Intervju

Abdulah Sidran: Jaki su razlozi što se želim skloniti iz Sarajeva

Abdulah Sidran, bh. pjesnik, prozaist i filmski scenarist, kroz svoja kultna književna i filmska djela „Sarajevska zbirka“, „Otkup sirove kože“, „Oranje mora“, „Sjećaš li se Doli Bell“, „Kuduz“, „Otac na službenom putu“…, dao je nemjerljiv doprinos afirmaciji naše države, njenoj kulturnoj baštini i razvoju bh. kinematografije. U 73. godini Sidran još piše i radi, a trenutno je najviše posvećen svojoj porodici, supruzi Sabiji i djeci. Povod za razgovor sa Sidranom nikad ne može biti samo jedan, i ne mora biti samo knjiga ili film. Ovoga puta nisam tražila povod. Željela sam sjediti u društvu i uživati u priči jednog vrsnog bh. intelektualca. Stare generacije se živo sjećaju, a mlađe će pamtiti putem snimljenih i arhiviranih videokaseta, filmske klasike koji su nastali prema Sidranovom scenariju. Oni koji čitaju, Sidranove knjige drže stalno blizu ruku, i na najvidljivijim policama svojih kućnih biblioteka.

Teško da će se na ovim prostorima iznjedriti jedan novi Kuduz ili Otac na službenom putu… Gleda li novija filmska otvarenja, i šta uopće misli o filmovima koji se snimaju posljednjih godina u svijetu, pitam ga.

– Meni godine i stanje organizam ne dopuštaju da sjedim dva sata na stolici, ni u najluksuznijem kinu. Ono što je važno, djeca mi dobave i gledam na kompjuteru. U tom smislu, o stanju u svjetskoj kinematografiji ne bih smio kazati da sam mjerodavan ozbiljno govoriti. Poznata su mi lica i tematika, ali da to gledam sladostrasno kao nekada, ne smijem lagati, ne gledam. Domaću kinematografiju gledam, jer moram. Savjest bi me pekla kada bih je ignorisao. Ne želim nikada o njoj govoriti negativno, jer su okolnosti u našem društvu takve da bi bh. režiseru filma trebalo dati Oscara za samo činjenicu da je uspio snimiti film. Kako je on sakupio 10 miliona, ako mu je država dala 150 hiljada? Sretan je onaj režiser-paćenik koji za dvije-tri godine uspije sklopiti tzv. konstrukciju finansiranja, pa ući u realizaciju filma.

Kakva je današnja publika, kakvi su joj ukusi, bilo da je riječ o filmu ili književnim djelima?

– U senzibilitetu publike su se dogodile neke promjene, ono čemu se neko danas smije, mene ostavlja ravnodušnim. Razlike se najviše očituju u poimanju humora. Ja upravo zbog toga nisam više ni važan, ni upotrebljiv scenarist. Ono što bih ja napravio kao smiješno, tome se ova djeca ne bi smijala. Njima bi to bilo naivno, oni se rađaju s fakultetima, s jezicima, s crnjakom kao humornim idealnom – dok ja crnjak ne podnosim niti on za mene uopće može biti duhovit.

Imali ste priliku da određene periode života provedete u različitim bh. gradovima. Kakva je Vama BiH?

– Kad bi vas neko padobranom izbacio u čaršije poput Gradačca, Srebrenika, Tešnja…, ne biste ni znali da ste u BiH. Sve su kuće nove, svježe okrečene, voćnjaci uredni… Mislili biste da ste možda u nekom dijelu Italije. Prođite kroz zapadnu BiH, pomislili biste da ste Armstrong što je sletio na površinu mjeseca – nigdje ništa. BiH u tom smislu nije jedna, stanje u svim dijelovima nije isto.

 Imate sina koji je 1995. godište, generacija koja je u vječitoj dilemi otići ili ostati. Na sami kraj drugog izdanja knjige „Oranje mora“ stavili ste tekst koji baš o tome govori. Naslov mu je: „Odlazim, a ne znam šta da reknem djeci“. Koliko god voljeli BiH, dolazi li vrijeme kada će odlazak biti jedino rješenje?

– Sina sam prvi dan ove akademske godine dočekao kada se vratio s fakulteta i vidio ga tužnog do suza. Šta se zbilo? Pola njegove raje je preko ljeta otišlo da nastavi studij u inozemstvu. Dakle, sa studija informatike i bioinženjeringa, profesije koja ima perspektivu i u domaćim uslovima, pola jedne generacije preko ljeta je zbrisalo na Zapad! Imam i kćerku koja iduće godine, ako Bog da, završava  Gimnaziju. Već sada razmišljamo šta činiti kada ona završi srednju, a sin bude upisivao petu godinu, koju treba završiti u inozemstvu da bi mu diploma postala snažnija. Možete misliti kako roditeljima sve to teško pada… To je teška tema, preteška. Ne znam mogu li svojoj djeci reći: „Ostanite ovdje, BiH ima perspektivu“, da li sam u tom slučaju odgovoran otac? Nemam odgovor na to pitanje.

