Kaća Dorić: Malo je potrebno da nekome učinite prijatnost, ali isto tako i da ga povrijedite

Piše: Aldina Zaimović

Brata i mene su roditelji vaspitavali tako što su nas umjesto na more, gdje su i druga djeca išla, slali s radnicima, Mađarima, koji su radili kod nas, da kopamo kukuruze. Zašto? Pa da vidimo je li lakše učiti ili kopati

 

Razgovarala: Aldina Zaimović

 

Kada ispred sebe imate sagovornika velikog profesionalnog i životnog iskustva, kao autor se uvijek pribojavate klasične zamke – ne pribilježiti i ne podsjetiti na svaki značajan detalj impresivne karijere. Na glumačkom putu Kaće Dorić ih je bilo zaista mnogo. Osim što je svojevremeno ostavila važan trag u tadašnjem matičnom Narodnom pozorištu Sarajevo, u koje je došla odmah nakon što je diplomirala u Beogradu, na Akademiji za pozorište film radio i televiziju, po osnivanju Kamernog teatra 55 će, također, nositi veliki dio repertoara. Malo je riječi koje doajenku sarajevskog glumišta potpuno opisuju. Dok je gledamo s koliko brige, tipične za bake, i ljubavi se ophodi prema svojoj 13-godišnjoj unuci Lari, sjetimo se svih Kaćinih studenata. Koliko li su samo Josip Pejaković, Dragan Jovičić, Zijah Sokolović, danas asovi ovdašnje glumačke scene, imali sreće svojevremeno je imati za profesoricu. Oni koji su pratili njenu karijeru sjetit će se da se relativno rano počela baviti pedagoškim radom u teatru, te studiju glume pri Odsjeku za opću književnost i scenske umjetnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Iako je već godinama u penziji bez daski koje život znače ne može ni danas u 82. godini života. Posljednji veliki teatarski komad koji je igrala bila je predstava „Snijeg“, koju je Dino Mustafić režirao prema istoimenom romanu nobelovca Orhana Pamuka. Utjelovila je Zahidu, nježnu i brižnu dadilju Svile (Amre Kapidžić) i Kadife (Amile Terzimehić).

– Meni svaki zadatak u posljednje vrijeme znači mnogo. Ovo je treći put da radim s Dinom, iako u nekim intervalima. Vjerovatno je znao i osjetio da mi je potrebno da budem na sceni. Mislim da sam jednom u šali rekla kako je to knjiga koju volim i ako u njoj nema uloga za mene, molim te izmisli je (smijeh). Očigledno nije bilo potrebe da je izmišlja. Svoj prvi ugovor s Narodnim pozorištem potpisala sam sezone ’59-’60, dogodine će biti punih 60 godina kako sam tu prisutna. Sada vrijeme donosi svoja ograničenja, ali prosto sam zahvalna toj sreći da povremeno mogu da učestvujem u predstavama. Trenutno ih imam tri na repertoaru, dvije u Narodnom i jednu u SARTR-u. To su predstave koje volim i koje bih voljela i da gledam. Uvijek sam govorila da zavidim publici kad je čujem kako diše, voljela bih i ja da budem s one strane i doživim ono što oni doživljavaju – kaže Kaća na početku razgovora za naš magazin.

Vaša bogata karijera Vam daje pravo da možete komparirati; kako je u današnjem vremenu biti glumac u odnosu na period kad ste Vi tražili mjesto pod Suncem?

– Mislim da nije prijatno, jer nije ni vrijeme. Izgubila se kultura emocionalnog odgoja. Tako malo je potrebno da biste nekome učinili prijatnost i radost, a tako malo je dovoljno da nekoga povrijedite. Bojim se da smo to zaboravili. Recimo, obradujem se kad sretnem neke ljude, ne znam ni ko su ni šta su, ili kad mi neko pokloni osmijeh i javi se. Javim se i ja njemu. Pamtim jednu gospođu, koju više ne srećem, bila je parku, budući da je išla u tom pravcu, pitala sam je da li ide u bolnicu, odgovorila je: „Ne, idem da prošetam, ali mogu li da vam pokažem sliku unuke koja je maturirala?“. Gledala sam sliku i divila se naravno, i onda mi je bilo žao što nisam imala sliku svoje unuke da njoj pokažem, jer su sada sve slike u telefonima.

Koliko ljudi danas posvećuju pažnju pozorištu?

– Nedovoljno. Doduše, ne mogu da sudim, jer nisam u repertoaru, ali kad razgovaram s kolegama za koje vjerujem da su na pravom mjestu, da je pozorište pravo mjesto za njih, da su dovoljno talentirani i posvećeni, i kada ih pitam: „Je l’ vi znate ko je vaša publika“, ne znaju. Sada je publika slučajna. Nekad se dolazilo da kupiš kartu i obavezno si pitao ko igra, a sad je druga komunikacija. Kupite kartu a da ne vidite blagajnika, ne radi više bife, nemate prije ili poslije predstave da razmijenite s nekim mišljenje, nema više da vas momak povede u izlazak u pozorište, da vam ponudi kartu da idete zajedno na operu. Nekada smo se oblačili drugačije kada idemo u pozorište, planirali smo odlaske. Nešto od svoje publike srećem i danas na ulici koja sa mnom podijeli neke pozorišne utiske… Sada su glumci prepoznatljivi jedino ako se pojavljuju u masovnim medijima i koliko ta pažnja traje, tolika je i njihova prisutnost.

S Vama je danas i Vaša unuka Lara, kažu da djeca čovjeka vraćaju u mladost. Da li Vas njeno djetinjstvo ponekad podsjeti na Vaše odrastanje?

– Nikako. Moje djetinjstvo je bilo za mene divno, ali ne daj Bože za nju. Imala sam 14 godina kada sam prvi put vidjela more. Vojvođanka sam iz sela. Prvi put je radio ušao u našu kuću kada sam bila pred maturu. Imali smo po većim gradovima razglas koji nas je obavještavao i uveseljavao. Išla sam u drugi  razred gimnazije kad smo vozom sa školom išli u Novi Sad da gledamo operu. Operu sam prvi put vidjela tada, dok je moja unuka s tri godine bila na koncertu klasične muzike u Narodnom pozorištu (smijeh). O ovim spravicama (telefonima op.a.), a da ne spominjem neke druge i komplikovanije stvari, ne bih znala bez njene pomoći, niti bih imala kontakta s vanjskim svijetom (smijeh). Mi smo imali u selu i u školi biblioteke, u mojoj kući su bile samo dvije knjige, dok se Larina biblioteka već sada ne može smjestiti na jednu policu.Tako da, između naša dva djetinjstva nema nikakvih dodirnih tačaka.

 

Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra. 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti