Rukometna zvijezda Mirsad Terzić: U odgoju sinova više sam za red nego za strogoću

Piše: Redakcija

Mirsad Terzić godinama je u vrhu evropskog rukometa. S mađarskim klubom “MKB Veszprém KC” osvojio je značajne krune i priznanja, a jedno je prošle godine stiglo i iz BiH, gdje je proglašen najboljim sportistom naše zemlje. Sjajna karijera bh. internacionalca, koji je s nepunih 17 godina prvi put obukao dres Rukometne reprezentacije BiH, dobar je primjer kako se vraća i posvećuje sportu koji ti je u životu praktično dao sve. U Veszprému je Mirsad od 2009. godine, osnovao je i dom za sebe i svoju porodicu, suprugu Dinku i sinove Maka i Isaka. Prija im atmosfera malog grada, ali i mentalitet Mađara.

– Veszprém je mali grad, mnogo manje nudi u odnosu na neke metropole, ali je mnogo lakše u njemu živjeti, naročito kad imaš malu djecu. Sve što trebate vam je tu, na pet minuta. Ljudi su jako prijatni, sva vrata su vam otvorena, ne znam, evo za ovih devet godina da sam negdje stao u neki red da nešto čekam, bilo da je riječ o papirologiji, vrtiću, zdravstvu… Sve funkcionira savršeno. Supruga i ja smo se vjenčali 2009. godine i došli smo sami u Veszprém, gdje smo osnovali i porodicu. Mlađi sin Isak ima četiri i po godine, a stariji Mak šest i po i već je školarac.

Mirsad sa suprugom Dinkom i sinovima Makom i Isakom

U Veszprému nema internacionalne škole, ali imamo sreću da je Mak, zovem ga nekada čisti Mađar, jer priča mađarski bolje nego ja (smijeh), prošle sedmice primljen u mađarsku osnovnu školu. Tako da, kad je riječ o školstvu, tek ćemo da vidimo koje nas muke čekaju. Ali, sve ostalo je odlično, za rukometaša ovo je grad za poželjeti, svi su jako prijatni. Mađari su takvog mentaliteta, kod njih mnoge stvari protiču bez nervoze, sve može da se završi, bez nekog pritiska, čekanja…U Veszprému sam se navikao na mirniji način života, jer mi daje mogućnost da mnogo vremena moja porodica i ja provodimo zajedno. Odlično se osjećam – kaže Mirsad na početku razgovora za naš magazin.

U čemu su Vam sinovi najsličniji?

– Nisam tip oca koji će ih forsirati za bilo šta. Stariji sin se kroz školu upoznaje sa sportom, već ga porede – isti tata, isto trči, isto se kreće i slično. To ljudi kažu, ja to iskreno ne primjećujem i nisam pobornik toga da komentiram dijete na način – isto je mama ili isto je tata. Uvijek kažem: neka su živi i zdravi i oni će svoj put da izaberu. Moju će podršku imati.

Bavi li se supruga nekim poslom u Mađarskoj ili je isključivo posvećena porodici i odgoju sinova?

– Supruga je diplomirana ekonomistica, zato sam je toliko čekao (smijeh). Nismo htjeli da se vjenčamo dok ona ne završi ekonomiju. Međutim, fakultet u Mađarskoj zbog govorne barijere nije mogla iskorstiti. Uz engleski nismo mogli ništa pokrenuti gdje bi ona mogla raditi, jer Mađari nisu pretjerano zainteresirani za engleski jezik. Više su okrenuti, vjerovatno zbog blizine, Austriji i njemačkom jeziku. Tako da je supruga u tom smislu podnijela veću žrtvu od mene, kad je o njenom poslu riječ.

Jeste li strog otac?

– Ne mislim da jesam, mada nisam protiv toga da djeca treba imaju, ne bih rekao strah, više je tu riječ o poštovanju prema roditelju, da se zna ko je ko u kući. Morate biti malo strogi. U mom slučaju riječ je o dva temperamentna, fizički vrlo snažna i aktivna dječaka. Više sam za red nego za strogoću. Valjda to jedno za drugim ide.

Imate 34 godine, jeste li razmišljali šta raditi nakon aktivne sportske karijere?

– Razmišljam o tome nekoliko godina, jer ne volim ulaziti nespreman u tako ozbiljne faze života. Želim pripremiti sve potrebno mnogo ranije. Završio sam sportski menadžment, radim na tome da, dok sam još aktivan u sportu, iskoristim pauze i završim i višu trenersku, da, kad karijeru privedem kraju, sve to mogu iskoristiti, da li u menadžerskom smislu ili…, u svakom slučaju, bit će nešto u vezi sa sportom, jer rukomet mi je dao sve u životu, možda bi bilo lijepo da i ja rukometu, odnosno sportu, vratim to na neki način. Da li da pomognem mlađim rukometašima na neki način, to još ne znam. A, mimo rukometa, iskreno, velika mi je želja da se i supruga ostvari u svom poslu, da radi ono za što se školovala. Da zadovoljim i moju ljepšu stranu u životu poslije karijere, tako da, nadam se da ćemo u tome uspjeti.

Dres BiH ste obukli a niste imali ni 17 godina, i sve ove godine pružate sjajne partije i dajete dobar primjer mladim igračima, na koncu i svojoj djeci. Šta znači igrati na vrhunskom nivou, zalagati se i živjeti primjerno i van sportskih terena? Mnoge Vaše kolege će reći da je reprezentacija čista ljubav. Mišljenje sigurno dijelite i Vi?

– U pravu ste, reprezentacija jeste nešto drugo, u odnosu na klubove. Kad razgovarate o klubovima, tu je važna i finansijska strana, kao i da li vam odgovaraju određeni uslovi, sredina i slično, a kad je riječ o reprezentaciji, onda se ne pita da li će biti dva obroka ili tri, da li će biti dnevnice ili nešto drugo, u reprezentaciju se dolazi i igra srcem. To je nešto posebno.

Šta jednog igrača, osim njegovog talenta, još čini profesionalcem?

– Sportist mora da nauči poštovati sebe, svoje tijelo, mora znati da je ono njegov hljeb, ako ga ne čuva, sve što radi može biti kratkotrajno. Karijeru treba sačuvati, jer karijera nije bljesak i ne traje dvije, tri godine. Dakle, potrebno je ulagati u sebe, to je uslov broj jedan, čuvati svoje zdravlje i živjeti sportski život. Za profesionalca je to najbitnije. Da li je sport individualan, ekipan, to su druge faze o kojima možemo pričati dugo.

Kako provodite vrijeme sa sinovima?

– Oni mnogo vole piknike, da li su to vidjeli na crtanim filmovima ili negdje drugdje, ne znam, ali baš ih vole. Spakujemo se, ruksake na leđa, kacige i na bicikla, gdje im se svidi tu i stanemo i napravimo piknik. To je jedan način, drugi, u kojem svi jako uživamo, jeste odlazak na Balaton jezero, koje nam je blizu. Tokom ljeta ga maksimalno iskoristimo, tada tata nema pravo da kaže kako je umoran od treninga. Odlazimo jedrilicom s prijateljima i usidrimo se na sredinu jezera. Kupamo se, skačemo, sunčamo. Zaista je prelijepo i djeca beskrajno uživaju.

Foto: Dávid Vörös

 

Pročitajte još