Intervju

Tarik Filipović: Poštovanje je temelj mog i Lejlinog odnosa

Jedno od omiljenih televizijskih, ali i glumačkih lica sigurno je Tarik Filipović. Iako uspješnu karijeru godinama gradi u Hrvatskoj, gdje i živi s porodicom, suprugom Lejlom, nekadašnjom Miss Hrvatske, te njihovim sinovima, izuzetno je cijenjen u cijeloj Regiji. Svakim svojim pojavljivanjem i projektom osvoji srca publike iznova, što je bio slučaj i s njegovom prvom monodramom „Ćiro“, koja će 7. septembra u Torontu doživjeti svoje 100. igranje. Proteklih dana Tarik sa suprugom uživa u najvećoj filmskoj smotri u Regiji, 25. izdanju Sarajevo Film Festivala (SFF). Sinovi Dino i Arman ovoga puta nisu bili s njima. Uživao je u glavnom gradu, ali je svakako slobodno vrijeme iskoristio da posjeti i rodnu Zenicu.

– Sarajevo je posebno, ali to ne bi bilo dovoljno da nije Mire Purivatre i cijele ove ekipe koja je festivalsku priču izgurala. Uvijek kažem i u umjetnosti, ali i nekim drugim poslovima, umjetnost je trajati. Bljesnuti možeš na godinu, dvije, na bilo koji način. Ali način na koji oni rade, kako su stvorili brend i kako podižu ljestvicu i održavaju sve to skupa…, stvarno im skidam kapu do poda. Ponosan sam na ovo jedno od svjetala koja osvjetljavaju tunel u BiH, koji nije baš najosvjetljeniji – osvrće se Tarik na Sarajevo Film Festival na početku razgovora za naš magazin.

 Šta Vas najviše privlači na SFF-u?

– Tu se više osjećam kao domaćin, nego kao gost. Volim što grad živi tih sedam dana. Kako kaže moj rođek, bundeve postaju kočije na sedam dana, ali eto ja mislim da je ovo uvod da te kočije voze veliki dio godine. U raznim segmentima bi se mogla preslikati ova atmosfera i ovo kako grad živi.

Ovogodišnji festival otvorio je bh. film. Koliko je uopće važno da ga otvori domaći film?

– Iskreno, mislim da to nije važno. Čak mislim da je možda bolje da nije bh. film. Nije mi to neki značaj. Meni je drago da bh. film uopće postoji, da izlaze filmovi koji će se pamtiti.

Kako Vama danas izgleda bh. filmska scena?

– Stalno ponavljam, talenata ima, reditelja ima, glumaca ima, ali mnogi nemaju prostora, nikakvog ili veoma malo. U našoj profesiji, pogotovo rediteljskoj, moraš čekati, a možda nikada i ne dočekati pravu priliku. SFF je definitivno prilika da se mnogima otvore vrata, da eventualno nađu i dobru produkciju.

Vaša predstava „Ćiro“ oduševila je publiku u Regiji, više puta ste je igrali i u Sarajevu. Znali ste kako razveseliti publiku. Odakle ideja za nju, čime Vas je trener svih trenera nadahnuo?

– Kako kažu, moj tip cure je nova cura. Tako i u mom poslu, ljudi pamte samo posljednje uloge. Samo oni rijetki pamte sve uloge koje si odigrao, a odigrao si ih mnogo. Tako da je ta posljednja prilika lakmus papir po kojem te pamte do sljedeće uloge. „Ćiro“ je moja prva monodrama. Nisam želio raditi monodramu, mislio da je to malo prezahtjevno – ne da ja ne mogu, nego nisam želio. Moram priznati, da nakon svih porođajnih muka i problema koje prođeš na sceni za sat i 20 minuta, ja beskrajno uživam u tome. Znam da sam vučem konce, da me niko ne može zeznuti, pa čak ni majstor svjetla da ugasi svjetla. Ćiro me nadahnuo slučajno, družeći se s njim, slušajući njegovu životnu priču, već deset godina sam kuhao tu priču u glavi, a on nije bio baš susretljiv i nije bio za to, ali kako sam više saznavao, više mi se cijela priča otvarala. Vidio sam je prvo kao seriju, a onda sam pomislio; čekaj malo, ko ima predstavu o sebi za života? I tako nekako sam mu uspio zavrnuti ruku i slomiti ga (smijeh). Stvarno sam ponosan. Sad u Torontu će biti 100. izvedba predstave, a ja sam uvjeren da ću ih odigrati još mnogo.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.