na našim putovanjima i da se ništa loše neće desiti. Uspjeli su me sačuvati, ali ja mislim da me nisu imali ni od čega čuvati, osim od nekih nasrtljivih udvarača.
Je li bilo mnogo tih udvarača?
– Bilo ih je jako, jako puno. Tu su me branili i čuvali. A inače je u vrijeme Tita to sve bilo toliko bezbjedno. Sjećam se da smo se mi kao mlade djevojke u jedan sat vraćale s koncerta „Bijelog dugmeta“. Mislim da nam se ništa ne bi desilo i da smo spavali u parku. To je bilo sigurno i lijepo vrijeme.
Kakav ste odnos gradili s majkom?
– Uvijek smo imale dobar i prijateljski odnos. Nekad je imala nekih intervencija, da tako kažem, kada bi vidjela da nešto ne radim kako treba, ali mislim da sa mnom nije imala problema.
Kakav odnos Vi s djecom gradite? Gdje povlačite granicu između prijateljstva i roditeljskog autoriteta?
– Moram reći da nemam tu granicu. Toliko sam prema njima dobra i nježna da mogu šta god požele, ako to ne prelazi neku kritičnu liniju. To znači da ne idu negdje gdje je stvarno opasno za njih. Drago mi je da oni to ne zloupotrebljavaju. Zaista su suštinski shvatili i iskreno se nadam da će tako i ostati, jer znamo koliki je utjecaj društva. Sin je sad prva godina prava i studira u Londonu. Zbog toga sam jako napeta i pod pritiskom straha o tome koga će on sresti i s kim će se udružiti. To je strašno važno. Sad eto čekam da se definiše tamo, da nađe tu svoju ekipu s kojom će biti ili možda djevojku. A kćerka, ona je čak predobra. S njom imam problem da je predobra. Voljela bih da je življa i da više izlazi. Ona sad završava mas medije i komunikacije i ići će i ona u inozemstvo na master. Vidjet ćemo. Ne može ih čovjek držati uz sebe, a opet i kad ih pusti, mora ih na neki način stalno imati pod kontrolom, što je jako teško.
Koliko Vam teško pada to razdvajanje od djece?
– Na jedan način sam sretna i svjesna činjenice da neću biti uvijek tu i uz njih. Naša misija kao roditelja je da djecu što više osposobimo za život sutra, da budu samostalni. Odlazak sina u London mi je teško pao. Uđem u njegovu sobu, a ona prazna. A onda mislim: „Jasna šuti, nek’ stekne mudrost, nek’ upozna život i ljude“. Pričam mu toliko da sam već dosadna. Ali, teško mi je palo. Sad će mi i kćerka otići. E to ne znam, to ću vam javiti kako će biti kada oboje odu. Stvarno grozno. Imam prijateljica čija su djeca tako negdje pa jedna drugu tješimo.
Na koji način volite biti uključeni u emotivni život svoje djece?
– Kćerka još nije imala vezu gdje sam trebala da zauzmem neki stav. To nije bilo ništa ozbiljno. Sin, također, još nije imao djevojku pa da znam da li meni valja ili ne. A i da ima, ne bi mi rekao (smijeh). Njihov izbor će biti njihov izbor, ali sasvim sigurno ću reći svoje mišljenje. Jer mislim da treba djeci malo skrenuti pažnju na pametan način. Izbor partnera u životu je jako važan. Čovjek se dva puta rađa, jednom kad se rodi, a drugi put kad se udaje i ženi. Kad se vi udate za nekoga ko je nekvalitetan čovjek, vaš život će biti upropašten. Čak i ako odete iz tog braka ostat će repovi, težina na duši i ružno iskustvo. Treba i sreće imati, ali eto, treba i malo provjeriti. Ima narodna izreka da novo sito na klinu visi.
Zanimljivo je da ste suprug i Vi iz Sarajeva, a upoznali ste se u Pragu. Smatrate li to sudbinom?
