Sam rat, miješana porodica su me itakako oblikovali kao umjetnika. Uvijek sam izbjegavao društvo u kojem su nacionalisti. Ta trauma i teme kojima se bavim u svojim filmovima uvijek nose neku poruku. Kanađanima je zanimljivo slušati šta sam sve prošao da bih došao tu gdje sam sad
Scenaristu i reditelja Igora Drljaču, Sarajliju s kanadskom adresom, u rodni grad prošlog mjeseca dovelo je snimanje novog, dugometražnog igranog filma “Tabija”. Na veliko platno Igor donosi priču o Faruku i Moni, dvoje mladih ljudi iz različitih sredina koji se slučajno sretnu i zavole. Snimanje filma počelo je u septembru, scene se snimaju u gotovo svim dijelovima Sarajeva i zato, ukoliko vidite filmsku ekipu u vašem kraju, vjerovatno je to karizmatični Igor sa svojim timom. Da je riječ o kvalitetnoj priči, govori i podatak da su film, a time i rediteljev rad podržali „Telefilm Canada“, „Eurimages“, Kanadsko vijeće za umjetnost, Ontario Arts Council i Umjetnički fond „Harold Greenberg“. Osim što je posvećen rediteljskom poslu, naš sagovornik je i profesor na Univerzitetu u Britanskoj Kolumbiji. Uz šačicu opuštenog razgovora pričali smo o putu od Sarajeva do Kanade, roditeljima, djetinjstvu i karijeri, koja je počela prije deset godina s kratkim filmom „Mobilni snovi“. Bi li ijednu scenu snimio danas drugačije, pitam ga i vraćam u vrijeme kad je stvarao svoj prvjenac.
– To je bio prvi film nakon završene škole, i definitivno bih sada uveo više humora u cijelu priču. Film sam snimio sa svojom majkom (mamina mama,op.a), bio je sitan i skroman rad, baziran na tehnologiji i starijim ljudima. Specifičan je, ali ne smatram ga svojim ozbiljnim radom, kao što smatram, naprimjer, filmove „Žena u ljubičastom“ i „Kako sam zapalio Simon Bolivara“ – kaže Igor na početku razgovora.
Danas imamo priliku vidjeti da američke serije postaju sve kvalitetnije, izuzetno gledane, i mnogi će reći da film guraju u drugi plan. Šta je ključno da bi se napravio jedan dobar i kvalitetan film?
– Najbitniji je dobar scenarij i glumci koji mogu iznijeti na sceni to što je režiser zamislio. Svaki film mora doživjeti i distribuciju, osim festivalskog života treba se prikazivati u kinima i online platformama. Najveći problem kanadske kinematografije je što filmovi nemaju komercijalni uspjeh. Nema se dovoljno sredstava za marketing. U američke filmove i serije se ulaže pola budžeta u promociju. Ukoliko je na film potrošeno sto miliona dolara, toliko će se odvojiti i na marketing, dok kanadski ako dobije budžet od milion dolara, na marketing ide samo dvadeset do trideset hiljada eura. Jednostavno ne znaju da posluju na tom planu. Ti filmovi rijetko dožive uspjeh van granica države.
Kakva je kanadska kinematografija, na šta tamošnji reditelji najviše stavljaju akcent? Koje su teme koje najviše propituju?
– Kanada je velika zemlja, ima mnogo regija. Nemaju jednu definiranu temu kojom se bave, najviše se baziraju na žanrovske filmove. Zna se desiti da se kinematografija iz Québeca, francuskog govornog područja, bavi temama u vezi s njihovim entitetom, dok se, naprimjer, u engleskom govornom području mnogo njih bavi imigrantskim i dijasporskim temama.
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
