Nenad Jezdić: Zašto sam otišao živjeti na selo

Piše: Redakcija

Veliku porodicu želio sam od trenutka kada sam zaključio da postoji neko s kim to vrijedi stvarati. Od trenutka kad sam shvatio da vrijedi izgarati za porodičnu ljubav. Naravno moja supruga, majka moje četvero djece je dominantna figura u njihovom odgajanju. I svu onu istinsku, tajnu zaslugu pripisujem njoj. Ja sam radio, donosio u kuću, svijao i hranio to gnijezdo, ali je ona ta koja je to gnijezdo čuvala i podizala

Nenad Jezdić popularnost je stekao ulogama Bode Tajsona u seriji „Porodično blago“, potom ulogama u serijama „Neki novi klinci“, te „Crni gruja“, a pamtimo ga i po filmskim ostvarenjima „Mrtav ladan“, „Kordon“, „Tri palme za dvije bitange i ribicu“, „Lajanje na zvijezde“. Nenad živi životom koji je netipičan za jednog glumca, otac je četvero djece i već 15 godina se bavi poljoprivredom. Trenutno ga možemo gledati u humorističnoj seriji „Mamini sinovi“ u kojoj glumi s Andrijom Miloševićem i Svetlanom Bojković. Nenad tumači doktora Mišu, koji je za razliku od svog brata vrlo ambiciozan, siguran u sebe, svoj izgled i moć, te svoju sposobnost da manipulira.

– Uvijek postoji prostor da možete bolje, ali vjerujem da sam se snašao u ovoj ulozi. Ne pravim pretjeranu razliku između onoga što je komedija i neki drugi žanrovi. Igrati komediju teško je koliko je teško igrati dramu, koliko je teško na pravi način tumačiti život i koliko je slojevito biti prirodan i istinit, u kadru ili na sceni. Gluma ne poznaje žanr.

Do sada je emitirano šest epizoda serije „Mamini sinovi“. Kakve su reakcije publike?

– Igramo likove i situacije koje se crpe iz realnog stanja, dobro poznatog mnogima. Ako ne prepoznaju konkretno svoju priču, ljudi je znaju iz bliže ili dalje okoline, tako da su reakcije koje dolaze do mene i ostalih članova ekipe dobre i pozitivne. Ali, vjerovatno ima i onih koji drugačije misle.

Rođeni ste u Valjevu, gradu koji je iznjedrio velike zvijezde, osim Vas tu je i muzičar Željko Joksimović, potom čuveni Voja Brajović, Miloš Teodosić … Je li u pitanju neki fenomen Valjeva, koji je očigledno rasadnik talenata i zvijezda?

– Ne bih mogao da govorim o fenomenu, ali Valjevo je svakako jedan vrlo inspirativan kraj, veliki rasadnik ljudskog dara, kako za uzvišenost i duhovnost, tako za glupost i prevaru. Imam jedan krug ljudi, s kojima sam odrastao i mi, uz određenu dozu humora, Valjevo zovemo centrom naše vasione. Što se tiče ljudi koje ste spomenuli, Željka poznajem od predškolskih dana, odrasli smo u istom kraju, kumovi smo, vezani pravim prijateljstvom.

Teodosića ne poznajem lično, znam da je odrastao u kraju u kojem sam i ja, i da je igrao basket na istom terenu na kojem sam i ja osam godina vrlo intenzivno trenirao košarku, sanjajući da ću postati vrhunski košarkaš. Baš onakav kakav je on danas postao.

Koju ulogu smatrate ličnom kartom, a koja ja Vama privatno bila najsličnija i najbliža?

– Jako se trudim da razlikujem šta su likovi koje tumačim, a šta sam ja. Uloge su stvar emocionalnog iskustva i opažanja. Naravno, dio mene mora postojati u svakoj toj ulozi, samo je pitanje da li iz afirmativnog ili kritičkog odnosa. U svaku ulogu unosim ono što je moje istinsko opažanje svijeta, moji nazori, shvatanje i sagledavanje ljudske prirode, ljudske duhovitosti, gluposti, banalnosti, duhovnosti.

Obično se kao lična karta glumca nametne ono po čemu ste se prvi put izdvojili, odnosno ono što je najšira publika prihvatila, kada su vas prvi put otkrili. U mom slučaju je to bio Boda Tajson u „Porodičnom blagu“, kojeg su ljudi doživjeli kao neku vrstu osvježenja, drugačije duhovitosti, nekog finog, gradskog humora s primjesama uličarskog. I taj Boda Tajson me i danas prati. Ali, mene sve to ne opterećuje. Odlično znam ko sam, i gdje sam bio, i šta sam radio, kuda idem i šta mi valja postati.

Zaljubljenik ste u motore i čak ste, ako ne griješim, 12 puta pali s motora. No, šta je ono što Vam daje hrabrost da ponovo vozite?

– Motor vozim od svoje 12 godine, to je nije stvar nikakvog pomodarstva, već moja davnašnja ljubav i dio mog odrastanja. Sjećam se da sam u tom svom adolescentskom dobu sanjao taj Kawasaki zzr 1100, koji sam poslije i kupio od vlastitog novca, zarađenog kopanjem kanala. Imam osjećaj da ništa loše ne može da se desi kad neko ima takvu genezu motocikliste. Jesam padao i to mi se dešavalo svaki put kad se nisam dovoljno čuvao, kad sam htio više, a ne ono što je dovoljno. To sam shvatio i vjerujem da to neću ponoviti.

Mnogima su poznatije Vaše uloge od činjenice da godinama živite na selu kao pravi poljoprivrednik. Odakle ideja da život nastavite na selu, u vremenu gdje svi žele biti u gradu?

