Dragi Šestić o nastanku i uspjesima kultnog Mostar Sevdah Reuniona: Pravimo muziku po našem ćeifu

Piše: Redakcija

U jesen 1993., Mostar je na prvi pogled bio grad na samrti. Okružen sa svih strana, nestajao je pod granatama, bombama i snajperskim mecima. Tako se bar činilo. Tih godina i mjeseci Mostar je živio u podrumima i skrovištima, gdje je recitirana poezija i pjevan sevdah. Na jednom od tih skrivenih mjesta, susreli su se mladi inžinjer građevine Dragi Šestić i mnogo stariji pjevač fantastičnog glasa Ilijaz Delić. Iz tog fatalnog susreta, od dvije kasete snimljene u podrumu ratnog mostarskog radija, rodit će se najznačnija bh. poslijeratna muzička senzacija, grupa „Mostar Sevdah Reunion“. Dvadeset i četiri godine kasnije, Ilijaz Delić, nažalost, nije više među živima, u grupi MSR sviraju i pjevaju neki novi muzičari, među kojima je i novi vokal grupe Milutin Sretenović Sreta, sedamdesetogodišnjak iz Bora, uz čiji glas MSR ponovo zvuči onako kako je to publika ovog banda navikla. MSR je imao velike uspone i strašne padove, no publiku nikada nije izgubio. Band je nedavno imao odličan nastup u sarajevskoj pivnici „HS“, gdje smo razgovarali s osnivačem i producentom Dragim Šestićem.

Svi znaju za „Mostar Sevdah Reunion“, ali malo ljudi zna ko je Dragi Šestić?

Dragi Šestić je osnivač MSR-a, producent, menadžer, vlasnik izdavačke kuće “Snail Records”. Kao producent radio sam i druge projekte osim MSR, radio sam s MSR i albume sa Šabanom Bajramovićem i Ljiljanom Butler. Uradio sam „Rosu“, prvi album Amire Medunjanin, kao i posljednji album Luisa, taj album je rađen za zapadno tržište, ali zbog velike nesreće koja se desila Luisu taj album je nekako tiho izašao i ja nisam želio tu situaciji da koristim. Nije tu bilo nikakvih promocija, nego više kao omaž Luisu. Radio sam album s grupom “Sar E Roma” i Amirom Karahasanovićem. Producirao sam album čuvene Feride Ali iz Iraka, te s mnogim drugim muzičarima sa svih strana svijeta.

Ratne 1993., jedna čuvana audiokaseta počela je priču o “Mostar Sevdah Reunionu”. Možete li se prisjetiti tog perioda?

– Te godine sam radio u Mostarskom ratnom studiju. Mostarski novinar Zlatko Serdarević je tu pravio nekakve kulturne večeri, usred rata, u Kireathani, u Karađozbegovoj džamiji u Mostaru. Bile su to poetske večeri, čitano je, recitovano i pjevano uz gitaru, a vokal je bio naš čuveni Mostarac Ilijaz Delić. Sve do tada, ja za Ilijaza nisam nikad čuo. Otišao sam na jedan od tih koncerata i kada sam čuo njegov način interpretacije sevdaha, podsjetio me na sve čuvene flamenco pjevače ili bluesere, tako da sam Aliji Behramu, tadašnjem direktoru Ratnog studija Mostar, predložio da bi možda bilo dobro da nekako snimimo te momke uz Ilijaza.

Kultura je i u tom vremenu, baš kao i u Sarajevu bila neka vrsta otpora.

Shvatio sam da je šteta da se ne sačuva zapis i pokaže da taj „istočni Mostar“ još postoji, da tu još ima i kulture i života. Bio je to revolt prema granatiranju i razaranju grada te ratu. Tako smo u oktobru, te ratne 1993., snimili dvije kasete, obje su bile s istim nazivom: „Biseri sevdaha“, s tim da je na jednoj bio Elvedin Balagić Titi, gdje je on sam na harmonici sebe pratio i pjevao čuvene sevdalinke, dok je druga kaseta bila s Ilijazom Delićem. Baš ta kaseta s Ilijazom, na kojoj je bilo 12 kompozicija, značajna je po tome jer se njenih sedam kompozicija našlo na prvom albumu “Mostar Sevdah Reuniona”. Dobro smo ih preradili. U taj naš Mostarski ratni studio dolazilo je jako mnogo stranih novinara. Kada bi čuli Ilijaza kako pjeva, bili su oduševljeni, i dobro se sjećam, moj veliki prijatelj, inače novinar iz Španije, rekao mi je: „Dragi, ovo je čisti Flamenco…“. Dok smo snimali, u šali smo s Ilijazom govorili: „Jednog dana, kada rat stane, cijeli svijet će čuti za sevdah…“.

Stao je rat. Kako se ta lijepa ratna priča pretočila u „Mostar Sevdah Reunion“?

– To je bilo sasvim slučajno. Godine 1998., iz Holandije sam se vratio u Mostar. To je bio moj prvi povratak, a imao sam više povrataka u Mostar u životu. Trebao sam da radim u jednom arhitektonskom birou, inače sam diplomirani inžinjer građevine, koji nema radnog staža u svojoj struci. Čekao sam mjesec da biro počne raditi i u međuvremenu sam ušao u Muzički centar „Pavarotti“, upoznao sam ljude koji su tu radili. Između ostalih, pričao sam s gospodinom Eugonom iz Južnoafričke Republike s kojim sam se malo više sprijateljio, pa sam ga pitao da li je čuo za naš sevdah. Odgovorio je da nije, pa sam mu ispričao da imam velike i dobre prijatelje koji jako dobro izvode sevdah, te da ih možda mogu povezati s njim.

Niste ni slutili šta će se desiti kasnije?

– Sve do tada nisam razmišljao o bilo kakvom projektu. Želio sam samo da pomognem našim lokalnim muzičarima. Tada su došli Ilijaz Delić, Mustafa Šantić, kao harmonikaš i klarinetist, te Senad Trnovac, naš sadašnji bubnjar. Oni su u apartmanu tadašnjeg direktora „Pavarottija“ Davida Willsona uradili jedan performans. Prisutni su se oduševili, rekli su da bi se mogao napraviti demo snimak. Dobro se sjećam, okrenuo se Mustafa Šantić prema meni i pitao: „Koju ćemo, Dragi…“ Rekao sam: „Pjevajte Moj dilbere“. Imali smo malu raspravu o načinu na koji ćemo tu pjesmu izvesti i bilo je jasno da je nećemo izvesti onako kako su je izveli Safet Isović ili Himzo Polovina ili Zaim Imamović. Rekli smo: „Hajmo uraditi nešto novo, drugačije“. Tako smo u septembru napravili prve demo snimke.

Kako su Vaši snimci došli do čuvenog Petera Gabriela?

– Ti snimci su naišli na oduševljenje, a osim do Petera Gabriela, došli su i do poznatog producenta Briana Enoa. Sve se spontano dešavalo. Nakon dva mjeseca sam se vratio u Holandiju, no nešto nas je vuklo da i dalje radimo. Tako sam se, u januaru 1999., još jednom iz Holandije vratio u Mostar, željeli smo tada uraditi još sedam-osam snimaka i napraviti CD s 11 kompozicija sevdalinki. Tada su nam se pridružili članove “Corone”, koju su kasnije prešli u “Sar E Roma”. Snimili smo, vratio sam se u Holandiju i počeo po CD shopovima raspitivati ko bi to izdao. Došao sam do nekih adresa i tada se pojavljuje kompanija “World Connection”, koji su ponudili da daju budžet za pravo snimanje i Esmu Redžepovu da nam bude specijalna gošća na albumu. Tada sam kontaktirao Mišu i Sandija, koji su također bili u Holandiji. Oni su imali drugačiji muzički background i to je bilo ono što mi je trebalo, da napravimo „crossover“ s tom zapadnim muzikom. Zajednički smo to i uspjeli.

Od jedne male ratne priče, grupa iz zemlje koja je tek izašla iz rata stupa na svjetsku muzičku scenu. O čemu ste razmišljali tada?
– Sve što smo tada činili bilo je iz želje da oživimo sevdah, koji je bio gurnut ustranu. Tih devedesetih je sevdah smatran „muzikom starih ljudi“. Željeli smo sevdahu dati novi život, jer se stvarno možemo ponositi tom našom muzikom.

Dolazi potom do neslaganja u bendu, šta se, zapravo, dešavalo u “Mostar Sevdah Reunionu”?

– Ništa posebno. Došlo je do nekakve ucjene. Imali smo malo više koncerata, no neki su se umislili da su postali zvijezde, pa je došlo do nekog raskola. Najradije ne bih pričao o time. Istovremeno, ja sam imao velike dugove za sve te projekte, investirao sam svoj novac na većini svih projekata i CD-a. Oni su osjetili da trebaju još više da zarađuju. Taj „otcijepljeni“ dio banda činili su Mustafa Šantić i Sead Avdić, naš bubnjar iz Sarajeva. I ovo da kažem: što smo više svirali i što smo postajali popularniji u Sarajevu, oko nas su počeli kružiti neki menadžeri. Počela su tu neka lažna obećanja, počeli su da pričaju bajke, ovi su naletjeli i zaletjeli i krenuli su s ucjenama. Šta su mislili, ne znam. Možda da će im ovdje biti lakše bez mene i Miše i Sandija. Tu su, dakle, neki ljudi njima dali neka lažna obećanja, ali je i među njima došlo do raskola, jer su izbacili Mustafu Šantića iz te svoje opcije. Na kraju je to bio „Sarajevo Sevdah Reunion“, koji je uzeo naša dva stara člana, Ilijaza Delića i Neđu Kovačevića, i koliko god ja njih cijenio i poštovao, bili su najneinventivniji dio tog banda. Ilijaz je pjevao, Neđo je tu bio neka vrsta showmana, ali niko od njih nije odlučio o izboru pjesama, a još manje radio na aranžmanima. Oni su tu bili ljudi bez vizije, da bi došli neki ljudi iz Sarajeva koji su ponijeli cijeli taj projekt.

Tog banda više nema. Ostao je samo jedan MSR.

-Nije im bilo jasno da se ne može ukrasti nečija ideja da bi se to zaživjelo. Na kraju se to pokazalo tačnim. Oni su nestali i ovo što su izdali bilo je smiješno. Mi smo u istom tom periodu svirali na Zapadu, međutim, ovdje u Sarajevu je bila potpuna blokada. Uzalud sam slao saopćenja svim medijima, no bez efekta. Javnost je bila zbunjena i niko ovdje nije pokazivao naše uspjehe. Svirali smo koncerte po Skandinaviji, Španiji, Italiji, svugdje smo bili, no niko o tome nije govorio. Naši albumi su dobivali po pet zvjezdica na svim World Music ljestvicama i magazinima. Niko to nije objavljivao.

Deset godina nakon raskola, MSR i dalje nastupa.

“Mostar Sevdah Reunion” je nastavio da radi ono što je i krenuo da radi, da promovira sevdah i muziku s Balkana. Mi smo upravo završili album s Milutinom Sretenovićem Sretom, koji je naš novi novi pjevač. On je jedan nevjerovatan čovjek. Nastupio je u prvom serijalu „Nikad nije kasno.“ Naš materijal koji smo radili s njima za koji mjesec će ugledati svjetlo dana. Imamo svoj koncept, guramo dalje, uskoro imamo tri velika koncerta u Švedskoj. I dalje radimo, produktivni smo.

Često vas prepoznaju kao ambasadore i Mostara i Hercegovine i BiH?

– Naravno da je tako. Neko je 2000. godine napisao sljedeće: „Kada bi BiH funkcionirala kao „Mostar Sevdah Reunion“, imala bi pravo podići visoko svoju zastavu na jarbolu pred UN-om. Mi gdje god idemo da sviramo, svugdje stoji „MSR – BiH,“ na svim flyerima i katalozima stoji tako napisano.

 Da li je MSR uspio u svojoj misiji, spojiti dvije obale Neretve?

– Mi smo dvije obale Neretve davno spojili svojom muzikom. Naš band je multietnički, momci i s lijeve i s desne obale sviraju. Nas, prije svega, spaja ljubav prema muzici, tako da se „Čudna jada“ pjeva u svakom ćošku u Mostaru.

Vi niste muzika za svakoga?

– Tako je. Nikome na podilazimo svojom muzikom. Pravimo muziku po našem ćeifu, da se nama svidi. To je osnova svega, da se mi dobro osjećamo u svemu tome.

 Je li Vam teško pala smrt Ilijaza Delića?

– Nisam posljednjih godina bio s njim u prisnom kontaktu. Ipak, mnogo toga dobrog smo zajedno prošli. Nažalost, nije se mogao okaniti cigareta. Godinama sam mu to govorio. Njegova smrt mi je teško pala. To je neko s kim sam proveo najbolje momente i u ratu i na početku MSR-a.

Svirate ono što naziva „World Music“. Rijetki su muzičari s ovih prostora koji su se uspjeli dokazati van granica Regije, čak ni “Bijelo dugme” nije uspjelo napraviti ono što ste vi uradili?

– Sviramo taj crossover s nekim popularnijim žanrovima, hoće li to sada biti malo country, malo blues malo jazz, malo flamenco, malo Gypsy Kings, uvijek je u pitanju to doziranje. Morate paziti da ne pretjerate.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti