Danica Maksimović: Mi moramo biti ljudi!

Piše: Redakcija

Glumica sa šarmom holivudske dive, Danica Maksimović rado je viđen gost u našem glavnom gradu. Prošle sedmice u Kamernom teatru 55 igrala je predstavu „Indigo“. Nasmijana i vedrog duha, osim o sarajevskoj predstavi, govorila nam je o 40 godina dugoj glumačkoj karijeri, sinu Milošu, vrsnom reditelju, ali i otkrila zašto je zbog roditelja upisala Pravni fakultet, a za svoju dušu Akademiju.

– Doživjeli smo prekrasne ovacije da se prosto ježim kada se sjetim. To je nešto što nama daje snagu za dalje, to je satisfakcija zbog koje mi umjetnici živimo. Nikakva nadoknada pravom umjetniku, glumcu, slikaru, piscu ne može nadomjestiti ono što mu da publika. Govorim o pravim umjetnicima, a ne onima koji to rade zbog novca, jer kod mene u ljubavi i u umjetnosti ne smije biti kompromisa, ja to ne dozvoljavam – prenosi Danica utiske iz Kamernog teatra.

 Predstava “Indigo” donosi priču o dvije kolegice, starijoj i mlađoj, stalnom nadmetanju u karijeri i među muškarcima, ali i o promašenim životima. Koliko žene danas moraju biti konkurencija jedna drugoj? Koliko se moraju nadmetati? I zbog čega uopće?

– Ja se nikada nisam nadmetala. Imala sam neki svoj pravac i gledala samo sebe. Možda sam na svojoj koži osjetila ljubomoru i taštinu, ali to nije dobro. Ja se radujem uspjesima drugih. Ono što je loše kad je riječ o našim prostorima, je ste da, ako si bolji, ako se trudiš, ljudi to ne cijene i pokušavaju umanjiti tvoju vrijednost. To uopšte nije dobro za nas, jer ako neko postigne uspjeh, treba ga vrednovati. Ja sam svoj put našla. Debelo radila i zaradila i ništa mi nije palo s neba, jer sam bila jako siromašno dijete i odrastala u skromnoj, radničkoj porodici.

Studirali ste pravo u Beogradu. Kako to da ste, ipak, završili Akademiju scenskih umjetnosti?

– Upisala sam Pravni fakultet, jer sam roditeljima morala donositi index da bi bili sigurni da u Beogradu radim nešto korisno. Željela sam se baviti kriminalistikom. Stala sam na pola puta, jer sam još kao dijete počela da recitujem, pjevam, sviram mandolinu i bilo je prirodno da će gluma biti moj životni poziv. S 19 godina otišla sam u Beograd da upišem Akademiju i nisam uspjela iz prvog, već su me primili iz trećeg pokušaja. Tada sam im rekla: „Ovoga puta ne dolazi u obzir da me ne primite. Nemam ja ni vremena ni godina za bacanje. Sad ima da me primite!“ I to pred svim profesorima.

Roditelji nisu znali da ste upisali Akademiju?

– Roditelji su na početku bili protiv. Oni su, zapravo, samo htjeli da me zaštite, upravo zbog neimaštine, morali su da razmišljaju praktično, kako ću što prije zaraditi novac i doći do svog parčeta hljeba, a profesija koju sam ja izabrala je bila riskantna. Da sam upisala Akademiju, saznali su kada su me vidjeli na TV ekranu. Sa svojom sam klasom, u kojoj je, između ostalih, bio i Leka (Branislav Lečić, op.a.), radila na jednom projektu „Bio jednom jedan car“, koji se emitirao na TV-u. I u prvom kadru sam bila ja. Tada su roditelji i saznali da sam upisala Akademiju, jer sam im do tada donosila na uvid index Pravnog fakulteta. Bitno je da su oni na kraju ipak bili ponosni na mene.

Čest ste gost u našem glavnom gradu. Kakve Vas uspomene vežu za Sarajevo?