– Andrić je divno rekao da čovjek gotovo nikako ne utječe na svoju sudbinu, život i stvari koje nam u životu dolaze, ili vrlo malo utječe. Ali utječe na to kada se nešto već desi, šta onda s tim. Mi, zapravo, određujemo našu sudbinu načinom na koji reagujemo ne situacije u životu. Tako da susret između mene i supruga jeste prst sudbine, jeste dirigovanje nekih viših sila, ali je do mene i do njega bilo to što smo se prepoznali. Nećete vjerovati, ali mi smo se nakon šest mjeseci vjenčali. Drugi mjesec sam znala da će on biti moj muž. Jednostavno sam osjetila da je to čovjek s kojim ću proživjeti život i da je to čovjek koji je vrijedan toga da budem majka njegove djece.
Šta je utjecalo na to da nakon dva mjeseca budete sigurni da je Dejan onaj pravi?
– Život čine male stvari i treba ih prepoznati. To su gestovi, pouzdanost i odgovornost. Ako se dogovorite nešto i on to nešto uradi ili se makar izvini ako već nije uradio. Potom način na koji je radio svoj posao, obavi sve što treba, a zatim idemo negdje, to njegovo: „Zaradio sam pare, hajde idemo uplatit ću nam Tunis“. Tunis je nama bio prvo putovanje gdje smo se definitivno odlučili jedno za drugo. Po tim nekim stvari, po tome kako se čovjek odnosi prema svemu ostalom, vi vidite koliko je taj čovjek, ustvari, vrijedan. Ako je njemu svejedno ovo ili ono, kasni tamo, ovo zaboravi, ono izgubio…, šta s takvim čovjekom? Kakav je prema ostalim stvarima, takav će biti i prema vama. Meni se u startu dopala odgovornost, a naravno i on kao muškarac. Hemija se desila. Mislim da sam sabrala dva i dva i dobila ovo što danas imam, na čemu sam Bogu zahvalna.
Kako provodite praznike?
– U krugu porodice. Druženja su nekad bila intenzivnija. Ili mi starimo pa smo umorni ili se nešto desilo, neko kolektivno raspoloženje, odnosno neraspoloženje. Ali sve manje se viđamo. Imamo stan u Španiji i volimo da budemo tamo. Djeca za sebe proslave sa svojim društvom, a suprug i ja naše godišnjice obično proslavimo uz romantičnu večeru, uz neka sjećanja i naravno uz jedan lijep i prikladan poklon za koji uvijek kažem da sam zaradila (smijeh).
Već dugo živite u Pragu. Na šta Vas asocira ime tog grada?
– U Pragu sam više u funkciji djece i porodice. Najiskrenije, nisam se u njemu pronašla i mnogo mi više, po mentalitetu, odgovara Španija. To je jedan miran i tih grad gdje možete krasno da živite porodičan, tih život. Međutim, čovjek je socijalno biće i treba imati društveni život i zadovoljiti i taj segment svoje ličnosti. Jednom mjesečno izaći s prijateljima, proveseliti se, zapjevati i nasmijati se. A toga je u Pragu sve manje i nema tih nekih restorana kao što ima u Njemačkoj ili Austriji. Tako da moram reći da najčešće nigdje ne izlazim, odgovara mi taj mir i onda to kompenziram putovanjima. Jako puno putujemo. Obišli smo s djecom gotovo cijeli svijet. Svojoj drugarici kažem da živimo od kofera do kofera. Ja ga više i ne sklanjam gore u potkrovlje nego mi stalno stoji spreman. Prag je lijep grad i svako mi kaže: „Jao, blago tebi“. Jeste, ali ne čine grad fasade, kipovi i pozorišta. Čine ga ljudi. A češki mentalitet i naš su toliko različiti, rekla bih nepomirljivi.
A Sarajevo?
– Sarajevo je moja duša, ono što sam ja iznutra. Ja sam dijete Sarajeva i ovdje znam svaki grm i ulicu. Volim miris kiše. Žale se da smrdi Miljacka, ali ja sam se na nju navikla. Volim čak i taj njen „miris“. To sam ja, to je moje djetinjstvo, moji ljudi, moje nebo, moj mentalitet, to je mjesto gdje se smijem, pjevam pa i plačem. Sarajevo je definitivno moj dom.
