Grupa „Legende“ ove godine obilježila je 30 godina svog postojanja. Iza nje je više od 1.800 koncerata u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, Poljskoj, Kipru, Švedskoj, Sloveniji, Švicarskoj, Austriji, Kanadi, Njemačkoj, Australiji, SAD-u, Rusiji, Francuskoj i Rumuniji. Svoje koncertne turneje ova grupa obično počinje u Sava Centru, a na tom putu nikada ne zaboravljaju posjetiti svoju publiku u gradu na Miljacki. Prošlog vikenda nastupili su u sarajevskom „Coloseumu“.
– Jako mi je drago što smo ovdje i to vam govorim najiskrenije. Mi slušamo publiku i shvatamo da nas publika ovdje prihvata. Prema izrazima lica, vidimo da smo ovdje rado viđeni. Nikada nismo imali neki veliki koncert u Sarajevu, ali evo družimo se već tradicionalno i polako postajemo domaći ovdje – kaže osnivač „Legendi“ Zoran Dašić.
Bogat muzički opus, mnoštvo hitova i mnoge nagrade obilježile su vašu tridesetogodišnju karijeru. Čime se najviše ponosite?
– Time što niti u jednom trenutku nismo ukaljali svoje ime. Kada samo počeli da radimo, dali smo sebi zadatak da nas nikada ne bude sramota onoga što radimo. Nismo željeli karijeru graditi na skandalima, već da radimo ono što mislimo da je dobro. Međutim, dogodilo se to da smo na pravom putu, iako smo od samih naših početaka imali savjetnike, koji su nam govorili da se od ove vrste muzike nećemo najesti hljeba, no ja sam ostajao pri svom. Budući da sam pišem naše pjesme, rekao sam: ovo sam ja, pa ako prođe kod publike dobro, dobro i jeste.
Grupa je osnovana 1987. godine, kada je Jugoslavijom u muzičkom smislu vladao neki potpuno drugačiji stil. Koliko je bilo hrabro s jednim starogradskim izrazom tada stupiti na scenu?
– To je bilo suludo i veoma hrabro. Htjeli smo da naša muzika bude starogradska s elementima moderne muzike. Tada je naša grupa bila alternativa. Malo po malo, došli smo do publike. Veliki ispit se desio 1995. godine, kada smo htjeli vidjeti jesmo li mi uopšte uspjeli. Napravili smo naš prvi solistički koncert u Sava Centru i razmišljali smo da se, ako ne uspijemo, vratimo u kafanu. Međutim, naš prvi koncert bio je fenomenalan, od tada pa do danas, u Sava Centru smo odsvirali ukupno 58 koncerata.
Ono što je specifično za vašu grupu jeste i to da nikada niste mijenjali muzički pravac, uprkos tome oduvijek ste bili popularni i na neki način klasa iznad ostalih. Koji je vaš ključ uspjeha?
– Mi smo jednostavno takvi i privatno. Skromni, normalni ljudi, koji čvrsto stoje na zemlji. Nemamo nikakav odnos prema zvijezdama. Uopšte ne priznajem zvijezde ovdje kod nas. Možda ih ima nekoliko, ali ovdje su isuviše mala tržišta da bi neko uopšte bio zvijezda. Bio sam dugogodišnji urednik na RTS-u, radio sam sa zvijezdama i pravio od njih imena. I nevjerovatno je koliko su svi ti koji važe za naše velike zvijezde normalni, obični ljudi. Najgore su te nadobudne face s tri pjesme koje umisle da su neke velike zvijezde. Meni je sve to smiješno, ponekad čak i tužno.
Grupa „Legende“ nastupala je i pred američkom publikom u kojoj je, između ostalih, bilo i tridesetak senatora i kongresmena SAD-a. Kako su Amerikanci prihvatili vašu muziku?
– Fenomenalno. Oni, naravno, nisu imali pojma ko su „Legende“. To je bilo u Cleavelandskoj filharmoniji. Koncert je bio u dobrotvorne svrhe, za obnovu manastira Hilandar. Večeri je prisustvovao i senator SAD-a George Voinovich, čovjek našeg porijekla, bivši guverner Ohioja i njegove kolege senatori. Kada smo došli, bili smo zatečeni, tamo je bilo 70 posto Amerikanaca, koji su nas gledali kao neku egzotiku, kao što mi gledamo kineski nacionalni cirkus. Bilo im je lijepo i interesantno, jer čuju nešto novo. Bili su zadivljeni kako je naša muzika fantastična. Poslije je došao i dirigent filharmonije, rekavši: „Hvala na ovim čarobnim zvucima“. Ne želim nas veličati, ali je bio sjajan utisak. Mi smo predstavili našu muziku. Borim se da veličamo našu nacionalnu muziku. Bio sam oduševljen kada sam vidio da vi u Sarajevu imate Muzej sevdalinke, to je fenomenalna stvar, to što čuvate svoje je nešto najljepše što sam čuo.
Kako komentirate stanje na današnjoj muzičkoj sceni?
– Jako loše. Evo uzmimo, naprimjer, rock muziku. Ko su najjača imena? Pa to su imena koja postoje još iz bivše Jugoslavije. Vjerujte da ni nakon 20 godina nema imena koje je toliko jako i dobro. Sve ono što je bilo dobro, bilo je tada. Muzika je u jednoj velikoj krizi. Muziku je ubila rečenica: „To se traži.“ Recimo, danas imamo 50 Vlada Georgijeva u Srbiji. Sve je isto. Najbitnije je za svakog mladog muzičara da bude ono što jeste, da bude svoj, da ne bude kopija i klon nekoga.
U jednom Vašem intervjuu sam pročitala kako ste u godinama mladosti bili roker. Jedno vrijeme ste čak bili i hipik. Recite nam nešto o tom periodu?
