Intervju

Ljiljana Petrović za “Azru”: Nakon Tošine smrti osjećala sam se kao davljenik u moru

Od prerane i tragične smrti makedonskog pjevača Toše Proeskog, njegova menadžerica Ljiljana Petrović za bh. medije nije dala intervju. Odmah nakon njegove pogibije Ljiljana se povukla iz svijeta estrade i počela se baviti uzgojem lavande. Danas je Ljiljana vlasnica najveće plantaže lavande u Regionu. Na više od 30 hektara zemlje u okolici Niša zasadila je 600 hiljada biljaka originalne francuske lavande, koja se koristi kao podloga svih parfema, a odnedavno je na svojoj plantaži posadila i smilje. Nakon Tošine smrti nudili su joj da bude menadžerica mnogim pjevačima, no ona je odbijala saradnje, kazavši da je ona uvijek bila i bit će samo Tošin menadžer.

Zbog toga su nas i iznenadile spekulacije da će Ljiljana nakon deset godina od Tošine smrti postati menadžerica Amaru Jašarspahiću Giletu. Naime, osoba koja se na Facebooku već dvije godine ljudima predstavlja kao Ljiljana Petrović (ime poznato redakciji,op.a), osim što je Giletu nudila saradnju i bez njegovog znanja ugovarala gostovanja u emisijama makedonskih televizija, otišla je toliko daleko da je komnicirala sa svim Ljiljaninim poznanicima i mjesecima davala lažne intervjue. Čak je najavila i svoj skori dolazak u Sarajevo.

Ljiljana prvi put nakon deset godina govori za naš magazin, te objašnjava ovu nelagodnu situaciju.

– Prije desetak godina rekla sam da se više nikada neću baviti menadžerskim poslom. Izjavila sam ono što sam iskreno i osjećala, a ta se osjećanja nisu promijenila do danas. Toše i ja smo zajedno završili svoje karijere. Prerano, nažalost. Neshvatljiva mi je potreba pojedinca da me predstavi onakvom kakva nisam, da besramno koristi moje ime, da širi laži i neistine. Umorna sam od čitanja izmišljenih i lažnih intervjua, lažnih profila na društvenim mrežama i neizmjerno sam vam zahvalna što ste me kontaktirali i upozorili da neko daje izjave u moje ime. Želim reći svim ljudima, svim Tošinim fanovima da ja nemam profil na Facebooku, te da je onaj koji postoji lažan. Jedini razlog zbog kojeg mi danas razgovaramo jeste taj što sam vam zahvalna za ovo upozorenje.

Jeste li ikada i u jednom trenutku razmišljali o eventualnom povratku u menadžerske vode?

– Nikada nisam razmišljala da se vratim u menadžerske vode, jer bi to bila velika patnja i mučenje za mene. Osjećala bih se kao da sam izdala Tošu. Ja sam bila Tošin menandžer, Tošina Ljilja, tako ste me upoznali i tako će zauvijek i ostati. Osoba sam koja nikada nije odbila dati nekome savjet ili neki kontakt ili pomoću ako mogu, na bilo koji način, onima koji su me zamolili, ali nije istina da sarađujem i radim ni s jednim pjevačem.

Kako je izgledao Vaš život proteklih deset godina?

– Posljednjih deset godina trudim se da naučim kako da dostojanstveno nosim svoju tugu, kako da budem bolji čovjek nego što jesam. Mnogo radim i trudim se da moja djela govore o meni.

Bavite se i uzgojem lavande. Krenuli ste od nule i promijenili ste život iz korijena. Otkud volja i želja da se bavite ovim poslom?

– Moram priznati da je jako teško poslije ovakvih tragedija ustati i krenuti dalje. Mnogi su svoju mržnju usmjerili na mene, svoj bijes i tugu, a ja sam svoj lijek potražila u prirodi. Moja posvećenost novom poslu donijela je rezultate: oplemenila sam mirisima i bojama prirodu, a ona meni dušu.

Vašu menadžersku karijeru obilježila je saradnja s Tošom Proeskim. Osim poslom, bili ste vezani i velikim prijateljstvom. Da li je nužno u menadžerskom poslu s klijentom (štićenikom) biti prijatelj?

– Dobar menadžer možeš biti i u muzici i u bilo kom drugom biznisu samo ako neizmjerno voliš ono što radiš ili onog za koga radiš. Moraš bezuslovno da vjeruješ u njega, a on da ima neizmjerno povjerenje u tebe. Uspjeh je zagarantovan ako svako radi besprijekorno svoj posao. Ja sam bila posvećena Toši, a on svojoj karijeri i to je bio jedini put ka uspjehu.

Nijedan pjevač na ovim prostorima nije uživao takav status kod publike, koja ni danas ne može da se pomiri s njegovom preranom smrću. Tuga je bila velika, medijski linč nije štedio nikoga pa ni Vas, šok je bio preveliki, i u svakom je tražen krivac za njegov prerani odlazak. Kako ste proživljavali cijeli taj period?

– Radeći s Tošom svih tih godina, naučila sam da se nosim s lošim ljudima, s neistinitim napisima, koji nas nisu štedjeli ni tada, pa me nije iznenadilo ni ono što se desilo poslije njegovog odlaska. Razumijem da je to ogroman gubitak, velika bol, ali ne razumijem da pritom ne poštujete i tuđu bol. Osjećala sam se kao davljenik u moru tuge kog svi guraju da bi sami došli do daha, da bi njima bilo lakše. Ali, patnju i bol koju sam ja doživjela jedino neću uporediti s patnjom njegove porodice, jer je jedino njihova bol veća od moje.

Idete li u Kruševo? Imate li danas ikakav kontakt s njegovom porodicom?

– Ja Tošu nosim u srcu. Ta sjećanja i osjećanja su samo moja i nemam potrebu da ih dijelim, kao što nemam potrebu ni da budem viđena u Kruševu, ni bilo gdje, ni bilo šta što bi dalo povoda za pisanje i spekulacije.

Kakvi su Vam planovi za naredni period, kada je riječ o poslovnom segmentu Vašeg života?

– Zbog raznih spekulacija sada neću pričati o svom poslu, reći ću vam samo da sam posvećena svojim plantažama i da mnogo radim. Šta će biti sutra, ko zna. Čudni su putevi Božiji. Samo znam da sam sve svoje talente iskoristila i dizajnirala umjetničku sliku prirode koju mogu da gledam uživo svakog dana i slušam tišinu kao najljepšu muziku.