Šta Vam najviše nedostaje iz Sarajeva?
– Osjećaj da budem svoja na svom. Mi smo svoj život dobro uredili, nama ništa ne fali, ali žao mi je da nemam svoje prijatelje oko sebe, da ne gledam svoje nebo, da ne čujem oko mene ljude koji govore našim jezikom. Ali, eto, često dolazim i nadoknađujem to. Nije mi teško ni po najgorem vremenu doći, biti malo, napuniti baterije i otići. Postoje de facto dvije Jasne, jedna tamo, jedna ovdje.
Gdje nalazite spojnicu između njih dvije?
– Našla sam neku mjeru. Ovdje kad dođem uvijek su druženja, pjesma i nespavanje i onda idem u Prag da se odmorim. Ta spojnica je nekako između tihog i mirnog života i onog malo veselijeg, meni dražeg.
Jedno vrijeme ste bili aktivni u svijetu mode, te ste za češko tržište birali odjeću iz dizajnerske ponude. Kako, pak, birate odjeću za sebe?
– Kad su djeca malo porasla, tražila sam prosto neku kompenzaciju, jer mi je muzika strašno nedostajala. Našla sam je u modi, jer nema žene koja ne voli modu i da bude dobro obučena. Profesionalno sam ušla u taj posao, odlazila sam na sajmove, u show roomove tih firmi i brendova te birala kolekcije. Ali sam se umorila i taj posao više ne radim. Kada je on meni riječ, volim odjeću koju ja nosim, a ne onu koja nosi mene. Ne volim kada je haljina divna, skupa, krasna i možda firmirana, a ja se u njoj osjećam kao u futroli. Volim da kupim nešto u čemu se osjećam dobro. Volim brendove i poznate modne kreatore, a najviše „Chanel“. Oblačim se tako da kupim jednu skupu stvar koju kombinujem s manje skupim. Žena treba da ima dobru tašnu, dobre cipele i eventualno kaput, a ostalo može da bude iz second handa.
Koji Vam je glavni detalj svake odjevne kombinacije?
– Cipele. Muž se šali sa mnom da sam kao stonoga, ali gdje god da sam samo cipele gledam. Obožavam ih i imam mnogo.
Uspješni ste na polju karijere i porodice, no, postoji li neko polje na kojem biste se još voljeli ostvariti?
– Uvijek sam željela da budem glumica i zapravo sam htjela da idem na studij glume u Ameriku. Međutim, moj brat je upisao filmsku režiju u Pragu i nije moglo dvoje filmadžija u porodici. To nije moglo ni finansijski, jer je trebalo brata školovati i plaćati sve to. Onda sam se zadovoljila jezicima, filozofijom i naravno pjevanjem. Ali negdje duboko u meni je ostala ta želja da budem glumica. Moram vam reći da sam u pregovorima s Lordanom Zafranovićem, pričali smo neki dan i rekao mi je da me ima u vidu. Vidjet ćemo, možda nešto od toga i bude. On treba da snima nešto, a kako je vrlo kontroverzan, rekao mi je da ne zna da li će mi se radnja svidjeti. Vidjet ćemo.
Treba otići izvan Sarajeva po provinciji i vidjeti kako današnja žena Bosne živi
Angažirani ste i na polju prava žena. Možete li nam reći više o tome?
– Počasna sam članica udruženja “Žene ženama”, ali ne mogu se pohvaliti da sam aktivna. Nego sam prosto svojim prisustvom dala podršku. Žao mi je da nisam tu, jer da sam tu stalno, sigurno bih nešto više radila nego što je to sad slučaj. Lijepo bi bilo da smo svi iz medija i javnog života počasni članovi i da podržavamo to. Mnogim ženama je teško i treba im pomoći. Treba otići malo izvan Sarajeva po provinciji i vidjeti kako današnja žena Bosne živi.