– Prije nego što sam osnovao grupu „Legende“ svirao sam gitaru u grupi „Riblja čorba“, a narodnu muziku do tada nisam ni slušao. Kada sam završio s rock muzikom, bilo mi je glupo da krenem nešto u sličnom fazonu ispočetka, jer sam tada izašao iz „Riblje čorbe“ koja je bila neki vrh. Jedini koji je ikada sam izašao iz te grupe sam ja, ostali su bili izbačeni.
Zašto ste napustili „Riblju čorbu“?
– Otišao sam u trenutku kada sam počeo drugačije da razmišljam. Tada sam imao 30 godina, cijelog života sam se bavio rock muzikom, a iskreno da vam kažem, nisam se ni nešto obogatio niti sam napravio neko veliko ime. „Riblja čorba“ je u tom trenutku bila u velikoj krizi, baš pred pucanje, i tada sam Bori rekao: „Vama treba svježa krv, neki buntovnik. Vama trebam ja, ali od prije deset godina. Već sam sazrio i drugačije razmišljam i treba vam nova energija da biste se digli“. Počeo sam da razmišljam o etno muzici. Rock muzika, jazz i blues nisu naša muzika. Naš blues su naše sevdalinke. Onda sam shvatio: “Zbog čega bih ja uopšte svirao muziku koja nije naša i u kojoj nikada ne mogu biti bolji od onih čija je to izvorna muzika?“. Htio sam napraviti nešto autentično, da, kada čuješ pjesmu „Legendi“, odmah te asocira na Srbiju, na ove ovdašnje prostore, jer svi mi imamo prekrasnu muziku.
Jeste li se pokajali zbog toga?
– Nikada se zbog toga nisam pokajao. Dvije godine sam razmišljao šta sam ja to uradio, ali s ove distance bio je pravi potez, jer se nikada ne bih iskazao kao autor da sam ostao tamo. U međuvremenu, postao sam pjesnik i književnik. Stigla su i neka priznanja koja su dokaz da je to vrijedilo, a da sam ostao u „Ribljoj čorbi“ to se ne bi desilo.
Porodičan ste čovjek, no s druge strane Vaš posao zahtijeva i često odsustvovanje od kuće, putovanja, nekad čak i višemjesečne turneje. Budući da ste u braku 35 godina, čini se da ste uspjeli napraviti dobar balans između poslovnog i privatnog života?
– Pa ne znam jesam li uspio napraviti balans, čak mislim da nisam uspio. U braku sam 35 godina, što je malo neobično za estradu. Uvijek me pitaju koji je recept tako dugovječnog braka i obično kažem da sam od tih 35 godina bio 27 izvan kuće (smijeh). Žao mi je zbog toga, imam dva sina i mnogo toga sam propustio u njihovom razvoju, radu, sazrijevanju, ali je to jednostavno moralo tako biti. To je takav posao. Moja supruga je preuzela sav teret u toj priči.
Biste li mogli zamisliti svoj život bez muzike? Šta još volite?
– Mnogo volim knjige i filmove. Imam svoj paralelni svijet. Trenutno sam ovdje s tobom, a za koji minut ću otići u neki drugi svijet. Ja se tako branim. Mnogo toga se ružnog dešavalo na ovim prostorima posljednjih decenija, veliki sam emotivac i oduvijek sam se pokušavao izvući od toga da ne bih sebe ubio i da ne bih psihički otišao na dno.
Kada ste već spomenuli sve ono ružno što se na ovim prostorima desilo, kako objašnjavate fenomen da baš muzika i umjetnost nekako najprije premoste razlike i barijere među narodima?
– Zato što je to tako logično, upravo je umjetnost najvažnija, jer je još iz plemenskih zajednica okupljala ljude. Nažalost, politika je sve uništila, kod nas je politika biznis. Ona uništava sve moralne norme. Ljude gledam kroz to kakvi su, a ne ko su i šta su. Ja sam pravoslavac, a imam prijatelje koji su muslimani i katolici, koji su divni ljudi. Ima mnogo loših ljudi i kod jednih i kod drugih, a i dobrih, a ja se vežem za dobre ljude. Bog je jedan, svako će doći do njega ako teži ka njemu na svoj način. Bitno je da ne ugrožavamo jedni druge na tom putu. Da nekome ne uradimo nešto loše s namjerom.
Zbog naše pjesme žena je plakala
Svojim pjesama često proniknete u srce publike. Kako Vam to uspijeva?
– Naše pjesme vam dođu kao psihoterapija. Mnoge osobe tamo čuju riječi koje bi željele čuti od svoje voljene osobe, a koje ih ne čuju. Mnoge poruke sam dobijao u fazonu: „Ubio si me ovom pjesmom“ i slično. Imali smo jedan primjer kada smo izvodili pjesmu o majci, žena u publici, kojoj je majka umrla nekoliko mjeseci prije, toliko je plakala da je dobila nervni slom. To su neke neočekivane reakcije i bilo mi je žao, ali dokaz su da pjesme emotivno itekako dopiru do publike.
Zašto Balašević za sat proda 20.000 karata
Kako vam je pošlo za rukom provesti tako dug radni vijek bez ijednog skandala?
– Mnogo puta su pokušavali da nas vežu za neke skandale, i nisu uspjeli, zbog toga im više nismo ni interesantni. Smatram da se karijera ne treba graditi tako. Uzmite Balaševića za primjer, godinama ga nisam vidio na televiziji i u novinama, a u roku od jednog sata je rasprodao Beogradsku arenu, 20.000 karata. Bez ijedne reklame, dakle, ne moraš da budeš skandal-majstor da bi uspio u ovom poslu.