– Biti pravi poljoprivrednik je mnogo uzvišenije od onog ko sam ja u selu, ali tješim se da i ta moja priča, na neki način, ima elemente istinskog podviga i truda koji vodi ka ispunjenju onog elementarnog zavjeta: da živiš i radiš u znoju lica svog, na zemlji u koju ćeš se i vratiti. Iz tog razloga sam i počeo da razmišljam o selu. Mislim da je zaista važno da čovjek, ma ko bio i čime se bavio, gleda da što više stoji na zemlji, da s njom ima što više kontakta, i u doslovnom i u filozofskom smislu, kao i u smislu sjećanja na to da je zaista ta zemlja njegovo posljednje stanište.

Ja sam, prije svega, glumac koji je svu tu svoju ludoriju i svoj romantičarski hir ispunio i zadovoljio baveći se ovim poslom. Ipak, onda sam sve to što sam zaradio u tom poslu, ne samo kroz glumačku, već i rediteljsku i spisateljsku kreativnost i poslove koji su kroz to dolazili, uložio u zemlju. Sve je nastalo iz plemenitih pobuda i ja na selu ispunjavam svoju viziju i živim svoj san. Da vam ne pričam o radosti koju osjećam kad se podiže zasad, kad voće rodi. Radost kad na ledini i jednoj utrini podižeš nekoliko hiljada kvadrata, pa tu zapošljavaš neke ljude i hraniš njihove porodice i oživljavaš taj kraj.

Živite li pravim životom poljoprivrednika?

– Tu postoji neki dualizam, neki paralelni svjetovi. Trenutno živim jednu vrlo intenzivnu, aktivnu glumačku zbilju, kao na samim počecima moje karijere prije skoro 25 godina, kada sam mnogo radio. Snimam istovremeno dva projekta, igram predstave, imam gostovanja. Sve to me onemogućava da idem na selo, bar ne u onoj mjeri u kojoj sam navikao. I obrnuto. U periodima kad je to na selu bilo stavljeno kao prioritet, ja sam sebe stavio u neku vrstu vještački izazvane glumačke kome. Dakle, postoji jedan dualizam, ali suštinski, zaista, čovjek može mnogo kad hoće, kad želi, zna i ima energiju i dar da radi više stvari. Ja se bavim i primarnom proizvodnjom i preradom, uzgajam voće i prerađujem ga, moja rakija nastaje u mom voćnjaku. To je priča koja iziskuje i mnogo znanja i napora. Ali vrijedi. Riješio sam da spojim nespojivo, jer samo spajajući nespojivo čovjek istinski napreduje.

Osvojili ste brojne nagrade za svoj glumački angažman, ali i zlatne medalje za svoju rakiju. Koje su bliže srcu?

– Sve nagrade, i za glumu i za rakiju, onog trenutka kad ih primite postaju prošlost. Postoje kao svjedočanstvo o nekom djelu, koje se time zaokružilo i dio vašeg sjećanja. Ono što mene tjera je dalji napredak. Zagledan sam u sutra. Nema vremena za osvrtanje.

Čula sam i jednu anegdotu o Vašem životu poljoprivrednika. Da ste vozili traktor iz Sopota do Valjeva 12 sati, zbog čega?

– Zbog toga što ja ispunjavam svoje ciljeve. I što se trudim da svoje obaveze, čak i kad nisu tako prijatne, pretvaram u radost, a ne u muku. Ta mašina bila je prva ozbiljna mehanizacija koju sam kupio za vlastito gazdinstvo, čemu je prethodio period ozbiljnog rada i ulaganja. I želio sam da je lično dovezem. Otišao sam u Sopot i kupio traktor, ne razmišljajući o tome da taj traktor ide 25, 30 kilometara a sat. A u Sopot sam došao autom vozeći 100-120 na sat. Krenuo sam i nisam ni računao koliko mi vremena treba. Međutim, i kada sam osvijestio, nisam se pokajao što sam vozio 12 sati.

Otac ste četvero djece, tri kćerke i jednog sina. Jeste li oduvijek željeli veliku porodicu?

– Da, želio sam je od trenutka kada sam zaključio da postoji neko s kim to vrijedi stvarati. Od trenutka kad sam shvatio da vrijedi izgarati za porodičnu ljubav. Naravno moja supruga, majka moje četvero djece, jeste dominantna figura u njihovom odgajanju. I svu onu istinsku, tajnu zaslugu pripisujem njoj. Ja sam radio, donosio u kuću, svijao i hranio to gnijezdo, ali je ona ta koja je to gnijezdo čuvala i podizala.

Kažu da su očevi više privrženi kćerkama. Koliko ima istine u ovoj pretpostavci?

– Ma to nema veze s istinom. To vjerovatno potječe od onog iskustvenog, kada ljudi već zanemoćaju, pa se najčešće ispostavi da su kćerke te koje su privrženije i koje će više i bolje brinuti o svojim ostarjelim roditeljima, vjerovatno iz tog materinskog instinkta koje nose u sebi. Podjednako sam vezan i za kćerke i za sina i znam da on ne bi bio takav kakav jeste da nema svoje sestre i obrnuto.

Na kojim projektima trenutno radite?

– Radim uvijek na jednom projektu. Čast, moral, zakon, nebeski i zemaljski, prijatelji, poštenje, plemeniti ciljevi, održana riječ. Prave kičme, nekad i zamoliti, nikako klečati i puziti. Radim na projektu koji se zove istina, žrtva, usmjeravanje, a sve su to projekti za mene i od mene. A što se tiče planova, čovjek snuje, a Bog određuje.

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti