Intervju

Dino Klepo: Kad ostaneš bez ugovora za Njemačku moli se Bogu ili zovi Gastarbajtera

Prema podacima iz Ankete o radnoj snazi, koju objavljuje Agencija za statistiku BiH i Unije za održivi povratak i integracije u BiH, našu zemlju je u periodu od 2013. do 2019. godine napustilo 530.000 stanovnika.

Rijeka je onih koji u potrazi za boljim životom nisu najbolje ni informirani o tome gdje idu, kakva su im prava, koje su zamke u koje kao tek novi ljudi koji su se našli u stranoj zemlji, mogu upasti. Kod nemalog broja njih u ruci je karta, a u glavi misao kako će sve biti bolje onog časa kad se pređe granica. No, je li baš uvijek tako?

Dino Klepo (37), u internet zajednici poznatiji kao Gastarbajter, već godinu putem svog youtube kanala savjetuje i informira sve one koji su došli u Njemačku, ili se tek spremaju doći u ovu zemlju, o načinu života, pravnim procedurama, pronalasku i zadržavanju posla, te mnogim drugim servisnim informacijama, koje mnogima olakšavaju svakodnevicu.

Sreli smo ga ovog ljeta u rodnoj Jablanici. Sa suprugom i kćerkicom je boravio na odmoru. Baterija na njegovom telefonu čini se da je najpotrošniji materijal. Zovu ljudi iz raznih krajeva, ne samo BiH, već i Srbije, Crne Gore…, zanima ih koji su to načini i najbolje opcije, budući da nemaju EU pasoš, da legalno uđu, a gdje drugo nego u Njemačku, zaposle se i jednom za sva vremena riješe egzistencijalnu neizvjesnost… Mnogima je i pomogao.

Zašto ste svoj kanal nazvali Gastarbajter?

– Gastarbajer je asocijacija na ljude koji su ’60-ih i ’70-ih godina dolazili u Njemačku. Većina slabog obrazovanja koje je Tito u svijet slao ne bi li kući slali devize. U toj skupini je Rasema, tetka moje majke, koja je, iako žena, nosila štange od 80 kilograma, što smatram vrstom herojstva,  te slala familiji novce, dok današnje žene jedva da mogu gurati kolica s djetetom. Htio sam negativni prizvuk pojma gastarbajter (primitivan, koncentrisan na pare, nosi zlato oko vrata, vozi mercedes…) istaknuti i kroz drugu, pozitivnu stranu, pa sam zato i izabrao to ime. Međutim, ja nisam gastarbajter, već izbjeglica, treća generacija naših ljudi u Njemačkoj. Kanal sam pokrenuo iz tri razloga; prvo, vidio sam ko sve na Youtubeu priča o životu u Njemačkoj, to su bili nepismeni ljudi, koji su, iako su tek došli u Njemačku, počeli objašnjavati našim ljudima šta je Njemačka. Od tih ljudi, dvojica su danas nezaposlena, rade za firme koje iznajmljuju radnike za sitne pare. Samo jedan je uspio angažman uhljebiti i radi za drugu personal firmu.

Cilj mi je da u beznađu koje naši ljudi osjećaju, u potrazi za boljim mjestom življenja i boljom egzistencijom, budem neka vrsta svjetionika. Da im dam informaciju, pomognem naći posao, objasnim zakone, zdravstveni sistem, zdravstveno i socijalno osiguranje…, da ne padaju na nos, izgube vizu, zaduže se.

Youtube kanal ste pokrenuli prije godinu. Koji su bili ključni razlozi?

Prvi video sam objavio početkom septembra prošle godine. Zapravo su tri ključna razloga koja su me motivirala za cijelu ovu priču; prvo mi je umro očuh, potom mi se dijete rodilo, da bi tri mjeseca nakon toga umrla majka moje supruge. Moje dijete se rodilo, hvala Bogu, živo i zdravo, i želio sam se nečim dobrim zahvaliti Bogu za tu dobit. Jer, danas, nažalost, nije normalno da ti je sve ok i da su ti sve kockice složene u životu. Majčina nena je uvijek govorila: „Sine budi ti taj koji pomaže, da tebi ne treba pomoć“.

 Postoji li akcija koju ste tokom protekle godine realizirali, a  za koju možete reći da ste jako ponosni?

– Više je to bio splet sretnih okolnosti. Naprimjer, desilo se to, da mi ulazi u kancelariju poštar Haris Softić i kaže: “Ja sam u sindikatu u Pošti i mogu puno ljudi ubaciti”. Snimili smo zajedno promotivni spot sa svim potrebnim informacijama U vezi s poslom, nakon kojeg je  gotovo 500 ljudi direktno ili indirektno upalo u DHL, što je i više nego sjajno. Naprimjer, šef njihovog personala je za godinu dobio 318 cv-a, dok mu je nakon našeg videa u sedam dana pristiglo čak 500 prijava. Mogu se pohvaliti sa više od 20.000 odgovorenih mailova, poruka, spašenih termina i usmjerenih ljudi.

Kažete da ste treća generacija naših ljudi u Njemačkoj. Kako ste uopće došli tamo? Čime se bavite i možete li reći da ste danas sretan čovjek?

Otišao sam u maju 1992. godine. Živjeli smo u Boriku između Vrbanja mosta i zaobilaznice. Mama je radila kao reformist u Predsjedništvu, dok je tata Alija radio u Unisu kao inžinjer, u Vogošći. U Njemačku je prvo otišao otac, a potom i nas troje djece s maminom sestrom, smjestili smo se kod mamine tetke Raseme, u Windeck kod Bona, te prve gastarbajterke. Sada će biti 30 godina kako smo u Njemačkoj, i kako da vam odgovorim na pitanje dali sam sretan. Jesam, ali najviše sam, ipak, rahat. Zato što živim u sistemu koji funkcioniše; ljudi voze pristojno, niko se ne ubacuje, niko ne „bibiče“, ako je red u pošti, na kasi u supermarketu, niko ne psuje, niko se ne dere, ljudi su pristojni, društvo je toliko raznoliko, možeš biti šta hoćeš, niko te i pogledati neće. Imas zdravstveno osiguranje, koje sve plaća. Ne dao Bog nikome, ali sve ti je plaćeno, naprimjer, od hemoterapije, do skupih operacija, što u današnji dan smatram općim luksuzom. Ali, pored svega, opet duša mi je u stanju kao da je popolovljena, Bosna ti ostane vječna rana, to se osjeti kroz jezik, mene da Bosna ne interesuje ja bih zaboravio jezik, sve bih bacio iza sebe, ne bih uopće imao konekciju s ovim prostorom, ne bih se bavio našim narodom, ali to je u tebi, i uvijek te nešto vuče. Kao onaj losos što se vraća potokom odakle je došao, tako se i ja moram vraćati ovdje redovno. Svaki put kad čujem riječ Bosna, krene mi suza, kao kad pomislim na rahmetli nene, Biseru i Hajnu.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.