Intervju

Ena Sendijarević, dobitnica Srca Sarajeva za najbolji igrani film: Umjesto da igram tuđe priče, željela sam ispričati svoju

Foto: Imke Panhuizen

Pitanja migracija i identiteta igraju veliku ulogu u mom životu, jer sam se kao dijete preselila iz BiH u Holandiju. Svakog ljeta vraćali smo se u Bosnu, što mi je davalo osjećaj kao da živim u dva svijeta. Također, te su teme visoko na političkom evropskom planu zbog porasta nacionalizma, i na Istoku i na Zapadu

 

„Srce Sarajeva“ za najbolji igrani film, na ovogodišnjem 25. Sarajevo Film Festivalu kući je ponijela mlada bh. rediteljica Ena Sendijarević s trenutnom adresom u Berlinu. Njen film „Odvedi me na neko lijepo mjesto“ (Take me somewhere nice) kao nabolje ostvarenje, osim sjajnih ocjena žirija, ovacije je pokupio i kod publike. Pobjednički film priča je o mladoj djevojci koja je odrasla u Holandiji, koja dolazi u BiH kako bi posjetila bolesnog oca.Tema je inspirirana i Eninim životom, odnosno migracijama. Naime, Enino djetinjstvo u bh. gradiću Modriči prekinuo je rat, zbog čega su ona i njena porodica život nastavili u Holandiji. Tridesetdvogodišnja rediteljica iza sebe ima nekoliko filmova, „Take me somewhere nice“ ove godine je odnio i nagradu „Tigar“ na Filmskom festivalu u Rotterdamu, te ga je Ena čuvala za Sarajevo. Film je studirala na Univerzitetu u Amsterdamu i Slobodnom univerzitetu u Berlinu, a potom je 2014. diplomirala scenarij i režiju na Holandskoj filmskoj akademiji.

Nakon što joj je dodijelio „Srce Sarajeva“, žiri je podsjetio na lijepo fotografiran, odigran, napisan i režiran film, hvaleći njegovu sposobnost da uhvati duh moderne mladosti.

 Kakav je film „Take me somewhere nice“?

– Apsurdističan i surealan film o migraciji i pitanjima o evropskom identitetu. Riječ je o šizofreniji, o jednoj novoj generaciji ljudi koji su odrasli između dvije kulture – u evropskom Istoku i Zapadu, a u filmu su to Holandija i Bosna. Mnogo mi znači što smo, poslije „Tigra“ na Internacionalnom filmskom festivalu u Rotterdamu (IFFR), sada osvojili „Srce“ u Bosni i Hercegovini s ovim filmom.

Odakle je došla ideja za ovakvu temu filma?

– Pitanja migracija i identiteta igraju veliku ulogu u mom životu, jer sam se kao dijete preselila iz BiH u Holandiju. Svakog ljeta vraćali smo se u Bosnu, što mi je davalo osjećaj kao da živim u dva svijeta. Također, te su teme visoko na političkom evropskom planu zbog porasta nacionalizma, i na Istoku i na Zapadu. Osim toga, film govori i o tenzijama između maskulinog i femininog, jer smatram da su te tenzije dio ovih pitanja.

 Jeste li očekivali da ćete kući odnijeti „Srce Sarajeva“?

– Naravno da ne. Naš glavni cilj na Festivalu bio je slaviti film. Ne mislim da je zdravo za filmmejkere da se previše fokusiraju na nagrade, jer na to ne možemo utjecati. I ja sam bila u mnogim žirijima i uvijek postoji mnogo razloga da film osvoji nagradu ili ne osvoji. Ima mnogo veze sa srećom. Što ne znači da mi nije jako drago. Ali, više sam fokusirana na stvari na koje mogu utjecati u životu. Tako da mi je Festival bio uspješan zbog toga što smo proslavili film s ekipom.

 Iz kakve porodice dolazite?

– Prije rata živjeli smo u Modriči, ali imam i mnogo familije koja živi u Tuzli. Ne potječem iz umjetničke porodice, ali mislim da svi u Bosni imaju nešto umjetničko. Mislim da nam je pričanje u krvi.

Odakle ljubav prema režiji?

– Kada sam bila tinejdžerka, željela sam biti glumica sve dok nisam shvatila da režija daje mnogo više moći. Shvatila sam da se mediji i filmovi mogu koristiti za ljubav, ali isto i za sijanje mržnje, za promoviranje etničke segregacije. Htjela sam se vlastitim radom boriti protiv toga. Moj film provocira i ne pokazuje samo kako je sve lijepo, već mu je cilj da funkcionira kao neko ogledalo. Željela sam da ispričam svoje priče umjesto da igram tuđu priču.

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.