Osim sina, imate i dvije kćerke. Kakav odnos ste Vi gradili s njima, čemu ste ih učili kada im je to bilo najpotrebnije?

– Sramota je da otac hvali svoju djecu, nije zgodno. Svakome je poznato da se djeca ne vaspitaju  riječima i govorom, nego primjerom. Trudim se, a ne uspijevam uvijek (smijeh) da kod njih spriječim i suzbijem aljkavost. Mislim da je to najvažnije. Ljudski talenti, kao i djeca, ono što je na svijet došlo iz  ljubavi dvaju bića, sve je to Božije davanje, a svako Božje davanje moramo tretirati kao svetinju. Aljkav odnos prema svetinji moramo smatrati blasfemijom, kao da direktno vrijeđaš Stvoritelja, ako vrijeđaš povlasticu koju ti je dao. Nije važno u kojoj će se profesiji pronaći moja djeca, važan je nivo koji će u odabranome dostići. A svoje mogućnosti mogu realizirati samo ako poslu pristupaju apsolutno posvećeno. Kod starije kćerke Mirande, koja je u bh. diplomaciji od samih njenih početaka, kad se u Zagrebu osnivala prva naša ambasada u svijetu , a ona se kao izbjeglica našla tamo – odavno već postoji ovo o čemu govorim. Potpuna predanost.

Smatram da je pametnije da mi učimo od djece, a ne oni od nas. Njihovo znanje je urođeno, oni se ne svađaju s računarom kao ja. Računar je djeci kao produžena ruka, kao organ, a ja ga nikada neću zavoljeti. Za mene je to jedna sprava – da Bog sačuva. Često pomišljam kako će ova mlada raja naći puteve i sredstva, pa će virtualnim tehnologijama praviti belaj, dizati revolucije i postizati socijalne promjene bez kapi krvi. Maštam o pojavi takvih grupacija.

U našem mentalitetu je ukorijenjena jedna filozofija prema kojoj se i živi: „Muško je – neka ga, pusti ga“. Kako Vi komentirate taj višestoljetni odnos prema ženskoj djeci?

– Ona se najviše ogleda u tome da ja svojoj kćerki, kada hoću da je oslovim najnježnijim načinom,  kažem „sine“. Iz toga se vidi koliko su jake tradicijske, genetske matrice. Ne marim mnogo za te podjele na muško – žensko, u bilo kojem smislu. Mislim da pametan čovjek pažljivo motri i uzima u obzir mišljenje svoje žene, a u suprotnom je budala. Pametna žena, a i to jeste dio naše tradicije, nevidljivi je gospodar kuće i porodice. Ona će pred gostima odigrati ulogu partijarhalke, saginjati se, prinositi…, a kada gosti odu, dobro će naružiti čovjeka što je rekao ovo, što nije sjeo fino i on će debelu poparu pokusati. Majka i treba da bude gospodar kuće, a moje je da opskrbljujem materijalna sredstva da porodica živi, a sve ostalo počiva na majci. Nisam navijač skupina koje se na agresivan način bore za tzv. ženska manjinska prava, proizvodeći u jeziku čiste budalaštine. Naprosto, to nije u skladu s razumom. U ugroženim društvenim zajednicama kakva je naša, štetno je  ukupnost onih koji imaju istinske i jake razloga za pobunu ustinjavati na manje skupine, specijalizirane na, recimo, LGBT populaciju, ženska prava… Mnogo bi bolje bilo sve to vidjeti na jednom mjestu, u zajedničkoj akciji, u borbi protiv svih društevenih nepravdi.

Vaše životno i profesionalno iskustvo je toliko bogato da je teško vjerovati kako postoji nešto što niste iskusili. Postoji li išta za čim žalite što niste ostvarili, što negdje niste otputovali…?

– Ne, ne. Uopće ne moram vidjeti ono što sam u stanju zamisliti. Moj ljudski sadržaj ne nalazi se spolja. Prošao sam mnogo svijeta, a Italija je moja druga domovina. Možda neću ni ostati u BiH, a kada djeca iduće godine krenu na nastavak školovanja u inozemstvo, ja ću otići barem na pola puta da bih im bio bliže. Želim se skloniti odavde, ne želim umrijeti u Sarajevu. Želim da umrem i budem sahranjen u tuđini. Postoje jaki razlozi što ne želim ostati tu.

A koji su to razlozi?

– U 73. godini moram pisati i raditi da bih živio, a ja više ne mogu nešto napisati za dva dana, nego mi za to treba dva mjeseca. U našem društvu postoji jedno organsko akulturno osjećanje, a kod „ovih naših“ se samo vole mrtvi pisci; dok si živ, oni te manje-više ponižavaju. Da bi krenuo s mrtve tačke, ovdje najprije moraš umrijeti. Od svojih filmova danas nemam tantijema, a u Jugoslaviji sam imao. Mene je zadesila nevolja da sam mnogo radio i mnogo novca prometao kroz ruke, pa stekao navike imućnih ljudi, a da nikad nisam bio nikakav bogataš, imućnik. Od onog što sam uradio u filmu i književnosti mogle bi živjeti tri generacije Sidrana – da živimo u civiliziranoj, uređenoj državi. Previše sam o tome govorio, bez ikakve fajde. Političarima na jedno uho uđe na drugo iziđe. Prirodno je da se sklonim iz Sarajeva i nema potrebe da se to obrazlaže.

Uz Vas je sve ove godine supruga Sabija, prati Vas u lijepim i manje lijepom trenucima. Jeste li uvijek bili dobar suprug i uspjeli joj vratiti svu ljubav i pažnju koju Vam je pružala?

– To nije moguće. Njoj dugujem svoj život, od 1993. do danas. Dugo godina sam bio odličan alkoholičar. Ozbiljan, precizan, neumoljiv – i to sam radio savršeno. Međutim, šta je to nego ljudska propast? Zbog takvog mene se i raspao moj prvi brak sa suprugom Šahbazom, koju sam volio od puberteta i s kojom sam dobio krasnu kćer Mirandu. Međutim, đavo je radio kako je radio. Da nije bilo Sabije, i da nisam u ratu naišao na nju, umro bih prirodnom smrću u ratnim okolnostima. Postojala je u meni i takva žudnja, cijele 92. godine, nakon pokolja na Drini. Sabija je mnogo duhovita, njen jezik je jezik Podrinja, koji je najbolji i najbogatiji sačuvani narodni bosanski govor. Ja sam svoj jezik obogatio družeći se s njom. Fantastičan je njen smisao za humor, ljudi iz naše kuće izlaze kao da su bili na nekoj komediji, vedri i veseli. Prirodno je vesela, normalna i meni odgovara i to što je donekle patrijarhalno vaspitana, pa se zna čija je zadnja (smijeh).

Dogovaramo se, ne postoji zaista nijedna stvar o kojoj se nećemo najprije dogovoriti pa onda poduzimati šta treba. Moram je hvaliti kad je tako. Mnogi mi govore, bilo prijatelji ili oni koji mi to nisu, da svoj život dugujem njoj i istina je. Ljetovali smo ove godine nekoliko dana zajedno, sami, bez djece i cirkus je bio u tome što se cijela plaža okretala prema nama. Nije im bilo jasno što se onaj debeli čovjek i ona debela žena stalno smiju ! Šta je to ? A nas dvoje pričamo jedno s drugim i crkavamo od šege, što zbilja nije prirodno vidjeti. Primijetili smo kako se jedna porodica polako primicala da čuju čemu se to smijemo. Neke duhovite stvari koje kaže, ja zapišem i objavim kao svoje (smijeh). Rijetki su parovi koji ovako funkcioniraju, ali postoje. Ne znam otkud to dolazi nego odozgo. Prstom pokažeš ka gore – viša sila.

Bivša vremena se hvale čak i kad su bila gora, jer ih hvali čovjek koji je izgubio svoju biološku energiju, takozvani elan.

– Uvijek je bivalo tako da ljudi kazuju da su prošla vremena bila bolja. To je, naprosto, biološki zakon po kojem čovjek sve svoje prošle događaje i emocije smatra ljepšim, jer je bio i mlađi. To je zakon psihologije i ne treba to preozbiljno uzimati. Ali treba shvatiti i prioznati činjenicu da sadašnje stanje u našem društvu ne može izdržati poređenje sa onim što hvalimo kao ‘bivša vremena’. Tranzicija je svirepa, nepravedna, mnoge je časne i marljive ljude ostavila bez kruha, gurnula na kontejner.

Potemkinova sela

Potemkin je bio knez na dvoru ruske carice koja je jednom poželjela da obiđe područja oko Moskve da vidi kako živi narod, a narod je živio u teškoj bijedi i sirotinji. Kako to pokazati carici ? Onda je taj genijalni knez sazvao moskovske slikare, dao im platna i slikarski pribor, razapeo duž puteva kilometre tkanine, a oni naslikali idilična sela s divnim baštama i prekrasnim kućama, da bi to staroj kraljici izgledalo kao stvarnost. Apsolutno podržavam Sarajevo Film Festival, ali sam u jednom tekstu upozorio da ne smijemo dozvoliti da se naš Festival pretvori u Potemkinovo selo, pa da odavde veliki holivudski glumci odu govoreći tamo o prekrasno uređenom sistemu, ljepoti i skladu u kojima žive filmski radnici u BiH, i cijela kultura funkcioniše fenomenalno. Ne, nikako ! Festivali su manifestativni oblici kulture, i neka ih, ali je stvarna, temeljna kultura, sadržana u odnosu prema knjizi, muzeju, školi, biblioteci, egzistenciji uglednih stvaralacva – a ne u crvenom ćilimu.

Foto: Mario Klein