Šesnaest godina Mladen Marić uspješno uređuje i vodi vanjskopolitičku emisiju “Paralele” na FTV-u. U vrijeme kada je publika općenito nezadovoljna televizijskim sadržajima i okrenuta ka društvenim mrežama i digitalnim medijima, Mladen svake sedmice u isto vrijeme, stariju i mlađu publiku, uspijeva vratiti pred male ekrane. Drugačiji je, hrabar i duhovit. Sudeći prema turbulentnoj svjetskoj političkoj sceni, kada jedni prijete nuklearnim ratom, drugi otcjepljenjem, čini se da naš sugovornik nema problema u kreiranju sadržaja. Unutarnja politika ne budi dovoljno interesa da bi se njome bavio. Vanjskom se bavi jer mu je, kaže nam, zanimljivija, a ujedno i bezbolnija.
– Kao dijete sam se zanimao i raspitivao o dešavanjima u svijetu. Kada sam imao 13 godina, bio je 11. septembar, u Čileu se desio državni udar. Tadašnji program JRT-a bio je prekinut, kako bi se objavila ta vijest. To sam prvo zapamtio, a onda dolaze Arafat, Palestinci… Poslije sam čuo i za Crvene Kmere, Kambodžu…, pitao sam se šta su Crveni Kmeri, mislio sam da su to neke životinje (smijeh). Pitam jedne prilike mamu šta su, a šta je žena znala…, ona pravi pitu i u kuhinji udara šerpama, odgovara: „Pusti me i ti Crveni Kmeri”. Onda sam zapamtio jednog američkog predsjednika Lyndona Bainesa Johnsona, imao je velike uši.
Volio sam to, a s vremenom sam se sve više i zanimao za to. Za sve ove godine koliko se bavim vajskom politikom, imao sam samo jedan problem, odnosno tužbu Američke ambasade, nakon 11. septembra 2001., kada niko nije smio reći ništa, a ja u svojoj emisiji napravio prilog „Američki ne(prijatelji)”. Nije ta tužba izgledala baš bezazleno. Nazvali su me Bin Mladen, optužili za islamski fundamentalizam, te za raspaljivanje antiameričkog raspoloženja. Dobro se sjećam te definicije. Nije to bilo ugodno pročitati, tužbu je potpisao ambasador lično. A kada bih radio domaću politiku, vrlo lako bi mi život mogao doći u pitanje, a ovako već ne može.
Mogu me malo tužakati, i to je sve. Ako ja kažem nešto protiv nekog američkog predsjednika, ne znači to da ne volim američki narod. Neko mi kaže da mrzim Ameriku, koja glupost, pa pušim američke cigare, volim američke filmove, odrastao sam na američkoj rock muzici, prema tome, to pada u vodu. Među četiri političara koja izuzetno cijenim, dvojica su Amerikanci. Nisam odgojen da ikoga mrzim, a kao profesionalni novinar to ne bih ni smio – kaže Marić na početku razgovora za „Azru”.
Laska li Vam činjenica da tradicionalno nedjeljom vraćate ljude tv ekranima?
– Ne znam da li vraćam, ali čujem iz komentara i svakodnevnih susreta da ljudi to gledaju. Pa da 16 godina stavite drvo da vodi neku emisiju, neko će ga zapamtiti. Imam taj stil, mješavina ironije, sarkazma i humora, a ljudi to prepoznaju. To svjesno radim u ovom crnilu kojim smo okruženi. Nikada nešto neću najaviti na klasičan način, uvijek se trudim i jesam drugačiji, i po tome sam, vjerujem postao i prepoznatljiv. Nekada sam se kroz svoje najave obraćao nekim osobama lično, tako sam se igrao. Neke osobe su to prepoznale, a neke ne.
Znam biti jako oštar, pa kada nekada i sam čujem svoje priloge, zapitam se šta sam ono nagovorio, ali neke stvari jednostavno ne mogu da ostanu u meni. Sve se to skupi u meni, pa nakon toga mi nekada jednostavno dođe da opsujem, a naravno da to ne može. Do toga me dovodi ta svjetska politika. Ali, nekada je ovdje, kod nas, bolje nego u svijetu. Bio je onaj vic: kada gledam “60 minuta”, dođe mi da pobjegnem iz BiH, onda gledam “Paralele” i kontam pa gdje ću, čovječe, kad je svuda gore ili isto kao i ovdje.
Jeste li tokom svojih početaka imali mentora i jeste li Vi sada nekome mentor?
– Studirao sam žurnalistiku, ali, istina, nije to mene mnogo zanimalo. Mišljenja sam da škola ne može dati mnogo. U tehničkim naukama da, a u novinarstvu postoje dva kriterija ili znaš ili ne znaš. Ima mladih novinara koji završe fakultet s ocjenom 10, a spojeno pišu „ne znam, ne mogu, ne želim…”. Ma bio sam i kurir, sve sam radio i ne žalim. A danas ove zvjezdice da odnesu kasetu, ne daj Bože, da joj otpadne noktić s ruke. Primljen sam u sportsku redakciju 1992., bio sam poslije u unutrašnjoj, pa tek 1994. se uspostavila i redakcija vanjske politike. Nisam imao mentore, a ni ja nisam mentor nikome. Sve sam prolazio sam. Imali smo emisiju „Globus”, bila su tri voditelja, a ja sam pravio po pet-šest priloga za tu emisiju. Ali sam to volio, zadam se u arhivu, nađem šta mi treba…
Voditelji pet najava, a ja pet priloga. Jedan dan me tadašnja direktorica Amila Omersoftić nazvala i pitala: „Radiš li ti na radiju ili televiziji”, rekoh: “A šta Vam to znači”, kaže ona: „Sve priloge vidim da piše pripremio Mladen Marić, a nigdje te”. Iako me to nije zanimalo, imao sam naređenje da iduću emisiju vodim ja. Šefica je stvarno bila u pravu, mislio sam da će mi se noge tresti od treme, ali tada, kao ni nikada poslije nisam osjetio tremu. Malo su vremena drugačija, tada su novinari imali svoje oblasti i radili samo to, a danas moraš sve znati. Zato se kaže da je novinar univerzalni neznalica.
U čemu, nakon svih ovih godina, koliko ste vjerni ovom formatu, osjećate naročiti izazov ovog posla?
– Izazov za ove emisije i ono što pišem jeste to kada vidim da utječem na ljude. Više kroz svoju stranicu na Facebooku to vidim. Na stranici me prati više od 40 hiljada ljudi. Kada je bio napad u Parizu, napisao sam jedan tekst i on je pročitan gotovo 605 hiljada puta za dva dana. Ujutro upalim računar, nigdje ga. Neko je vidio da se čita i ukinuo ga, piše zbog neprimjerenog sadržaja, pa se pitam šta je tu neprimjereno i kome smeta. Bio je još jedan tekst, drugi po čitanosti, o Rohinjama, koji je pročitan 525 hiljada puta. Kada s nekim drugim stavom, i iz drugog ugla dođete i doprete do tolikog broja ljudi, to je najveći izazov.
Beskompromisni ste u onome što govorite javno. Plašite li se Vi ičega?
– Ko će mi šta za ono što kažem, koga da se plašim? Kakva god ova zemlja bila, u njoj ipak ima slobode. I ta moja televiziji, protiv koje mnogi govore svašta, ipak me pušta 16 godina da govorim šta mislim. Klasičnu cenzuru nemam, ali imam stepen autocenzure u smislu da ne bih nikada prikazao fotografije mrtvih osoba, ne želim da ljudi gledaju to što asocira na našu prošlost. Sve što se desi ja ću komentirati i ničega se ne plašim, ponavljam. Meni se u ovome poslu niko ne miješa. Za ovih 16 godina, niko mi nikada nije došao i rekao: „Šta si, bolan, ono sinoć pustio, jesi li ti normalan?”. Nekada se zapitam gledaju li ovi moji šefovi uopće moje emisije (smijeh). Vjeruju mi, a i ja nikada ne bih koristio neke pogrdne riječi. Ali kao novinar, imam pravo biti kritičan.
U posljednjem intervju za naš magazin izjavili ste da odbijate pozive svih ambasada u našoj zemlji, za koktele, godišnjice itd. Držite li se tog stava i danas?
– Držim, zato što me više ne zovu (smijeh). A nikada nisam odlazio i zato što, kada bi me neko vidio po raznim ambasadama, pomislio bi da radim za neku od njih, a ne želim da iko to i pomisli. Neću da sam svrstan u tor.
Kako provodite vrijeme mimo posla?
– Kada dođem s posla, većinom sjednem i napišem nešto, nakon toga pogledam neki dobar film, malo slušam muziku, gledam utakmice, pa opet neki film i to je to. Tako uglavnom svakog dana, tu ubacim i poneku kaficu. U kino više ne idem, posljednji put sam bio kada se prikazivao “Gladijator” ili “Titanic”, ne sjećam se tačno.
Pratite li ostale sportove?
– Ponekad gledam i košarku. A fudbal volim, iako više ne pratim domaći fudbal, a nekada prije jesam. Sjećam se čuvene utakmice Željezničar – Videoton. Kada me tada srce nije zveknulo, neće nikada.
Kažite nam nešto o Vašem privatnom životu, braku, porodici… Zašto Vam institucija braka više nije zanimljiva?
– Bio sam oženjen jedan i po put (smijeh). Jednom zvanično, a jednom nezvanično. Nije da mi institucija braka nije zanimljiva, ali ja nisam za to. Opisuje to pjesma: „Ja ne umem udvoje da trajem” Riblje čorbe. Sada, kad dođem kući, ući ću možda u tenama, a da imam ženu, odmah bih bilo zvocanja, a ja to neću da slušam. Imam toliko godina, nisam se oženio i već 30 godina živim takav život. Šta ću sada praviti dijete u šezdesetoj godini, nekako mi to nema smisla. Kada ono krene u osnovnu, ja mogu umrijeti, što mi treba da dijete ostaje siroče, neću da to radim. Imam sina koji živi u Kanadi, ima 31 godinu. Važno je da je ostalo nešto iza mene. Između ostalog, ne volim ljubomorne žene. Ne mogu ja da se zamaram s tim, da mi svakog minuta zvoni telefon, da me provjerava, da mi ništa ne vjeruje…
Na Vašem Facebook profilu možemo vidjeti da ste često okruženi lijepim ženama i fotografirate se s njima. Kakve žene cijenite?
– Ne, ne, ne… Obrnuto je to, one se fotografiraju sa mnom, hoće da imaju lajkova (smijeh), a nije ni meni mrsko, da budem iskren. Možda sam im simpatičan, drugačiji sam od ostalih. Žene kao žene, volim iste osobine kao i kod ljudi. Da je fina, poštena, da nije sponzoruša… Mada u suštini više ne znam ni šta je sponzoruša. Ako je to žena koja očekuje da joj platim pet-šest kafa, pa nije kafa skupa. Možda neke misle i to da sam pun kao brod. Sama činjenica što radim na televiziji fascinira neke osobe, sretnu me pa kažu: „E ja sam tebe vidio na televiziji”, e pa rekoh ja tebe nisam. Ima ljudi koji misle da i ja njih vidim kroz televiziju, ja to nisam mogao da vjerujem, živa istina. Mogao bih napisati i knjigu o svim tim situacijama s kojima sam se susreo.
A zašto ne napišete knjigu, kada ste već razmišljali o tome?
– Ma ko šta čita danas, kome da je pišem? Pisao sam neke crtice, ali mislim da od knjige neće biti ništa.
PET GODINA NISAM UKLJUČIO TELEVIZOR
– Pet godina nisam uključio televizor. Tehnika napreduje i sve što me interesira mogu naći putem interneta. A šta znam šta nas čeka za pet godina, mogu upaljač da upalim, a iz njega iskoči slika. To je neka vrsta globalizacije koja je dobra, a u isto vrijeme i nije. Dobra je u smislu da sada pošaljem poruku u Australiju, za nekoliko sekundi je stigla, a loša je u smislu političke globalizacije i kontroliranja medija. Ko upravlja medijima, taj upravlja i svijetom. Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka. A televizija će uvijek postojati i imati svoju publiku. Dokaz tome je i moja emisija, koja traje 16 godina. Zamislite kolikih je 16 godina, evo me tu kao penzioner skoro, k’o Rockefeller, samo nemam šest srca kao on (smijeh).