– Sve ono što nam se dogodilo ostavilo je velikog i bolnog traga na svima nama. I prije rata sam dolazila u Sarajevo i radila. Rođena sam u onoj bivšoj državi, velikoj Jugoslaviji, gdje smo svi bili veliki i moćni, sarađivali, radili i družili se. Pred rat ovdje sam snimala film, ali i danas u Sarajevo dolazim s jednom velikom radošću. Zato što vidim da, ipak, sport i umjetnost najprije preskoče te barijere koje postoje među narodima. Znam kako je to, jer neko ko je izgubio svoje najrođenije ne može to tek tako da potisne, ali se tim prije ja dajem više i dajem srce na dlanu svakome ko želi da razmijenimo dobre vibracije, jer mi jesmo i moramo biti ljudi.

Koliko Vam se Sarajevo promijenilo nakon rata?

– Promijenio se kao i svaki grad, ali raja i ljudi koje poznajem nisu. Prvi put kada sam došla bila je aktuelna serija „Jelena“. Tada sam bila strašno popularna. Ulazim u mjenjačnicu da promijenim novac, stajem u red i gospođa koja je radila za pultom ustaje sva uzbuđena i kaže: „Jao pa Vi ste ušli! Ja vas obožavam!“ Uživala sam u tome. To je meni bio znak da me ljudi nisu zaboravili i da sam dobrodošla u ovaj grad. Ja ne mogu a da ne volim ovaj grad. Sinoć sam otišla na Žutu tabiju samo da bih se gore slikala, jer je gore najljepši pogled na Sarajevo i presretna sam zbog te fotografije.

Iako ste već određeno vrijeme u penziji, Vi i dalje glumite. U karijeri dužoj od 40 godina imali ste više od 60 uloga, a dobitnica ste i mnogih nagrada. Iako ste glumili i u filmovima i u pozorištu, koji medij Vam je draži?

– Meni je pozorište draže, jer je samo na sceni glumac svoj. Film jeste vrlo zanimljiv i dosta sam igrala na filmovima, ali potpuno je drugačiji princip rada. U pozorištu vi morate raditi u kontinuitetu. U jednoj monodrami sam igrala protok od 10 godina. Na početku predstave bila sam mlada, pa sam prošla jedan stravičan period, pa poslije ostarim 10 godina na sceni i to se vidi na meni i to sve za samo jedan sat. Vi cijeli život možete proživjeti na pozorišnoj sceni. Dok u filmu to mora trajati mjesecima ili čak godinama. U pozorištu je glumac potpun, kada ne može niko da ga sinhronizuje, moraš sve sam. Tvoj glas, tvoja emocija, tvoje tijelo, tvoj mozak.

 U jednom periodu dali ste otkaz u pozorištu i postali slobodan umjetnik, zbog čega?

– Drago mi je što sam do kraja imala svoje principe, ali i hrabrost i ludost je da pozorište napustim baš kada sam bila prvakinja. Politika i umjetnost nikada nisu išli zajedno, zbog toga sam i dala otkaz, nisam željela pripadati tu. Znala sam da ću morati sama sve, a to je mnogo teško. Skoro 20 godina sam bila slobodan umjetnik. Sve sami sebi plaćate, i penziono i socijalno, nisam sjedila na državnim jaslama. Pa, iako sam nosila repertoar, nisam željela ostati tu.

Iz kojih emotivnih stanja ulazite u ulogu? Mora li Vam se svidjeti na prvo čitanje da biste je prihvatili?

– Da. Odmah procijenim da li mi se nešto dopada ili ne. Kada biram uloge, bitno mi je da se ne ponavljam. Uvijek istražujem svoje uloge, jer sam strašno radoznala. Radila sam jednu predstavu posvećenu Crnjanskom, igrala sam Vidu Ružić, njegovu suprugu, o kojoj nema ništa da se pročita. Živjeli su zajedno 51 godinu. Nisu imali djece. Bili su izbjeglice u Londonu i ona je, iako je intelektualno bila na istom nivou kao i on, zbog njega šila lutke i prodavala ih. Sve vrijeme ga je podržavala, i to je njena veličina, a ništa o njoj nisam mogla pronaći, osim iz njegovih dijela. I kada istražujete, to su vam novi putevi i otkrića. Pročitam i mnogo stvari koje ne moram, da bih što bolje ušla u lik.

Glumili ste i s najvećim imenima jugoslavenske glumačke scene. Koga od kolega iznimno cijenite kao glumca, ali i kao čovjeka?

– Teško se odlučiti za samo jednog kolegu. Velika je privilegija odrastati uz ljude koji su bili velikani našeg glumišta. To su bili: Olivera Marković, Milena Dravić, Dragan Nikolić, Bata Živojinović, Nikola Simić, koji mi je bio tata u „Tesnoj koži.“ On mi je uvijek govorio da sam najambicioznija glumica koju je upoznao. Često bi dolazio da gleda naše predstave. On, naprimjer, završi svoju „Bubu u uhu“ i trči da vidi barem kraj naše predstave i naš poklon. I kad se poklonim publici, ja se poklonim i njemu. On, koliko je bio stidljiv, navuče zavjesu da ga ne vidi publika. Uvijek bi me pitao zašto to radim. Rekla sam mu: „Jer Vi to zaslužujete!“

Vaš sin Miloš Lolić uspješni je pozorišni reditelj, koji trenutno radi u Austriji. Jeste li ponosni što je krenuo Vašim stopama?

– Bilo je strašno na početku. Nisam ni znala da želi postati reditelj, rekao mi je tek kada je već čvrsto odlučio da će upisati Pozorišnu akademiju. Pribojavala sam se da će to biti gluma, ali srećom nije. Odabrao je pozorišnu režiju. Tada shvatite koliko ne poznajete svoje dijete. On je u pozorište dolazio kao mali, jer nikada nisam pretjerivala u tome. Samo kada je bila nužda ili kada je nešto lijepo i adekvatno za njega. On je obožavao pozorište. Primljen je, i to s najvećim brojem bodova, iako niko nije znao da mi je sin, jer nemamo isto prezime. Drago mi je što je sve to njegova zasluga i njegov uspjeh. Moram priznati da sada imam tremu kada me na nekoj predstavi gleda, jer je Miloš veliki profesionalac.

Jeste li ikada radili zajedno? Dajete li mu možda neke profesionalne savjete?

– Nisam. To je na njemu. Rekao je da je smislio šta bi radio sa mnom, samo moramo da uskladimo vrijeme kada možemo oboje. Savjetovala sam ga o ovom poslu, ali sve što mu savjetujem on prvo promisli i provjeri pa tek onda prihvati moj savjet.

Žena ste sa šarmom holivudske dive, pa iako ste ušli u sedmu deceniju života i dalje izgledate prelijepo. U čemu je tajna Vašeg lijepog izgleda?

– Jao, hvala vam (smijeh). Moram da radim na sebi. Ja sam, prije svega, duh koji ne može da miruje i volim sport. I dan-danas mogu uraditi špagu, jer sam elastična i vitalna. I ja ne mogu da stanem. Čini mi se, kada bih stala, da bih odmah bila bolesna. Da biste trajali, morate ulagati u sebe. Vježbam, idem na jogu, pilates, u teretanu i volim da plivam, vodim računa o koži. Uvijek koristim samo svoju šminku i svoje kreme, sve svoje nosim, a kod kozmetičara sam redovna. Nakon kozmetičkog tretmana procvjetam, potpuno sam nova osoba. Pijem mnogo vode i prirodnog soka. Ujutro konzumiram napitak od vode, meda, limuna i đumbira. Ne jedem slatko. I vrlo je bitno za žene da znaju šta u životu hoće, a šta neće.

Šta Vas osim glume ispunjava? Šta volite raditi u slobodno vrijeme?

– Nikada nisam živjela u stanu. Uvijek sam imala kuću. Imam dvorište koje sama uređujem. Imam svoje biljke. Posadila sam i brezu, omoriku, svoj ružičnjak i travnjak. Bavim se time, približavam se onom iskonskom. Obična sam žena, to što stavim šešir ne znači da sam ja nešto iznad prosječnog čovjeka i naroda koji srećem na pijaci. Naprotiv, vrlo sam otvorena za sve. Luda sam za čeprkanjem zemlje, za te potrebe ne mogu koristiti rukavice. Moram dodirnuti zemlju, biljku, jer previše volim prirodu. I žao mi je koliko se ljudi bahato odnose prema njoj.

Foto: Mario Klein

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti