Jelena Jovanova: Talent bez sreće ne znači ništa

Piše: Redakcija

Jelena Jovanova, porijeklom iz Makedonije, spada u grupu najuspješnijih mladih glumica u Regionu. Odluku da se bavi glumom donijela je još za vrijeme školskih dana, a do danas je ostvarila zavidne angažmane kako na domaćem, tako i na inozemnom, čak holivudskom tržištu. Za naš magazin, ova mlada glumica govori o karijeri, svemu što joj je gluma donijela, suprugu Stjepanu, kao i filmu koji snima u Španiji, a u kojem ima glavnu ulogu.

– “El Desentierro” je španski triler reditelja Nacha Ruipereza. On je mladi reditelj o kojem sam sigurna da će svjetska kinematografija mnogo slušati u budućnosti. Sa snimanjem smo počeli sredinom septembra, a završavamo sredinom decembra. Velika je glumačka postava, te prilično snažan i hrabar odabir za tako mladog reditelja. Filmski set je smješten u predivnoj Valenciji, te čarobnim rižinim poljima oko Albufere. Film, nažalost, govori o nama poznatim stvarima, o svijetu u kojem su materijalni interesi iznad moralnih, svijetu gdje su istina i iskrenost protjerani i utišani, a nasilje i korupcija dio svakodnevice. Lik koji igram zove se Vera, ali ne smijem previše govoriti o filmu i njoj. Samo ću reći da je ona žena koja donosi esenciju filma i istinu za kojom se traga dugih 20 godina. A premijera filma će biti na Filmskom festivalu u San Sebastianu sljedeće godine – otkriva nam Jelena.

 Za potrebe ovog filma morali ste naučiti španski jezik. Šta mislite koje su to ključne vještine koje svaki glumac, osim posjedovanja talenta, mora usavršavati?

– Naučiti i usavršiti španski je svakako jedan od najvećih izazova u ovom filmu. I dalje radim na tome i sigurna sam da ću se tom jeziku posvetiti i nakon filma. Predivno je raditi i baviti se ovim zanatom u kojem non-stop otkrivaš nove stvari, učiš nove jezike, te upoznaješ i živiš, makar na tren, neke nove kulture. To je jedan osjećaj stalne ekstenzije samog sebe. Naravno da talent ne znači mnogo ako se na njemu ne radi i ako se ugasi želja za vlastitim usavršavanjem. Talent nije konačan, on je plastičan i može se samo razvijati. Bez reda, vjere, rada i discipline nema rezultata, svidjelo se to nekome ili ne.

Kada uporedite svoja iskustva rada na inozemnom tržištu s onim na području Regiona, smatrate li da je položaj glumaca unutar jedne produkcije bolji u odnosu na drugu?

– Film je skupa igračka. Naravno da je lakše raditi kada su finansijski uslovi bolji, ali to ne znači nužno i uspjeh. Bilo da je inozemna ili domaća produkcija, dosta zavisi od kvaliteta našeg rada i posvećenosti. Svaka priča, svaka pozornica i svaki kadar zaslužuju podjednako poštovanje i posvećenost bez obzira gdje su ispričani. Svaki drugi pristup je površan i mene ne zanima.

Vrlo ste mladi, a već ste imali uloge i na domaćoj i inozemnoj, u Vašem slučaju čak i holivudskoj sceni. Šta mislite šta je ono što Vas je izdvojilo od mase drugih kolega i šta Vas već sada čini uspješnom glumicom koja je u rangu s najboljima?

– Mislim da bi neko drugi trebao dati odgovor na ovo pitanje. Ono što se ja uvijek trudim dotaći u svakoj transformaciji i igri jeste tačnost, prirodnost i autentičnost. Uspijevam li u tome, jeste također nešto što bi drugi trebali reći. S druge strane, ovo je čudna lutrija pa talent bez sreće ne znači ništa. Vjerujem da je sreća nekoliko puta bila na mojoj strani. Svjesna sam da sam više puta bila na pravom mjestu u pravo vrijeme, prepoznala svojih pet minuta i iskoristila ih.

Koju ulogu smatrate prekretnicom u svojoj karijeri?

– Kada smo snimali film “Kao da me nema”, u razgovoru s casting direktoricom Timkom Grahić-Grin sam se znala šaliti kako će me taj film lansirati. Čovjek treba paziti šta želi. Upravo taj film i Timkina preporuka su me dovele do Angelininog filma “U zemlji krvi i meda”. Nakon njega ništa nije bilo isto. Ovaj film je otvorio vrata moje inozemne karijere i dodatno ojačao moje aspiracije za to. Sve to je postalo još pristupačnije zbog Anile Gajević i talent agencije “Zona”. Predivno je kada neko kao što je Anila radi nesebično za tebe i zajedno s tobom ostvaruje tvoje snove i čini ih još hrabrijim i mogućim.

Postoji li neki angažman koji bi Vam bio poseban izazov?

– To je svaki angažman koji me ispunjava, pomiče moje zone komfora, postavlja bitna pitanja, čuva istinu i pomaže da neko tamo u mraku, ko gleda širom otvorenim očima, zna da nije sam, te da je shvaćen i prihvaćen. Ne postoji zlo koje dobrota ne može pobijediti, samo je trebamo hraniti.

Glumom ste počeli da se bavite još dok ste bili u srednjoj školi, a 2002. godine ste proglašeni najboljom mladom makedonskom glumicom. Jeste li već tada bili apsolutno sigurni da želite da gluma bude Vaš životni poziv?

– Nikada se nisam pokajala i nadam se da se nikada neću izliječiti od pozorišnog i kinematografskog virusa. Čvrsto sam vjerovala da ću biti slikar, ali je ta nagrada učinila da počnem razmišljati da bi možda gluma mogla biti moj životni poziv. Odlučila sam vjerovati odluci tadašnjeg žirija, koji mi je dao ogromno priznanje i evo me.

Zahvaljujući glumi, tačnije ulozi u seriji “Tajne”, upoznali ste svog supruga, također glumca Stjepana Perića. Kako izgleda svakodnevica dvoje umjetnika?

– Svako od nas ide svojim putem, na kojem bezrezervno podržava ovog drugog. On mi daje slobodu i svu pažnju. Rastemo skupa, jedno uz drugog, ali svako u svom prostoru i ispod svog sunca. Posao je nešto što ja ne nosim baš svaki put kući. To me raduje i mislim da je izuzetno bitno da imamo život van svih poslovnih izazova. Za sada nema žalbi, a ako zaslužimo, tako će se i nastaviti.

Je li brak ono najljepše što Vam je gluma donijela, ili postoji još nešto?

– Ako to formulišemo na taj način, onda jeste.

Šta je ono u čemu, osim posla, posebno uživate? Kako provodite slobodno vrijeme?

– Pogled u nebo, kafa, muzika i knjiga. Doručak, duga šetnja i posmatranje ljudi. Slatki voajerizam i povremeno prisluškivanje tuđih priča, za stolom do mog. Ako je tema zanimljiva, valja joj se priključiti. Vrijeme za mene i Stjepana, čašu, dvije vina… ponekad i više. Razgovor s prijateljima i porodicom. Filmovi i predstave. Ma u mnogo toga što ova divota od života donosi.

Zanimljivo je da ste rođeni u Banjoj Luci. Koliko često posjećujete rodni grad i koje Vas uspomene vežu za njega?

– Rođena sam u Banjoj Luci, a odrasla u Makedoniji. Tog 21. oktobra 1984., mama je otišla da posjeti Banju Luku, ali kako se meni očito žurilo da dođem na ovaj svijet, tako se posjeta završila mojim rođenjem. Dok su mi baka i djed bili živi, išla sam često. Ali, kako ih više nema, lagano nestaju posjete mom rodnom gradu.

Pripadate grupi najljepših glumica u Regionu. Imate li neke dnevne beauty rutine kojih se pridržavate?

– Lagala bih ako kažem da mi ove riječi ne laskaju. Hvala. Osim što budno pratim i osluškujem šta mi tijelo govori i dajem mu ono što mu treba, nemam druge tajne čarolije.

Koji trik za ljepotu rado dijelite sa svojim prijateljicama?

– Osmijeh, ljubav, vjera, radost i sreća.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti