Daria Lorenci Flatz, rođena Sarajka s adresom u Zagrebu, jedna je od najangažiranijih i najnagrađivanijih glumica u Regionu. Bh. publika je naprije poznaje po ulogama u filmovima „Teško je biti fin“ i „Halimin put“, u šta smo se uvjerili nakon samo nekoliko koraka zajedničke šetnje po glavnom bh. gradu. Daria je u Sarajevu boravila povodom Sarajevo Film Festivala, koji je bio idealna prilika da spoji poslovno i privatno, te da s trojicom sinova; Makom, Franom i Tinom, uživa u čarima grada koji je napustila sa samo 16 godina. Ne krije da joj je godinama svaki dolazak bio izuzetno težak.
– Sve me emotivno veže i sam ulazak u Sarajevo mi bude težak. Nekako sam odgađala dolazak, jer mi je on uvijek izazovan i stresan. No, čini mi se da je ovo prvi put da sam došla, a da mi nisu ta tuga i trauma u prvom planu. To je zanimljivo jer mi je prije bilo jako teško, zbunjujuće i čudno kada bih dolazila – kaže Daria na početku razgovora.
Zbog čega?
– Meni se cijeli život nakon odlaska razbio. Sve je bilo nekako u jednom danu. Jedan dan sam išla u školu, na balet, imala život, djetinjstvo, svoje ulice i sobu, a već naredno veče su me roditelji stavili na autobus, jer je bilo jasno da će rat početi. Izašla sam doslovno prije prve granate 2. aprila i mislila sam da idem na vikend u Zagreb s bakom i dekom. No, onda shvatiš da to neće biti jedan, dva ili tri dana, nego cijeli život. Tvoj grad se razvaljuje, a ti ne znaš šta ti je s roditeljima. Stravično je biti u ratu, ali je isto tako strašno i gledati ga sa strane dok su svi tvoji tamo. Svako ima svoju ratnu priču i svačija je teška, a meni je moja najteža na svijetu. Ja sam se odlično snašla u Zagrebu, stvorila sam karijeru i danas sam član ansambla Hrvatskog narodnog kazališta i dramska prvakinja. Radim jako puno i imam divnu porodicu i tri divna sina. Stvarno mogu biti zahvalna životu. Ali sam se kroz život jako teško mirila s tim da se sve to uopće moglo desiti. Da se takav jedan rat mogao desiti. Kada živiš u drugom gradu, sve to možeš da potisneš, ali svaki put kada bih došla u Sarajevo sve bi se probudilo. To je kao da si živio, umro i ponovo se rodio, ali se nekom greškom prirode sjećaš svog prošlog života.
U kom životnom periodu ste prevazišli svoju traumu?
– Jednim dijelom mi je pomoglo snimanje filma „Teško je biti fin“ sa Srđanom Vuletićem, kada sam u Sarajevu bila dva mjeseca. Tada sam sebi rekla: „Pa dobro, ako hoćeš vrati se“. Ali sam onda shvatila da je moj život u Zagrebu. To je bio prelomni trenutak jer sam imala osjećaj da sam tada ja odlučila da ne želim da budem u Sarajevu. To je tada bila moja odluka.
U predstavi „Brodolomke“ , koja je u Hrvatskoj naišla na odlične reakcije, igrate Hanu Muftić, ženu porijeklom iz Sarajeva s trenutnom adresom u Zagrebu. Šta ste od tog sarajevskog duha uvijek nastojali zadržati u sebi, a što Vam je pomoglo i u pripremi za ovu ulogu?
– Imam to da mnogo pričam, jako sam eksplozivna i temperamentna, psujem i jako sam direktna. Mislim da je to nešto što nosim odavde i što je stvar mentaliteta koji ljudima tamo može biti simpatičan, ali može biti i odbojan. No, jako dugo sam tamo, ljudi su navikli na mene i prihvatili me. Naravno, korigirala sam neke stvari u skladu sa sredinom u kojoj živim. Nama Bosancima se lako posvađati, a nakon toga nastaviti normalno pričati, dok u Zagrebu to nije tako. U sebi nosim i tu neku toplinu i neposrednost. Možda zvučim kao da se hvalim, ali to je nešto za šta mi ljudi govore da imam, a što je tipično za Bosnu.
Daria sa suprugom
Jeste li danas više Sarajka ili Zagrepčanka?
– Ja ću zauvijek u Sarajevu biti glumica iz Zagreba, a u Zagrebu glumica iz Sarajeva. To i nije loše. Mislim da je vrijeme odrastanja vrijeme u kojem se formiraš i u kojem usvojiš neke postulate ličnosti, temperamenta i odgoja. U određenoj sredini i mentalitetu se formiraš kao osoba, a za mene je to Sarajevo i Bosna u kojoj sam živjela do 16. godine. No, lijepo je otići i u druge gradove. Ne moraš živjeti u njima, ali usvajaš i od drugih sredina. U sebi imam jako puno Zagreba i to je sada stvarno moj dom i ne mogu zamisliti da živim negdje drugdje. Kada dođem u Sarajevo i sama vidim koliko sam se promijenila, osjetim da neke stvari drugačije radim, ali kada sam tamo, onda dolazi do izražaja ono što nosim odavde.
Zagreb je grad u kojem ste načinili svoje prve glumačke korake, a danas ste jedna od najangažovanijih i najnagrađivanijih regionalnih glumica. Kada pogledate na karijeru, možete li reći da ste zadovoljni svojim glumačkim statusom?
– Apsolutno. Da sam ja svoje dijete, tom djetetu bih rekla da je napravilo čudo. Tek sada, kako starim i kako imam svoju djecu, vidim koliko je to bilo teško.
Šta je bilo najteže?
– Jako je teško upisati Akademiju. Nas je na prijemni došlo sto, a primali su tri cure. U tom moru ljudi si ti, zapravo, stranac koji nema nikoga. Sve moraš sam skontati. Stvarno sam bila malo, izgubljeno dijete sa žutim kartončićem. Moj san da postanem glumica je bio ravan snu da ideš u Hollywood. Prve godine na prijemnom nisam bila ni u užem izboru i bilo je ono: „Hajde dijete, spusti se na zemlju. Spusti se lijepo na zemlju i upiši bilo šta, jer se mora zaraditi za hljeb. OK, prije rata si mogla sanjati snove o nekakvoj glumici…“. Ali, kod mene to nije bio san o bajkovitom zanimanju, ja sam osjećala potrebu za glumom. Imala sam osjećaj da ne znam kako bih živjela ukoliko se ne bih bavila glumom. Mama je ’94. izašla iz Sarajeva i jednu godinu me sačekala u Zagrebu. Sačekala je drugi prijemni, a plan je bio da, ukoliko ne upišem, idem s njom u Belgiju. Međutim, iz drugog puta su me primili. Upis je težak, a kada se upišeš, nameću ti famu oko toga šta bi jedna glumica trebala. Akademiju sam studirala u trenerci i bez šminke, a bavila sam se isključivo radom i poslom. Rad mi je donio sve u životu. Mladim ljudima bih poručila da samo trebaju raditi, a stvari će same doći. Ne treba razmišljati ni o čemu izvana, već treba pratiti sebe. Za mene je to sva tajna glume. Sve dobre stvari su jednostavne, samo što ih čovjek zakomplicira.
Koliko ste, u odnosu na početak karijere, promijenili kriterije kada je riječ o izboru uloga?
– Više-manje ništa ne biram. Cjeli život sam radila skoro sve što su mi dali i mislim da se od svake uloge može napraviti dobar posao. Jedino što se promijenilo je da sada, ako trebam ići na teren, vodim djecu sa sobom. Važno mi je da mi se omogući da oni budu sa mnom. Nedavno sam imala snimanje u Metkoviću, koje je trajalo 46 dana i nije bilo šanse da idem bez njih. Dogovorili smo se da mi nađu smještaj na moru, a pošto smo imali apartman povela sam i baku, koja me odgojila, da uživa, te mamu, jer je morao neko skakati za djecom (smijeh). Spojili smo ugodno s korisnim. Prioritet mi je da porodični život ne pati i dosta dobro to balansiram.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
